Poezija se malo čita, a ona je sama esencija duše

Prekrili su je neki novi užici, s novcem kao vrhom svega, jedinom vrijednošću pred kojom su mnogi poklekli, pa i vjernici koji su Boga makli malo u stranu, da ne vidi kako sve češće listaju novčanice umjesto molitvenika. Šteta!

Počeli ste kao pomorac, točnije kao pomorski časnik, potom ste radili kao tehnički inspektor. Dakle, prvi dio svog života proveli ste na brodovima ili uz brodove. Jeste li već tada počeli pisati poeziju? Sjećate li se pokoje tadašnje pjesme (naravno, ako ih je bilo)? Možete li opisati iskustva iz razdoblja kada ste pjesme objavljivali po časopisima, prije nego li ste objavili prvu knjigu?
– Da, više od pola života, točnije 42 godine, proveo sam na brodovima i uz brodove, po svim morima i oceanima svijeta, dotičući i živeći u lukama na svih pet kontinenata. Međutim, poeziju sam počeo pisati puno prije, već u osmogodišnjoj školi. Prvu pjesmu posvetio sam djevojčici na sjedalu do mene, pjesma se zvala „Volim te”, nadam se da će moja zadnja pjesma imati sličan naslov: „Volio sam vas”, što bi bila „poštena” ravnoteža između sretne nedoraslosti i oproštaja od najljepše rečenice u životu. Prva objavljena pjesma bila je ona u ‘Poletu’ početkom šezdesetih s naslovom “Prohodat ću tek u beskraju”. Slijedile su u časopisima ‘Forum’, ‘Telegramu’, ‘Mogućnosti’, čak i u ljubljanskoj ‘Mladini’, kada sam na temu „sloboda”, sedamdesetih godina napisao: “samo more i vjetar su slobodni …”, a tako mislim i danas i to ne zbog politike, već zbog samog načina života i ljudske sudbine. Prva knjiga „Jahač kamenog konja” ugledala je svjetlost dana 1976. Reportaže i pjesme redovito su mi se objavljivale u ondašnoj „Emisiji za pomorce”. Bio bih vrlo sretan slušajući svoje stihove negdje „na kraju svijeta”.
“Čuvar oblaka” vaša je sedma knjiga poezije. Jeste li i u kojoj mjeri svjesni razvoja svoje pjesničke misli i riječi? Čini li vam se da ste iz zbirke u zbirku bolji?
– O svakako, velika je razlika između stihova iz moje prve zbirke pjesama i ove poslijednje „Čuvar oblaka”, sazrijevanje je trajalo preko trideset godina. Sedamdesetih još sam tražio odgovore i nadu među svijetom koji me je okruživao. Sada sve češće gledam u nebo, u daljine koje mi šapću još nenapisani stih, apsolutna dobrota nevinosti trenutka koji mi se nudi i koga radosno prihvaćam. Istinu upijam gdjegod je mogu pronaći, bilo u klasničnoj znanosti ili iznad nje, nažalost sve je manje ima u ljudima i oko njih …. Ponekad mi se javi sjećanje da sam bio duh, ne znam je li to kazna ili nagrada, ali svakako uzbuđuje, povodom te misli nedavno sam napisao „najstariji smo dok se nismo rodili …”.
Zašto poezija
Često razmišljam o Bogu. On nije samo izvor svih svjesnih bića. On je i svijest tih istih bića, u nekim ljudima ima ga dosta, u nekima malo a u nekima ne postoji nimalo. Smatram da je to jedina razlika među ljudima, za koju ljudi nisu krivi zašto je to tako, a On svakako ima razloga što u svim ljudima nije jednako nastanjen.
U ovoj najnovijoj vašoj knjizi u predgovoru ste napisali esej o pitanjaima poput ‘što je to poezija i zašto se piše?’ Odakle povod i potreba da na takav način iskažete svoje misli čiteteljima? Mislite li da je vaš pogled na poeziju ponešto drugačiji od ostalih, pa da je i to, između ostalog, povod za esej?
