Puna usta Hrvatske, ali ne na materinjem jeziku

Izgleda da je jedna od glavnih atrakcija u medijima prošlog tjedna bila boksačka borba (trening) između predsjednice Kolinde i jednog svjetski poznatog borca u jednom od onih lijepih sportova gdje se protivnici tuku koljenom u lice i da ne opisujem sada sve te vragolije koje izvode. Oni se ustvari nisu zapravo borili, ono da je bilo krvi do kol’na i da su suborce iznosili bolničari direktno u Hitnu službu gdje ih je čekala ekipa iz one serije na čelu s doktorom Kovačem, da ne kažem Goranom Višnjićem. Bilo kako bilo, to je jedan ljupki sport i bio bi dobro da naša djeca u školama to treniraju pa da se i oni malo tuku po školskim dvorištima, tek toliko da se pijesak napije krvi, a po lijepom domaćem običaju desetero na jednoga. A i to batinanje… Iskreno, meni, je to odvratno, ali sam ipak svojevremeno navijao za našega Mirka Filipovića jer je fin i pristojan momak. Ipak, mislim da ovo predsjednici nije trebalo i da se nitko ne bi trebao baviti ovim nazovi sportom. Predsjednica nam je kulturna i obrazovana žena, zna se ponašati, a ovdje se ipak radi o nečemu što je malo ekstremno.

Hrvatski domoljubi koji ne znaju hrvatski jezik
Ono što je u cijeloj ovoj priči zanimljivo, a i zbog čega sam se uhvatio ove teme, to je činjenica da je ovo dvoje mladih sportaša pri tome »treningu« razgovaralo na engleskom jeziku. Naša predsjednica odlično govori engleski, portugalski i španjolski jezik, što nije ni čudo s obzirom na to da je diplomirala jezike. Miočić isto tako odlično govori engleski i ima jako dobar naglasak, što nije ni čudo s obzirom da je to vjerojatno i jedini jezik koji govori, jer hrvatski ne zna.
Ja sam mislio da njih dvoje priča na engleskom jer ih snima neka tamošnja televizija, a onda sam shvatio da on naš, hrvatski jezik jednostavno nije naučio. Kaže u medijima kako su ga roditelji odgajali u hrvatskom duhu, puna su mu usta Hrvatske, ali su izgleda zaboravili naučiti ga materinji jezik. To je vrlo zanimljivo i ne bi bilo toliko indikativno da nije tog stalnog spominjanja hrvatskih korijena i ljubavi prema domovini.
Na pamet mi pada sljedeća situacija. Prije nekih 25 godina, trebalo je u cilju preživljavanja, s obzirom na to da mi je plaća bila nekih sto maraka, a drugih izvora prihoda nisam imao jer se nisam bavio švercom, profiterstvom i sličnim lijepim stvarima, zaraditi neke pare. Skupili se mi i otišli u Njemačku, mislim da je bila 1994. godina, svirati za Novu godinu u Štutgart, Minken ili Vrankvurt, ne sjećam se više grada, a tamo nas je dočekao vlasnik restorana, rodom iz Drniša ili tu negdje. Veliki je to domoljub bio… I on i žena koja je bila negdje od Imotskog. Cijeli restoran pun kockica, grbova, zastava, slika političara… Da se razumijemo, pristojni su to bili ljudi, otišli su u Njemačku prije nego što je zapucalo pa ih nećemo olajavati da su rat proveli daleko od bojišta… A to veliko domoljublje ne bi toliko upadalo u oči da nismo upoznali i njihovog malog sina, dijete od nekih sedam-osam godina koje nije znalo beknuti riječ našeg jezika. I to je tako.
Da se razumijemo. Nemam ništa ja protiv momka. Neka on i dalje pobjeđuje i zarađuje, jer sve je to stekao na pošten način, nije ukrao, ali nas koji plaćamo porez u Hrvatskoj i živimo od prosječne plaće, to malo ipak i nervira.

Vatreni u reklamama
Ja kao veliki navijač hrvatske reprezentacije ne mogu nešto ne primijetiti. S godinu dana zakašnjenja počeli su se naši vatreni pojavljivati na televiziji, u novinama, na jumbo plakatima. Na svakom koraku vidimo nekoga od igrača kako nešto reklamira, a u to se uključio čak i izbornik Dalić. Ima svega, od naočala i keksa pa i do krupnijih stvari.
Najsimpatičniji je naravno naš Zadranin Vrsaljko koji reklamira čokoladu i to čini vrlo šarmantno, a ja mu ovom prilikom želim što bolji oporavak od ozljede. U svakom slučaju, naši su nogometaši vrlo aktivni u reklamama, a nadamo se da će nakon utakmice s Azerbeđanom, malo pripaziti i na igru i da ćemo dogodine osvojiti koju medalju i na europskom prvenstvu.