Komad krpe za 487 kuna

Slika korisnika admin
NE BI, DA JE OD ZLATA

Važna, važna, važna vijest nam je priopćena prošli tjedan, a spada u domenu sporta. Zlatna medalja na olimpijadi? Prvaci svijeta u rukometu? Kristalni globus Ivice Kostelića? Perković i Vlašić donose nova atletska zlata? Ne. Sve su to sitnice. Glavna vijest tjedna je ta da je Hajduk dobio nove dresove. Svi su pali u afan od sreće kao da je opet dospio u Ligu prvaka kao ono prije dvadesetak godina. O dresovima se govori kao o svjetskom dostignuću sportske i modne industrije, kao o nečem nakon čega svijet neće biti isti, iskorijenit će se bolesti, prekinuti ratovi, nestati glad u svijetu i sl. Dres inače nije loš. Djeluje moderno, ali ništa više od toga i ništa oko čega bi trebalo praviti frku i strku.

Ono što je meni u svemu tome zanimljivo je cijena tog dresa. Naime, prikazuju nam izjave oduševljenih navijača koji ga masovno kupuju sebi, ženi, djeci, babi, didi i starici majki, a nitko ne spominje koliko taj komad krpe košta. Dakle, držite se dobro. Cijena dresa je 65 eura, ili po domaće 487 kuna. Postavlja se pitanje - od čega je napravljen? Od zlatnih niti, a umjesto botuna su dijamanti i briljanti? Drugo pitanje je - tko to može sebi priuštiti? Ja osobno, i da jesam vatreni navijač - što nisam, ne bih ga kupio sve da ga na mene osobno navlače Luka Kaliterna i Vladimir Beara. Sada će netko pitati zašto njih dvojicu spominjem? Spominjem ih zato da ogorčenim navijačima koji će me vjerojatno opet spominjati dam domaći rad, da malo nauče neke sportske vrijednosti koje ne spadaju u paljenje baklji, tučnjave i nerede.

KRAJNJA NEUVIĐAVNOST I BEZOBRAZLUK

Na žalost, ovo nam je ljeto odnijelo jednog od najvećih umjetnika koje smo ikada imali, besmrtnog Arsena Dedića. Bespredmetno je da ja u ovoj maloj kolumni pišem o njemu i njegovom djelu (iako sam jedan od rijetkih kompetentnih Zadrana koji su za to dovoljno obrazovani), nego bih se samo osvrnuo na nešto što sam mislio da se neće dogoditi, ako ništa drugo, onda bar ne zbog njegove veličine i njegovog značaja. Poznato je da se na našim televizijama svašta može vidjeti, ali ovo što je napravio „In Magazin" zbilja prelazi granice ukusa. Našli su dakle jednu bivšu manekenku (ili neko slično zanimanje) kojoj je prije četrdesetak godina Šerbedžija, u Dubrovniku, dok se oko nje vrtio, „kao" posvetio Arsenovu genijalnu pjesmu „Ne daj se Ines" i oni sada razglabaju o tome tko je ta Ines i tko je kome što posvetio. Ali koja je da je, sigurno nije ta žena koju su tako neprilično stavili pred kamere i tako pokazali krajnji nedostatak osjećaja za mjeru i pristojnost u ovoj tužnoj prilici.

U KREVET S PRLJAVIM PATIKAMA

Izgleda da nisam jedini kojeg nerviraju glupe reklame za madrace, a nekoliko mi je vaših mailova skrenulo pažnju na još jednu pojedinost. Naime, onaj dugokosi bucmasti frontman te tamburaške skupine koja taj madrac reklamira, toliko je u taj madrac zaljubljen da je odlučio dopustiti kamerama da ga snimaju i u njegovim intimnim trenucima, tj. u onima kada se odmara i spava. Vidimo tako simpatičnog mladića kako umoran liježe na madrac, toliko umoran da nije skinuo ni odjeću, a što je najbolje - i patike su mu na nogama. Dakle, toliko je dobar madrac da se ne stigneš ni skinuti već se odmah bacaš u njega i padaš u divne snove u kojima sanjaš koliko si samo novca primio za ovu blesastu reklamu. A spavanje bez plahti s prljavim patikama...? Možda to tako rade tamburaši? Osim što spavaju odjeveni i s patikama na nogama, oni isto tako preko tog madraca ne stavljaju ni plahtu. Lijepo je vidjeti i kada putuju kombijem kako ga slažu na krov, onako bez ikakve zaštite. Mora da je jako lijepo i higijenski spavati na takvom madracu koji je bez ikakve zaštite prošao nekoliko stotina kilometara, odmatanja i zamatanja i da sada ne nabrajam kakvih sve ne radnji. Higijena je to vrhunska.

Ali, moram vam nešto i priznati. Netko će dobro primijetiti - „kog si se vraga uhvatio tih madraca pa svaki čas pišeš o njima?". Odgovor je jednostavan. Ljeto je i nije mi na kraj pameti gledati televiziju pa onda dođe zadnji čas, rokovi su na izmaku, bijesni urednici očekuju tekst, a ja u panici palim televizor ne bih li vidio što zanimljivo o čemu bih mogao pisati. A koji god kanal okrenem uvijek taj madrac i taj bucmasti tamburaš. To već spada u patologiju.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno