Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Jučer heroji, danas ubojice

27.10.2010. 22:00
Jučer heroji, danas ubojice


Bez obzira na probleme koje ljudi doživljavaju u društvu, nasilje nije način pomoću kojeg se nešto može riješiti. Ono može samo rezultirati tragičnim svršetkom kao što se pokazalo i u ovom posljednjem slučaju. Branitelj ne može nasilno riješiti svoje probleme, na način da ugrožava svoj, ali i tuđe živote, kazala je Marina Raspović, tajnica Udruge hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a Zadarske županije


Jučer smo ih glorificirali, danas ih ubijamo. Ako ih pak ne ubijemo mi, ubit će se sami. Hrvatski branitelj, pogotovo onaj oboljeli od PTSP-a, nekada heroj, sve više se percipira kao suicidalna osoba koja ugrožava društvo. Društvo koje su upravo oni, svojim životima i svojom čašću branili i obranili. Rijetki su se dobro uhljebili te dobro žive na račun «ponosnih dana», ali ona velika većina «običnog puka» jedva spaja kraj s krajem, bore se sa stigmom hrvatskog branitelja, često oboljelog od PTSP-a, stigmom koju nose na čelu, na istom mjestu gdje je nekada ponosno sjajio grb mlade nam države. Nekada ih se poštivalo, sada ih se bojimo. Ne želimo zaposliti nekoga tko je «pucao», nekoga tko nam u firmi može «puknuti», a to im je hvala koje im ovo društvo danas pruža za sve što su učinili da bismo svi mi bili tu gdje jesmo, svoji na svome.
Sve češći slučajevi koji pune stranice crne kronike su povezani sa nekom osobom koja je sudjelovala u Domovinskom ratu. Sa stranica vrište natpisi kao što su «hrvatski branitelj obolio od PTSP-a ubio, bio bez posla, novca i nade, bacio bombe, morali ga ubiti…» Kakvo smo mi to društvo postali? Posljednji slučaj, koji je opet otvorio polemike na ovu temu je slučaj solinskog branitelja Ivice Grgića, kojeg su u 40-oj godini života specijalci ubili jer je prijetio da će aktivirati ručne bombe na benzinskoj postaji. Navodno ih je i aktivirao. U 16-satnim pregovorima tada još živ Grgić istaknuo je kako ga nitko nije htio saslušati kada je molio da mu se pomogne. Susjedi tvrde da je bio pošten čovjek koji se u 20-im godinama borio za Hrvatsku, a ona mu nije dala ništa.
Treba se pitati što je tog čovjeka natjeralo na suicidalni čin? Dugogodišnja borba s birokracijom kako bi se ostvarila neka svoja zakonom zajamčena prava ili možda trenutačna liječnička ili neka druga pomoć na koju je bio prisiljen čekati mjesecima? Što se u čovjeku prelomi da se ne boji smrti te da svjesno ide u nju? Tko ga gurne preko ruba u ponor? Društvo?
Marina Raspović, tajnica Udruge hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a Zadarske županije ističe kako je cjelokupno društvo apsolutno zakazalo vezano uz problematiku branitelja.
– Nisam upoznata u tolikoj mjeri sa slučajem u Solinu da bih mogla potpuno komentirati cijelo postupanje policije, ali i samog branitelja. No, svakako želim istaknuti da bez obzira na probleme koje ljudi doživljavaju u društvu, nasilje nije način pomoću kojeg se može nešto riješiti. Ono može samo rezultirati tragičnim svršetkom kao što se pokazalo i u ovom posljednjem slučaju. Branitelj ne može nasilno riješiti svoje probleme, na način da ugrožava svoj, ali i tuđe živote. Da li je policija postupila ispravno to pitanje ostavimo nekome drugome da rješava, institucijama koje se tim trebaju pozabaviti. Ako ćemo gledati s moralnog aspekta  moram priznati da to zbilja nije bilo u redu, naglasila je Raspović.
Branitelji su u potrazi za ostvarenjem svojih zakonskih zajamčenih prava izgubljeni u moru birokracije. Umorni od svega ne shvaćaju zašto ih se stavlja na margine društva za kojeg su se zdušno borili. Vrlo često u ovoj novoj borbi za svoja prava potonu u beznađu, dok pojedinci odlaze i korak dalje, te život koji su uspjeli sačuvati za vrijeme ratnih zbivanja gube u mirnodopskom razdoblju boreći se za mrvice razumijevanja i dostojanstva, prava rezerviranih za svakog čovjeka.
– Generalno mogu zaključiti da je najveći problem našeg društva u cjelini što se branitelje kada traže pomoć i obraćaju različitim institucijama bilo da se radi o uredima državne uprave, medicinskoj pomoći, različitim udrugama itd., ne shvaća dovoljno ozbiljno. To je ključan trenutak prepoznavanja potreba branitelja. Osoba kojoj se on obratio bi trebala razmišljati na koji način se toj osobi najbrže može pomoći, što se može poduzeti ili kome se može uputiti. No, u praksi se ustalio već jedan neprimjeren i nehuman način prema tim ljudima, naime, «voza» ih se, odnosno igra se sa njima kao sa ping-pong lopticom, šalje od ureda do ureda i tako unedogled, a branitelj se vrti u krugu neko određeno vrijeme dok se to da izdržati. S obzirom na neučinkovitost raznoraznih sustava koji su uključeni u rješavanje problematike hrvatskih branitelja, odnosno sporost u rješavanju njihovih problema dogodi se da taj branitelj dođe u jednu situaciju u kojoj više ne može izdržati niti probleme koji ga opterećuju, ali niti omalovažavanje istih,  a on ih sam sa sobom ne može riješiti, ističe Raspović te dodaje kako je sada već kasno za bilo kakve radnje.
Kada se na vrijeme rješavaju problemi koji su teško rješivi, premda je proces dugotrajan, ljudi koliko-toliko uspijevaju u njihovom rješavanju. Međutim, kada dođe ono kritično razdoblje, koje za svakog branitelja nije isto jer netko može izdržati više, a netko manje, onda dolazi do opasnih situacija.
– Često se lik branitelja povezuje sa njegovim pravima. To je sasvim krivo. Niti jedan branitelj, uvjerena sam i odgovorno tvrdim, nije išao u obranu svoje domovine da bi nešto ostvario. Igrom slučaja država je ponudila određenu kompenzaciju za njihovu žrtvu u obliku nekakvih prava s kojima se od 90-ih godina na ovamo manipulira. Braniteljima se trebao omogućiti dobar način da im se iz ratnih uvjeta, odnosno nehumanih uvjeta, omogući jedan proces resocijalizacije, da budu korisni u društvu, da rade, kroz različite programe, ako trebaju pomoć da im se pruži na vrijeme bez čekanja, dakle pravovremena i pravovaljana pomoć. Tu nisu bitna prava, već mogućnost čovjeka da radi, da doprinosi na neki način društvu, i oni bi zasigurno poslije rata to činili, međutim to nije bilo tako, te ti ljudi nisu imali izbora i bili su primorani rješavati svoja «prava» kroz sustav koji im je to i omogućio. Onoga trenutka kada već dođe do situacije da čovjek prijeti samoubojstvom ili/i ozljeđivanjem i nekog drugog pored sebe dolazi do alarmantne situacije nad kojom se svi trebamo jako dobro zamisliti naglasila je Raspović.