– Možda najprije zato da sredim svoje misli i osjećaje iz kojih „grabim” svoje pobune, sumnje i klonuća prema istini i ljepoti. Pjesme su moji koridori osjećaja i svijesti, moja molitva i vjera, bez njih bih umro zbunjen i razbacan. Posebno je zadovoljstvo za pjesnika biti shvaćen; imam osjećaj da se tada multificiram u tuđim dušama, popravljajući tako ukupnu „dušu svijeta” reče netko. Pišući, mislim na ljude koji žude za istinom, za dobrom, za ljepotom i slobodom. Želim njihove žudnje razbuktati u njima samima i prikazati ih legitimnima, jer su sve rjeđa i oskudnija mjesta na kojima se to čini. Što sam u tome uspješniji, toliko sam drugačiji (na svoj način) od drugih, koji se (čast iznimkama), manje više vrte uvijek oko istih tema toliko „izlizanih” i ponavljajućih kako bi se dodvorili sebi sličnima, na tako neukusan način da izazivaju mučninu. Svakako da je moj pogled donekle drugačiji na poeziju ako kažem „Ako te ne sretnem u uskrsnuću zauvijek ću biti mrtav …” misleći pri tome na strastvenu putenu ljubav prema ženi, zbog koje ne bi htio uskrsnuti, ako je u uskrsnuću ne bi sreo. „Ružno je lijepo, a lijepo je ružno Letimo kroz maglu u uzdušje kužno …” Prelijepi stihovi Shahespeara, koji tako superiorno tumaće svu nesreću ovog našeg vremena, kao i onog njegovog vremena. I na kraju evo odgovora, nastalog mnogo prije navedenog stiha velikog Shahespeara iz pera Sv. Augustina: „Ako ne sada, a kada? Zašto uopće? Ako ikada, zašto ne sada?” Pred obojicom, zbog citiranog – klečim. Eto glavnog povoda, da napišem esej na početku moje nove knjige, jer „poezija se iz svetosti trenutka rađa” kako sam jednom napisao; navedeni esej nije nastao samo zbog pjesama, već i zbog samog prilaženja njima na pojednostavljen način.
Svjetska i hrvatska poezija. Uzori? Postoje li za vas pjesnici kojima se i danas vraćate? Kako i koliko ste upoznati sa zadarskom književnom, a posebno pjesničkom scenom?
– Čitam cijeli život još i danas, valjda je ostala navika iz „oceanskih” samotnih dana, kada su mi knjige spašavale dušu, dok je kopno bilo daleko a ugašen smješak na voljenom licu, čekao me da se vratim.
Dragi uzori
Evo mojih dragih uzora, koji su mi uvijek na dohvatu ruke: Baudelaire, Camus, E. Dickinson, F.G. Lorca, Neruda, Vincius de Moraisom, Shelly, da bi po meni bili jednako veliki i naši: T. Ujević, A.B. Šimić, V. Parun, Vidrić. Oduševio me japanski haiku pjesnik Issa koji je napisao: Ne boj se/Žuta žabo/Issa je uz tebe. Koliko bi se njih trebalo zastidjeti, zbog ovog genijalnog stiha. Svi navedeni pjesnici, bili su uglavnom velike samoće koje su se svojim djelima otvarale prema drugima, u tome je njihova neprolazna veličina i nesebično darivanje svim ljudima za svagda. Uglavnom dobro poznam zadarsku književno pjesničku scenu. Veselim se svakom uspjehu svojih kolega, ali u svim djelima koja se objavljuju nedostaje stvaralački „prasak” koji bi se čuo dalje od Zadra i Zagreba. Pjesnici, književnici pa i ostali umjetnici moraju vikati „iz sredine ljudskog jauka” kojih i danas ima, nesmiju prema tim jaucima ostati indiferentnini. Kako drugačije zastidjeti one koji misle da je sve završeno, zato što je samo njima dobro, odlažući svoju uspavanu savjest na prašnjavu stalažu.
Autor ste i jednog CD-roma s poezijom. Zašto i kako ste se odlučili za takav medij? Mislite li da u ovo doba multimedijalnosti na taj način možete poeziju dodatno priobližiti publici?
– Da, ali nije bila moja ideja da se snimi, već urednice „Radio Sljeme”, g-đice A. Knezović, koja je odnekud dobila moju knjigu „Utočište uzdisaja” te je odabrala desetak pjesama objavivši ih u jednosatnoj emisiji „Razgovor s poezijom”. Mnogi su mi kasnije kazali, da je to dobra ideja, jer tako stihove mogu slušati dok voze, love ribu, drijemaju ili vole… Svakako da se na taj način poezija još više može približiti publici.
Dobitnik ste i nagrade Ujedinjenih naroda za drugi najbolji stih u konkurenciji čak njih 7000. Što vam znači ta, a što Vam u životu općenito znače nagrade?
