Klapa bez crnačkog repanja je isto kao i riba bez bicikle

DOBAR RUMUNJSKI FILM UMJESTO GLUPIH AMERIČKIH
Mojim je vjernim čitateljima poznato kako se sadistički znam okomiti na glupe američke filmove i koliko se ljutim što naši TV-urednici kao da ne znaju ni za jednu drugu kinematografiju osim američke. »Uspomene iz zlatnog doba« iz 2009. je zamislite, rumunjski film, a može ga se pogledati. Čak se i nasmijati. Nije, doduše, onako dobar kao američka remek-djela poput »Glup i gluplji«, »Gle tko to govori« i dr. To je omnibus film, a svaki njegov dio ima poseban naslov. »Legenda o vozaču kokošaka«, »Legenda o prodavačima zraka«, »Legenda o pohlepnom policajcu«, »Legenda o smotanom fotografu« i sve u tom stilu. Meni su se najviše svidjeli filmovi o retuširanju fotografija predsjednika Čaušeskua i o držanju žive svinje u stambenoj zgradi (mrtva se svinja, doduše, može držati mjesecima u stanu u zamrzivaču (pozdrav Marijani), ali to baš i nije nešto o čemu bi se snimao film), a sve pod budnim okom komunističke partije i njenih žbira. Znam, znam… nije tako smiješno kao kada Kevin podmaže stepenice pa lopovi slome vrat, kada netko pušta vjetrove, kada netko nekome izmakne stolicu, ali nismo svi kulturni i pametni kao Amerikanci koji vole takve filmove. Ovakve fine satire su samo za nas koji smo u manjini i nismo tako kuturni i duhoviti. Zato po svaku cijenu treba sačuvati taj treći program.

JESMO LI NA BAZARU U MAROKU ILI NA TRŽNICI U HRVATSKOJ?
Opet se netko sjetio pričati o fiskalnim blagajnama na tržnicama. Opet je netko ingeniozno primjetio kako smo ovako ostali bez »draži cjenjkanja«. Ne bih htio sada pametovati o tim blagajnama jer nisam dovoljno upućen, ali cjenjkanje mi je zanimljivo. Ne znam baš tko to osjeća nekakvu draž dok se cjenjka, ali ja sigurno ne. Ne prodajem junicu na sajmu, nego hoću kupiti salatu i izbjeći suvišne divane i ljudikanja, a da i ne spominjem nadvikivanja i pljuvanja u šaku i rukovanja. Imam prijateljicu na pjaci kod trgovačkog centra i kupujem kod nje već deset godina. Nikad, ali baš nikada mi nije palo na pamet razgovarati o jasno napisanim cijenama na njenom štandu. Nikada me nije prevarila, nije mi podvalila trulo i pokvareno voće i ne vidim zašto bi ja onda išao u prepirku o cijeni. Sada će netko reći da je meni lako tako s obzirom na to da sam bogataš s nabijenom lisnicom, da sam popularan i da me ljudi vole uključujući i trgovkinje na tržnici, ali zbilja ne razumijem koja je razlika od ovog kupovanja i onog u trgovini i zašto bi se ja cjenjkao. Ne znam se cjenkati, ne volim to i gotovo, a ako je to nekome draž zbog koje treba maknuti fiskalne blagajne, onda to nije dovoljan razlog. Uostalom, postoje zanimanja kojima je ova država svojedobno dozvolila da nemilo deru ljude, dala im monopolističke ovlasti, izmišljalo se kako još dodatno opljačkati nedužnu čeljad i bilo bi logično da se zbog takvih stvari dizala kuka i motika, ali nije. Ovce vole kada ih se šiša.

IMA LI ŠTO GORE OD DOSADNE KLAPSKE PJESME? IMA! PJEVANJE UZ REPANJE
Kada čovjek pomisli da je sve vidio i da ga više ništa ne može šokirati i iznenaditi, dogodi mu se nešto ovako. U noćnom glazbenom programu HRT-a krenuo je set pjesama popularnih i meni jako dragih dalmatinskih klapa. Oni su po običaju pjevali o maslini, drači, pomidoru, pasabrodu, pjatu i terini, staroj materi i mladoj strini i da sada ne nabrajam više o čemu, ali jedna je klapa u svojim nastojanjima da spoji staro s novim, otišla toliko daleko da je dovela i jednog crnca da repuje (ili repa, kako li se već pravilno kaže). Taj spoj je bio toliko neprirodan, nategnut, glup, smiješan i besmislen da sam čak i ja koji sam u glazbenom životu vidio svakojakih stupidarija ostao zatečen. Ovi pjevaju o kušinu, piriji, kori kruva i manestri dok crnac nabraja kao da je upravo pušten iz zatvora i sada veselo šeće po rodnom Harlemu. Što bi se reklo u narodu: -«Klapa bez crnačkog repanja je isto kao i riba bez bicikle«. Grozna kombinacija. Ako je i od klape… previše je.