Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Brisanje srednjeg sloja

27.11.2013. 23:00


Ono što ne žele ni vidjeti ni čuti svjetski i domaći moćnici, ekonomski maheri, politički stratezi i što su u svojoj nemoći prisiljeni previdjeti mali ljudi, jasno je izrekao papa Franjo u svojoj „Radosti evanđelja” upozorivši na svu žalost rastuće ekonomske nejednakosti koja, reče on, prijeti dubokim socijalnim sukobima.
Da bi ilustrirao „tiraniju novca” navodi kako vijest o smrzavanju siromašne starice na ulici ne zanima nikoga, ali mnoge zanima dvopostotni pad na burzi.
No, s obzirom na to da iz aktualnog ekonomsko-političkog okvira papina vizija veće ekonomske jednakosti izgleda teško ostvariva ne treba očekivati kako bi skoro moglo splasnuti obožavanje novca kao jamca za uspjeh i sreću, bez obzira što u podsvijesti mnogi misle kako bi papina poruka mogla biti ispred svog vremena.
U sadašnjem, pak, vremenu, stavljajući po strani spomenutu rastuću ekonomsku nejednakost koja se u krizi obično i posve ogoli, hrvatska je prisiljena zazivati upravo novac investitora kao spas. Zato što se iz dužničkog ropstva ne može izvući na drugi način niti proračunom za iduću godinu može mahati kao dokumentom u kojemu će „u tragovima” ostati socijalna država. Zato premijer Milanović unatoč, nažalost, planiranom proračunskom deficitu za iduću godinu u iznosu od gotovo 17,5 milijardi kuna ističe kako se neće dirati socijalna prava i mizerne mirovine.
I tu svaka priča i iluzija o ekonomskoj jednakosti završava. Mnogi za cijeli svoj život neće biti u stanju zaraditi i steći ono što su neki lako i brzo dohvatili.
Umjesto toga radit će obični smrtnici koji ne znaju ništa o blagodatima tržišnog kapitalizma bez ljudskog lika gotovo do odlaska na vječni počinak, umorni od obećanja, socijalnih fama i iščekivanja nikad dosegnutog blagostanja koje bi se onda i na njih barem mrvu prelilo.
U atmosferi u kojoj novac donosi društvenu moć i ugled, a istodobno raste broj onih koji ga nemaju jer nemaju zaposlenja, neminovno će dolaziti do mjerenja bogatstva onih koji su na vrhu i mjerenja siromaštva onih koji su na dnu.
Kada radnici koji unatoč ugovorima koji im, iako u dvosmislenim člancima čuvaju prava, u sebi ipak osjećaju obespravljenost, samo je korak do toga da počnu upirati prstom u one visoko iznad sebe. Kako je moguće da velika većina za cijeli svoj radni vijek nije uspjela uštedjeti ni za stan ni za automobil, nego je pod utjecajem okoline upala u kreditno živo blato, dok su neki zaradili za puno nekretnina, umjetnina, automobila pa i inkunabula?!
Na ubrzano socijalno raslojavanje i brisanje srednjeg sloja već se upozoravalo, no do ekonomske krize stvari nisu izgledale tako bjelodane. Proračun koji bi zanemario potencijalnu „socijalnu bombu” za vladajuće bi mogao biti – adio vlasti.
Ono, pak, što na vlast može djelovati umirujuće je činjenica da se ni oporba predvođena HDZ-om nije umorila prezentirajući se kao nositeljica socijalnog balansa.
Iako u Švicarskoj nije uspio pokušaj da se referendumom smanje razlike između prosječne i menadžerske plaće, bio je to znak da se nejednakost uočila kao nešto na što treba djelovati.
Politika bi, smatra papa Franjo, kao rad za opće dobro morala biti plemenit poziv, no sudeći po svemu što je donijelo vrijeme u kojem se gotovo sve mjeri novcem, preostalo mu je tek, kako reče, moliti Boga za porast broja sposobnih i milosrdnih političara.