Ni zadarske škole nisu pošteđene bullyinga

Međuvršnjačko nasilje, tzv. bullying, počelo je poprimati zabrinjavajuće razmjere kako u Zadru tako i u cijeloj RH. S razvojem tehnologije i njenom sve većom dostupnosti razvili su se i brojni načini  iživljavanja, odnosno nasilja među djecom. O međuvršnjačkom nasilju  govorimo kada jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje,  napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Može imati  oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari, uništavanja stvari, itd. Često, tzv. bullyng,  uključuje neugodne komentare o djetetu, njegovoj obitelji, rodbini, socijalnom statusu, nacionalnosti i dr., primjerice “Mama ti je debela!”, “Nemaš tatu, nemaš mamu!”, “Mama i tata su ti razvedeni!”, “Baka ti je umrla!”, “Pogledaj se kako izgledaš!”, “Retardiran si!”, ” Smrdiš!”, “Roditelji su  ti Srbi”, “Ti si sirotinja”, "Ružna si", itd.
Oblici nasilja, raznoliki su, a ujedno i šokantni jer su se mnoga navedena ponašanja u vrtićima te osnovnim i srednjim školama do nedavno  podrazumijevala kao “normalno” ponašanje. “Normalnim” su ih tretirale  tete u vrtićima, učitelji i profesori jer kao što ih je mali, zanemariv broj  educiran za rad s djecom s posebnim potrebama i invaliditetom, tako su  još manje educirani za ponašanje i odnos prema traumatiziranoj djeci (a  traume nisu isključivo nasilje u obitelji, već i smrt u obitelji, bolesti,  obični lomovi ekstremiteta, vršnjačko nasilje u svim svojim segmentima,  itd.). Naime, traumatizirana djeca se najčešće u pedagoškim i školskim  ustanovama stigmatiziraju kao “zločesta, neposlušna” djeca s poremećajem u ponašanju te su najčešće upućeni na stručne službe ovih ustanova koje zapravo samo malim dijelom mogu utjecati na rješenje ovog  velikog problema koji se čini malim samo onome tko se s njime nije susreo, odnosno upoznao.
Opće poznata je činjenica, kako je vršnjačko nasilje iliti bullyng u  našim vrtićima i školama u porastu i sve je grublje i nemilosrdnije prema  žrtvi na koju se usmjeri.
– Nasilnici nisu kao što se nekad smatralo, djeca iz problematičnih  obitelji, iz razvedenih brakova i sl. Stvarno se nekada iznenadite, nemate  nekakve jasne pokazatelje tko bi to mogao biti. Na većim uzorcima u istraživanju imate tipičan profil žrtve i nasilnika, ali i provokativne žrtve  koje su istovremeno u ulozi žrtve i zlostavljača, ali koji put se iznenadite  kada se, pogotovo kod cyberbullynga, utvrdi da je to bila ta i ta osoba za  koju nikada ne bi rekli da je za takvo što sposobna jer po ničemu nije odskakala od ostalih. Kod fizičkih oblika nasilja veća je vjerojatnost da će  nasilnici biti djeca koja su temperamentna i življa, koja se teže kontroliraju, ali kod ostalih oblika nasilja zaista je teško danas ustanoviti kako  nasilnika, ali tako i žrtvu. Imali smo slučajeve kada se grupa nasilnika  okomila na nekoga tko je bio jako dobar i uspješan, nije bio tipičan profil  povučene osobe. Tu se zaista ne može generalizirati. Danas su zlostavljači u adolescentskoj dobi vrlo često proizašli i iz dobrostojećih obitelji  s roditeljima na visokim funkcijama u našem društvu. Mnogi roditelji sami su krivi što su iskrivili ocjenjivanje vrijednosti u svojih potomaka.  Naime, usadili su im potpuno krive vrijednosti po kojima takvi roditelji i  njihova djeca, sada već mladi ljudi, ocjenjuju vrijednost i važnost nekog  čovjeka, u ovom slučaju djeteta, istaknula je Jagoda Gauta, psihologinja  u OŠ "Šime Budinića".
Mnogoj djeci u Zadru odlazak u školske klupe postao je noćna mora te  izmišljaju fizičke simptome raznih bolesti ne bi li izbjegli torturu barem  na koji dan i šute. Šute i ne žale se ni roditeljima niti nastavnicima jer u  svojoj dječjoj glavi smatraju kako to valjda zaslužuju i da im nitko ne  može pomoći.  Dakako, bullyng utječe i na uspjeh u školi žrtve, ocjene  idu sumanutom brzinom nizbrdo, dok se s druge strane i ponašanje djeteta mijenja. Dijete u svom očaju kojem ne vidi izlaza, gubi samopouzdanje, neki se pokušavaju ozlijediti, postaju nemirni, dekocentrirani, a  pojedini se pokušavaju obraniti ili u slučaju “puknuća” ozlijediti osobu  koja ga sustavno zlostavlja,  maltretira, izrugiva, omalovažava i isključuje  iz društva. I dakako, dođemo do onoga kako se radi o “nemoguće zločestoj i neodgojenoj” djeci.
– Nasilje može biti fizičko (udaranje, guranje, nanošenje boli, uzimanje osobnih stvari, čupanje, fizičko sputavanje, itd.), psihičko-verbalno  (ruganje, ucjenjivanje, zadirkivanje, ogovaranje, omalovažavanje, nazivanje nadimcima koji se djetetu ne sviđaju, ismijavanje, prijetnja, itd.),  socijalno-emocionalno (pritisak na druge da se ne druže, ogovaranje,  ignoriranje, uvredljive grimase i kretnje, namjerno isključivanje i nepozivanje u društvo, itd.), seksualno (neželjeni dodiri, štipkanje, komentari,  itd.), kulturalno (vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi),  ekonomsko (krađa, iznuđivanje novca, itd.) te sve aktualnije nasilje preko interneta ili mobitela, tzv. cyberbullyng (slanje zlobnih, prijetećih i  uvredljivih poruka ili slika, stavljanje na internet, predstavljanje pod  tuđim imenom i sl.), istaknula je Gauta.
Porazna je činjenica kako se po nekim školama u našoj županiji nasilje  među vršnjacima zataškava. Određeni ravnatelji su upozoravali svoje  djelatnike, tete i nastavnike da ovakve slučajeve što manje prijavljuju policiji kako njihova ustanova, najčešće škola ne bi došla na loš glas. Nasilje  djeca u nekih 40 posto prijave roditeljima, dok 30 posto prijave nastavnicima, tek 2,5% policiji. Za nasilje se dozna najčešće od drugog djeteta  kojemu se žrtva povjerila. Djeca se za razliku od odraslih ponašaju onako kako se osjećaju. Ukoliko je to ponašanja okarakterizirano kao “negativno”, znači da dijete zbog nečeg, pa i “negativnom” pažnjom privlači  pozornost te kroz svoje ponašanje ukazuje da se nešto događa u obitelji,  vrtiću, školi, dvorištu, itd.  Sve ovo još gore izgleda jer današnja djeca prema najnovijim istraživanjima provode 10 do 11 sati dnevno na internetu,  provode više vremena on line nego u igri van zatvorenog prostora. Oni  danas svoj socijalni život zapravo žive na internetu.
– Nasilje se javlja učestalije u periodu osnovnoškolskog uzrasta, odnosno ranog puberteta. Vrhunac dostiže u 6. odnosno 7. razredu osnovne  škole. To je vezano vjerojatno uz razvojni period života kada se djeca  moraju dokazivati unutar grupe, odnosno kada se određuju nekakvi statusi, ali sigurno ima i neku biološku podlogu vezano uz veću produkciju  hormona.  Najveći broj pritužbi imamo baš vezano uz spomenuti period,  već u 8. razredu to pomalo jenjava da bi se opet pojavilo u većoj mjeri u  1. i 2. razredu srednje škole, te smanjilo u 3. i 4. razredu. To su razvojni  čimbenici pod čijim utjecajem je veća pojavnost međuvršnjačkog nasilja. Mi nemamo toliko slučajeva fizičkog nasilja, iako su dečki skloniji fizičkom nasilju, a djevojčice psihološko – socijalnom, odnosno verbalnom nasilju. Relativno je malo pravog fizičkog nasilja u smislu organizacije tučnjava. Ne sjećam se davno nekog takvog baš ozbiljnijeg slučaja.  Definitivno je u porastu elektronsko nasilje, odnosno cyberbullyng. Najveće probleme imamo u kontroli njihovog ponašanja u sklopu elektronskih medija jer je vrlo teško ući u trag nasilju. Naime, ako vam netko ne  dojavi vi ne znate da se to događa. Problem je utvrditi i tko je počinitelj  nasilja. Ako se radi o nečem vrlo ozbiljnom onda kontaktiramo policiju  jer oni za razliku od škola imaju resurse kojima ulaze u trag s koje adrese  je poslan nasilnički sadržaj. S naše strane mi pokušavamo djecu sustavno osvještavati kako je takvo ponašanje nepoželjno i štetno, odnosno  nedopustivo. Za zdrav razvoj djeteta vrlo su važna i iskustva iz obitelji.  Nedostatak pažnje i topline, svjedočenje nasilnom ponašanju kod kuće  te nedovoljan nadzor i briga roditelja plodna su podloga za razvoj nasilničkog ponašanja djece. Osim toga, djeca koja su impulzivna, živahna,  imaju višak energije, nemaju strpljenja, koja često pronalaze “brza”  rješenja frustrirajućih situacija, ali i traumatizirana djeca podložnija su  nasilničkom ponašanju. Nereagiranje nastavnika i stručnih suradnika na  agresivna ponašanja učenika i loš nadzor samo olakšavaju nasilnim  učenicima da i dalje budu agresivni i zastrašuju druge učenike, kazala je  Gauta.
Iz PU zadarske uvijek ističu kako je zajednički cilj svih umreženih institucija procesuiranje nasilja, jer za nasilje nema opravdanja. Svi su  složni kako je nasilni modalitet ponašanja bilo koje vrste  neprihvatljiv te  da je nužno da policija, zdravstvo, centri za socijalnu skrb, škole, odvjetništvo i ostali subjekti  u društvu uvezano i ujednačeno postupaju.
Na kraju, zaključak je, nadamo se ne još jednom kao "mrtvo slovo na  papiru", kako se problemom bullynga i cyberbullynga u budućnosti treba puno aktivnije baviti nego do sada, jer kažu mudri ljudi "na mladima  svijet ostaje". Pitanje je samo, kakve ćemo mlade mi kao društvo ostaviti  svijetu.