Bez krova nad glavom i glave pod krovom

I tako, glumcima i dalje ostaje da budu dežurne lude, oni koji i po kiši i po mrazu mogu i često moraju glumiti i glumatati, izvoditi raznorazne predstave na otvorenom, pa one prigodne, svečarske, one o stoljeću sedmom i one o kralju inom. Jer, kakti, oni vole tejatar, oni su zaljubljenici u tejatar, što će njima krov nad glavom, kad im je krov nebo zvjezdano, a ne treba im ni šoldi, jer oni žive Umjetnost s velikim u, koje ovdje neću napisati jer bi mi još netkomogao spočitati kako sam za ustaštvo i endehazijsku utopiju
Vražji ‘cajtnot’! Evo je već gotovo sedam navečer, a ja se tek sada hvatam svoje kolumne!? Čitav sam dan proveo nad tekstovima za ovaj broj ‘Donata’, uz mnoge primisli, odustajanja, kompromise. Naravno, i vi ćete lako zaključiti kako se tu nešto čudno događalo, jer, kako inače objasniti činjenicu da imam de facto dva razgovora s Veselićem? Jest, mea culpa. Mada, zapravo, i nije skroz moja, jer se neki suradnici uhvate zadatka bez da mi kažu da su nešto dogovorili. I sad, ja ponudim drugom suradniku istu stvar, a onda ispadne kako je već netko drugi par dana prije radio na tome. Znam, na meni je da koordiniram rad svojih suradnika. Isto tako je na meni da smognem snage i bobu kažem Bob, a rock and rollu kažem Rock! A ne da se onda čitav dan mučim s vlastitim prilogom.
Koji, srećom, ima i svoju svjetliju stranu. Ima najavu nekih događanja, i prve zapise u zadarskim medijima o novim knjigama naših, zadarskih pisaca. Značajnih pisaca. O čijim sam knjigama i sam već u više navrata pisao. Pa će ih onda i javnost upoznati, 29. i 30. listopada u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice, kada budu održana predstavljanja tih dviju zbirki poezije.
No, ipak, nekako je ovaj broj u znaku teatra. I ne samo zbog Dragog, zbog Veselića, ili zbog naslovne stranice i večerašnje predstave, koja otvara novu kazališnu sezonu, već i stoga što mi se čini kako je teatar najznačajniji dio zadarske kulturne scene. Makar one žive, a ne one akademske, muzejsko – galerijske, de ne kažem – mrtve. I zato mi je bilo čudno, i nije mi bilo drago, kada sam čuo kako Petar Šimunić odustaje od mjesta ravnatelja Kazališta lutaka, dakle tog istog teatra u kojemu naš, evo opet on – Dragi Veselić, radi. Nije i stoga što će to sada zasigurno iznova prolongirati, i to značajno, dovršetak nove zgrade toga istog kazališta lutaka. Koje kao da je obilježeno nekom lošom karmom. Pa onda ispada ovakova jednadžba: što više nagrada osvajaju na inim festivalima, to je dalje dovršetak gradnje!
Ili, kada bih uistinu bio zločest i pomalo zloban: prije će Hrvatska kazališna kuća dobiti svoju novu zgradu, o kojoj se u kuloarima ionako već poodavno priča, nego li će se dovršiti ova od KLZ,. a za koju nas uvjeravaju kako je, jelte, već zapravo gotova, samo još valja spojiti je sa strujnom mrežom, pa kupiti par sitnica za interijer, što će pak reći razglas, scensku opremu, gledalište, liftove itd, riječju, svu silu moderne tehnike. A što narafski košta više od same zgrade kao takve, sa zidovima i krovištem.
I tako, glumcima i dalje ostaje da budu dežurne lude, oni koji i po kiši i po mrazu mogu i često moraju glumiti i glumatati, izvoditi raznorazne predstave na otvorenom, pa one prigodne, svečarske, one o stoljeću sedmom i one o kralju inom. Jer, kakti, oni vole tejatar, oni su zaljubljenici u tejatar, što će njima krov nad glavom, kad im je krov nebo zvjezdano, a ne treba im ni šoldi, jer oni žive Umjetnost s velikim u, koje ovdje neću napisati jer bi mi još netkomogao spočitati kako sam za ustaštvo i endehazijsku utopiju.
Jadni naši glumci! Čini se kako su osuđeni na čekanje Godota?! Pa nije valjda da je Beckett to tek tako napisao?! Znao je on dobro što ti je sudbina huda i glava luda, a imaš muda i dao si se u posao glumca. Posao kojim ionako drmaju naši lokalni političari, tzv. osnivači KLZ i HKK. I svaka je slobodna zamisao i osobna perspektiva – zamisao kriva..