Šime Peričić

Slika korisnika martinazd
Četiri kantuna

 

Čovjek ima snagu samo onda kad ima korjen. Dom svoj. I onda ta snaga stremi naviše.. onda ta misao izrečena profesora Šime Peričića, ta snaga nosi. Podiže čovjeka kao da ga hrani. Možda je ovo osnovna misao na kojem se zasniva život i djelovanje ovog čovjeka. Ove misli jednog momka koji radi ljubavi jedne koračao je ulicama Arbanasa... To njegovo djelo, njegove riječi nisu uvjek bile pristupačne. Nisu lake. Jer progovaraju uvjek u ime humanosti, u ime etike, u ime ljubavi. Svih koje je volio i kojima se predao.. radeći u ime Hrvatske... U ime tradicije. Bunta. Vječnoga Grada našeg mista naših, njegovih ulica.. četvrti. Uvijek osobno.. uvjek jasno. Nikad dvosmisleno. Bacanjem duše na oltar Domovine. Nemam namjeru utjecati na ičije mišljenje. Pod suncem ovog grada, pod zvijezdama njegovim, nastale su tolike pojave, slične i proturječne. Ali za razliku od društva.. lala profesor Šime je imao jednu snagu, jednu želju više: nadživjeti vrijeme diktature i doživjeti Hrvatsku. A u međuvremenu spasiti onu rasutu baštinu. Težnja ovog čovjeka bila je upravo to.. kao da je profesor želio usisati sokove ulica našaih za mnogo duži život.. možda samu vječnost.. tu vječnost u profesorovim onim ljudskim razmjerima. Sve što je sazdano od duha i srca nalazi mjesta pod njegovim okriljem.
U govorima njegovim…U pisanju.. u stvaranju.. u igri onoj koju je volio... Jedna od velikih odlika ovog života sastoji se u tome, što je on Šime Peričić, taj pjesnik Hrvatskog državnog začeća bio dobrodušan, nezainteresiran za materjalno, sazdan samo od plemenitog, dobronamjernog, u suštini tolerantnoga. Život je njegov bio Knjiga koja je najprije djelo srca.. djelo duha. Stvar profesorove naravi prije svega. Djelo koje nema namjeru pokrenuti toliko naša čula, naše znanje, naše racionalno biće koje rasuđuje i igra se mislima, već osjećaj ljudski osjećaj. Onaj naš nagon. Nagon ka slobodi. Prvi. Zato iskren. Zato istinit...I zbjegavajući da nas uvjerava, kako je velik.. kako je originalan. Profesor lala Šime nam je znao kazivati samo ono što osjeća, što doživio jest, zašto vezan je lancima za kamenje ovo Zadra, nas Arbanasa, Šukošana. Za Hrvatsku Dom naš jedini. Zašto voli ovu sredinu i njene kamene pretke. Kakvu glazbu čuje sa struna koje život je razapeo na instrumentima nemirnosti i tišine. Kakav je njegov odnos prema tom posvećenom Tlu. Prema tim hramovima, moru, ljudima.. Simbolima njegovim. Lala Šime se obraćao glasu elementarnog. On voli do besvjesti čitav naš svjet, tu skulpturu što raste iz same zemlje iz didovine. Riječi znamenja i simbola.u njegovm obraćanjima nije bilo nema ničeg romantičnog. Njegova je Hrvatska, njegov Zadar bila je prosto ljudska. Ona se zasniva na životu u najširem smislu te rijeći. One polaze iz različitih izvora. Iza tih riječi nazire se ideja domovine, ognjišta, tradicje, majčinstva, ideja stremljenja i letenja, Lubavi. Očekivanja..,a sve one zajedno dovode do ideje Čovjeka. Šime Peričića. U njegovom hrvatskom individualiziranom obliku.. kao do čuda u koga ne gleda samo svijet, već čitava priroda. U čudo nastanka Hrvatske države.
Njegov lik, premda onako visok.. košarkaš, jest običan mali čovjek, tučen nedaćama... Duboko je snažan, dostojanstven.. koji kadkad uliva strah i samopoštovanje..pretvoren u nesalomljiv duh.. mada naizgled krhak. Njegove riječi naizgled meke i koncentrirane, izvana, a sve u službi obrane ranjivog Domovine i njega samoga koji pod tim oklopom krvari. Dok čitam njegovu o čovjeku Profesoru Šimi Peričiću vidim čovjeka pokraj svih nedaća Arbanasa, našeg zeta starog kova s uporno uzdignutim glavom.. tad mi se čini kao da još uvjek za čovjeka ima nade. Nije sve izgubljeno. Njegova nostalgija za životom nije slučajna, ni intelektualna.. ona je instiktivna korjenska.. ona je Voda i loza njegova Polja našeg i Fontane izvora našeg. Prvi i zadnji uzdah. To je ona instiktivna težnja stvaraoca koji je ljubavlju stvarao Domovinu Hrvatsku... ljubav.. za toplinom ognjišta.. težnja koja ovom svjetu ovoj mekušnoj sredini, vraća nadu. Makar umoran, ožalošćen, ali snžno postavljen, lala Šime se ne predaje. Ni u smrti. Želeći pokrenuti se smjesta... Želeći stvoriti zemlju koju je snivao cijelog života Svoju Hrvatsku, Svoj Zadar. Zato nam se dade Za dar. Fala gospodine profesore rekli bi mi Arbanasi. Tu si kod crkve isprid Herendina dvora.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno