KOMU 'VOGA

Slika korisnika valentinam
GLIGORIN POUČAK
Autor: 
Kupi su bili podjedanke veličine, ali da bi podjela bila do kraja poštena, jedan od kopača bi pokazivao prstom na kupe i izvikivao «Komu 'voga?», dok je drugi bio okrenut leđima, da ne vidi na koji kup se odnosi pitanje. Tako je ovaj drugi, na pitanje komu voga, napamet izvikivao imena kopača; «Vladi… Šimi… Anti… Luki… tebi… meni…»

Mašklini su lavurali u tunelu i badiljiman su hitali na podac,a težaške crne ruke muku celu od prvoga na drugi, ki je bi kapac.

Po rukamin vele žile bi skočile od krvi mišnice prebrekle kaj vime i kopi pota niz obraz su cidile na bose noge, ča su mastile brime.

I na dumpi u šiferu, stalno prignut,skupljalo se crni karbun u sprte,tukalo je teški piz u sprti dignut pa na kupi, za svakoga, ruke strte.

A pridvečer, o' sunca počitku,dili se je karbun i slavilo Boga i nakanat našu pismu lipu, pitku,a Vlade bi poče vikat "Komu 'voga?!"

Komu 'voga?! Komu 'voga?! Komu 'voga?!Šimi, Anti, Luki, tebi, meni šoma!Podiljeni karbun, ki je nosit moga,vriće prti na tovari, homo doma.

Pjesma opisuje trud i muku našeg domaćeg čovjeka, Kolanjca na kopanju ugljena u Kolanjskom polju.

Otvarali nova okna

Naime, na napuštenim rudarskim poljima, o čemu ću nešto više reći na kraju kolumne, u potrazi za ugljenom – karbunom, Kolanjci su samoorganizirano počeli otvarati nova rudarska okna. Najviše takvih kava bilo je na potezu od Malih Grba do Velikih Grba i Dukata, prema crkvici Sv. Jerolima.

Ručno kopanje karbuna trajalo je negdje od 1950. do 1965. godine. Kopači su bili formirani u skupine u kojima je bilo 6 do 8 ljudi. Svaka skupina je kopala u svojoj jami. Jame su bile duboke vertikalno od 6 do 9 metara, a završavale su horizontalnim tunelom koji je mogao biti dugačak i do 30 metara. Svaka jama imala je dva podesta, ili kako bi Kolanjci rekli, podca.

Badiljiman na podac

Karbun se je dubao u tunelu mašklinima (krampovima), a badiljima (lopatama) se ručno bacao, najprije na prvi podac, a zatim je drugi kopač bacao taj karbun na drugi podac, da bi na kraju treći kopač s badiljem bacao karbun na vanjsku hrpu, koja se nazivala dumpa. Ako se radilo o velikim grumenima ugljena, koji se nazivao korš, onda je postupak iznošenja na dumpu bio u pletenim košarama od šiblja, tzv. sprtama.

Na dumpi su obično dvojica skupljala karbun i u sprtama ga odnosili na hrpe ili kupe. Kupa je bilo onoliko koliko je bilo kopača. Na dumpi su pored odraslih bila i starija djeca, koja su birala manje komade karbuna za svoje domaćinstvo.

Kako se kopanje karbuna izvodilo uglavnom krajem ljeta, svi su kopači bili bosi. Tunel u kojemu se kopao ugljen se osvjetljavao s «feralićima na karburu» (karbid – acetilen), jer je u tunelima vladao mrkli mrak.

Šugar zvan Tesla

Jedan od Kolanjaca, inače moj pokojni krsni kum ili santul, Ante Šugar, upotrijebio je zrcala koja su prenosila sunčevu svjetlost s dumpe na prvi i drugi podac, a zadnje zrcalo je bilo na dnu kave i usmjeravalo svjetlost u dubinu tunela. Zbog tog "izuma", je do kraja života nosio nadimak Tesla.

Na kraju dana se karbun dijelio kopačima, tako da je svaki kopač dobio po jedan kup ugljena. Na dumpi je tako ostala samo mješavina sitnih komadića ugljena i ugljene prašine, što su Kolanjci nazivali šifer. Kasnije se šifer pokazao kao izuzetno pogodno i plodno tlo za sadnju vinograda.

Poštena podjela karbuna

No, da se vratimo hrpama ili kupima ugljena namjenim kopačima. Kupi su bili podjedanke veličine, ali da bi podjela bila do kraja poštena, jedan od kopača bi pokazivao prstom na kupe i izvikivao «Komu 'voga?», dok je drugi bio okrenut leđima, da ne vidi na koji kup se odnosi pitanje. Tako je ovaj drugi, na pitanje komu voga, napamet izvikivao imena kopača; «Vladi… Šimi… Anti… Luki… tebi… meni…».

Ostali su mirno promatrali diobu.

Karbun se nakon podjele stavljao u platnene vreće i prtio na tovare, a zatim gonio doma gdje se skladištio za ogrjev. Prije odlaska kućama popio bi se ostatak bevande iz opletenih dumijanica i obavezno bacilo domaću pismu «nakanat».

Na kraju valja reći, da je kopanje i iskorištavanja ugljena u komercijalne svrhe u Kolanjskom polju, bilo organizirano još od 1756. godine, kada je Savjet desetorice u Mlecima dao koncesiju Vincenzu Smecchiju, a više od 100 godina kasnije su austrijske vlasti utemeljile akcionarsko društvo «Kolanjski rudnici». Kolanjski rudnici su bili dobro organiziran pogon, i prema predaji zapošljavali su veliki broj radnika iz čitavog otoka Paga. Tada su društvo vodili dalmatinski dioničari, a procijenjene zalihe su bile 2 milijuna tona ugljena.

Za potrebe ugljenokopa Austrija je bila izgradila uskotračnu željeznicu kojom se ugljen prevozio od Kolanjskog polja do Šimuna. Kasnije je Italija preuzela nadzor nad ugljenokopima i izgradila žičaru za iste potrebe. Godišnje se kopalo oko deset tisuća tona.

Nakon drugog svjetskog rata ugljenokopi su se ugasili, a kopanje ugljena je nastavljeno na prije opisan način. Mjesta na kojima su bili kolanjski ugljenokopi trebalo bi rekonstruirati kao turističku atrakciju, što svakako treba pokrenuti lokalna samouprava.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)