Svi sretni i nezadovoljni

Život se nastavlja utabanom stazom trošenja preko stvarnih mogućnosti i bez ideje kako povećati prihode. Pa dok ide, ide
Smanjujemo prihode, povećavamo rashode i – sretni smo. Država je izbjegla još jednu vruću jesen, taj mitski pojam koji se godinama najavljuje. Na ulice neće radnici, neće seljaci, branitelji, umirovljenici… Vlast je kupila vrijeme do redovnih izbora, a rupe koje će se na računu prihoda i rashoda do tada stvarati krpat će se zaduženjima. Grčki scenarij Banski dvori neće osjetiti i kako onda ne biti sretan. Sretni su i sindikati, jer vlast zaposlenima u državnim i javnim službama, nakon što je tjednima puštala probne balone, neće dirati plaće.
Školska godina tako može mirno i na vrijeme početi, a zbog toga će žaliti samo djeca željna iskoristiti još koji dan babljeg ljeta. Građani u potrazi za liječničkom skrbi bez straha mogu stati u red i čekati svojih pet minuta. Doći će na red malo brže, jer zaposleni u zdravstvu neće zbog ponovnog smanjenja plaća protestirati. Živce će, pak, gubiti jednakom brzinom čekajući u redu pred nekim šalterom ili obijajući vrata u pokušaju da ishode neki službeni dokument. Zapravo, život će se nastaviti utabanom stazom trošenja preko stvarnih mogućnosti i bez ikakve ideje kako povećati prihode ne bi li se jaz između zarade i potrošnje smanjio. Pa dok ide, ide.
Srećom, za ovog rebalansa proračuna, nitko javnost nije uvjeravao kako je riječ o razvojnom i socijalnom dokumentu. Zapravo, već godinama ne slušamo tu političku floskulu jer su i političari shvatili da razvoju ne daju ništa. Ni socijalnim momentom vlast se ne bi trebala hvaliti. To što se plaće neće dirati, što će se isplaćivati mirovine i cijeli niz socijalnih naknada – nije nikakva socijalna politika. Kao što ona nije ni rezanje troškova u zdravstvu, komercijalizacija sve većeg broja usluga i iz godine u godinu i za sve više građana nedostupnija zdravstvena skrb.
Ništa od sreće
Koliko god jedan dio sindikata – vertikala obrazovanja – s cjelokupnom javnošću podijelila svoju sreću jer je država shvatila da na radu ne treba štedjeti, sretni ne bi trebali biti. Niti jedan sindikat, okupljao on direktne i indirektne proračunske korisnike ili čistu privredu – realni sektor u nestajanju – ovim rebalansom proračuna ne bi smio biti sretan. Kao što ne bi smio biti sretan najavama vlade da se u idućoj godini proračunski prihodi i rashodi zamrzavaju na ovogodišnjim veličinama. To, među ostalim znači, da ćemo u 2011. godini vjerojatno živjeti lošije.
Zbog čega sindikati nikako ne bi smjeli biti zadovoljni državnom kasom? U Hrvatskoj je, prema posljednjim službenim podacima, zaposleno nešto više od 1,42 milijuna radnika. Od tog broja, u obrtima i slobodnim profesijama radi 234,7 tisuća radnika, dok je poljoprivrednih osiguranika nešto preko 32,5 tisuća. Sve u svemu, u pravnim subjektima radi nešto više od 1,16 milijuna radnika. A kada se, pak, taj broj zaposlenih dalje raščlani, ispada kako je najveći dio zaposlenih u zemlji na neki način povezan s državom, odnosno proračunom. Bilo da su zaposleni u državnim ili javnim službama, u javnim poduzećima, županijskim i lokalnim tijelima vlasti, pa i realnom sektoru u kojem država ima udio ili ga subvencionira. Ako ćemo pravo, i poljoprivredni osiguranici dijelom su na skrbi države jer im ona, primjerice, daje poticaje.
Sve u svemu, jedva 600 tisuća radnika u ovoj zemlji nema nikakve veze s proračunom. Svoje plaće zarađuju na čisto tržišnoj razini u bespoštednoj utakmici koja je samo u prošloj godini zatvorila pedesetak tisuća radnih mjesta. No, ni to da radnici u čistom realnom sektoru nemaju veze s državom, zapravo, nije u potpunosti točno. Imaju i previše. Tih jedva 600 tisuća radnika porezima i doprinosima koje uplaćuje u proračun i izvanproračunske fondove skrbi o sebi, ali i svima onima koji nisu na isti način na tržištu.
Neodrživa situacija
Ne trebaju se pritom stidjeti svi oni čija primanja ovise isključivo o proračunu. I oni svoje plaće zarađuju i uplaćuju svoj dio kolača za opće dobro. Međutim, ne bude li država stvarala i promovirala uvjete da se u realnom sektoru otvaraju radna mjesta i povećava zaposlenost, pitanje je do kada će ostatak radne snage primati plaće. Takva je situacija, naprosto, neodrživa.
Neodrživa je i situacija u kojoj ukupno 1,42 milijuna zaposlenih na neki način skrbi o preko dva milijuna građana prema kojima se usmjeravaju socijalni transferi. Među njima je gotovo 1,2 milijuna umirovljenika koji su svoje mirovine zaradili, ali se u trenutku kada bi ih trebali uživati svode na socijalu. Među onima o kojima zaposleni skrbe je i 282,7 tisuća nezaposlenih te gotovo 400 tisuća korisnika socijalne skrbi. Među tim korisnicima ima i umirovljenika i radnika koji od svojih primanja ne mogu ništa drugo do zakucati na vrata nekog od Centara socijalne skrbi i zatražiti pomoć.
Samo ti pokazatelji dovoljan su razlog da sindikati ne budu sretni zbog proračuna, jer vlast danas, kao ni jučer, nije pokazala odlučnost za promjene. O njima će samo pričati, a u stvarnosti će i dalje stvarati lažni novac i lažnu potrošnju. Reforme, oštri rezovi i još oštriji zaokreti samo su jedna velika bajka što se prenosi s jedne vlade na drugu. A kada voda dođe do grla, posegne se za pokojim rijetkim preostalim poduzećem “za prodat”, pa se krug zatvori i ponovo zakotrlja. Pa, dok vlast shvati da bez proizvodnje, bez privrede nema napretka – bit će kasno. Nestat će i ono malo preostalog realnog sektora.
U današnjoj situaciji, vlast nema nikakvog moralnog prava prijetiti zaposlenima u državnim i javnim službama, jer se istovremeno nije spremna povući poteze kojima bi to rezanje plaća opravdala. Rezanjem plaća profesora, birokracije, liječnika, policajaca neće se pokrenuti gospodarstvo. To je čini se i vlast shvatila. I zbog toga su sindikati sretni. No, ne bi trebali biti sretni zbog činjenice da vlast godinama nije ništa učinila kako bi glomazan državni apart napravila učinkovitim. Dijelom se to odnosi i na javne službe. Pa su tako, primjerice, troškovi zdravstvenog sustava u sedam godina udvostručeni. Jesu li građani primijetili promjene? Usluga je i dalje ista, štoviše sve se manje može dobiti bez novca. Slično je i u svim ostalim sektorima.
Održanje socijalnog mira, u takvoj je situaciji jedino što bezidejna vlast može učiniti kada već i one stvari koje je pokrenula nije realizirala. Poput OIB-a, koji bi trebao biti sredstvo nadziranja svih mogućih devijacija, od iskorištavanja sustava socijalnih naknada do poreznih utaja. Da funkcionira u državnoj kasi, i u teškim ekonomskim vremenima, novaca bi bilo više.

600 tisuća

Jedva 600 tisuća radnika u ovoj zemlji nema nikakve veze s proračunom. Svoje plaće zarađuju na čisto tržišnoj razini