– Sredinom ožujka ove godine, kada mi je nagrada dodijeljena bio sam vrlo sretan, sjećam se da sam tada za jedan časopis rekao da sam ispunjen kao ratar u srebrnom polju, koji gleda kako mu posađeni plod raste prema nebu… Nagrada Ujedinjenih naroda znači mi mnogo, ponosan sam da su prepoznali moj stih, odnosno moju poruku svjetskom miru. Prvu međunarodnu nagradu dobio sam prije deset godina, za zbirku pjesama „Dokovanje duše”, na raspisanom natječaju „American Poetry Forum” iz New Yorka. Kod izdavačke kuće „Dorrance” koja je u sklopu „American Poetry Forum”, na proljeće će mi objelodaniti knjigu „Odabrane pjesme” (Selected Poems), na engleskom jeziku koje će biti odabrane iz svih mojih sedam knjiga, po njihovom izboru. Nagrade su svakako važne, nije istina kad neki kažu: „nije me briga…”, to me potsjeća na Fontenovu basnu kad lisica nije mogla dohvatiti grožđe rekla je „Uostalom, kiselo je …” Nagrade su svjetla na stazama stvaralaštva, putokazi da ste u pravu, da su vas ljudi prepoznali i da vam na taj način zahvaljuju. Nagrada je uvijek nešto više od nužnog, u što spada samo vlastiti život, ona je ispunjena želja u prostranstvima mogućeg, dokaz da je Bog dva puta u vas udahnuo, kad ste napuštali nebo.
Oscari i Nobeli
Krajnje je vrijeme da se koji „Oskar” ili „Nobel” „zaleti” u Lijepu Našu, prošlo je mnogo godina, od kada su ih naši preminuli stvaralaci navedene nagrade primili.
Koliko ste bliski drugim književnim žanrovima. Jeste li se ikada okušali u kojem od njih i postoji li u Vama želja da to učinite? Što mislite o tzv. poeziji za djecu?
– Paralelno s „Čuvarom oblaka” napisao sam šesto aforizama, točnije mnoge od njih izvadio sam iz arhive gdje su neki ležali i preko trideset godina. Uskoro ću ih objaviti. Pisanje poezije vjerojatno ću napustiti, sedam objavljenih knjiga pjesama je dovoljno za mene i za one koji me čitaju. Upravo se pripremam za prozu; pripovijetke koje slijede neće biti samo iz pomorskog života i mojih lutanja svijetom, već će neke od njih sadržavati procjep između individualnog apsurda i slobode. Može li se podnijeti istina? Može li se podnijeti dobro? Ljepota, zašto prestaje vjernost? Zašto ponekad odbijamo ljubav, da li je to onaj dio u nama, koji želi umrijeti. Kao što vidite mnogo zacrtanih planova, hoću se sav „iscijediti” u život, smrti neću ništa ostaviti, ha… ha … Danas, zaista ima mnogo dobrih knjiga za djecu i to je dobra protuteža prema nasilju što ga vide na TV ekranima, ulicama i što je najtragičnije u vlastitim obiteljima. Da li će te knjige saćuvati njihove nježne duše, ostaje tek da se vidi. Znate, nije sve niti u odgoju niti u knjigama, ponekad tim mladim ljudima zavlada proklestvo, protiv kojeg nije se lako boriti, a nitko ne zna odakle je došlo …. uz toliko doktora sociologije, pedagoga, vjeronauka, dobre hrane, vitamina, skijanja i na kraju – problem!
Vaše promišljanje položaja poezije u svijetu u današnjem vremenu? Kako vidite njenu svrhu? Tko su joj konkurenti?
– Nažalost, poezija se malo čita, a ona je sama esencija duše, mnogo može reći. Prekrili su je neki novi užici, s novcem kao vrhom svega, jedinom vrijednošću pred kojom su mnogi poklekli, pa i vjernici koji su Boga makli malo u stranu, da ne vidi kako sve češće listaju novčanice umjesto molitvenika. Šteta!
Vrijeme juri
Prekrivena je ljepota misli, svaki dan se sahranjuje, imam osjećaj da umire vrijeme koje smo poznavali, novo vrijeme lagano se naslućuje koje ne daje nadu; okrutno, sebično, bez stida, kao da je prošlo mimo Boga. Dobro je da se mi stariji još sjećamo, da je nasvetiji dio svake domovine poljubac djece i zagrljaj žene, to je ujedno i moja poruka mladima kako sačuvati posljednje područje sreće i svrhe. I da zaključim: konkurencija poeziji istrošene su duše, koje nemaju mjesta više u sebi da prime plemenitost i dobrotu, raskalašene množe se svugdje, umrijeti će bez znaka da su ikada trajale.
Planovi? Pišete li trenutno? Imate li možda neke svoje radove koji nikada nisu objavljeni, a volili bi da budu?
– Planova imam puno, a vrijeme se starijima sve više ubrzava… kao da želi da što prije prestane postojati za njih. Prije nekoliko godina napisao sam pjesmu „Bože daj mi još sto godina života” predosjećajući da neću sve završiti (ovaj put) što sam naumio, ali zato ću se možda prije vratiti… ha… ha… Inače, svjetom su trebali vladati pjesnici. Rata nikada ne bi bilo, doznali bismo prije što smo i gdje se vraćamo i prije od svih drugih, pokazao bi im se Bog, kojeg usput već tisuće godina zazivamo istrošenim bezživotnim molitvama. Zalutali smo!