Da sam znala kako je Gradska loža pomalo jadan prostor, izabrala bih neki drugi

Mislila sam kako je Gradska loža nešto što se meni neće dogoditi. Ipak da sam znala kako je to jedan pomalo jadan prostor izabrala bih sv. Dominika ili neki drugi. Loža nema komornu dušu, neuredna je, hladna, loše održavana, loše osvijetljena, loša je komunikacija zaposlenih s posjetiteljima, loš je menadžment. Slikar i slike prepuštene su onoj nekolicini zalutalih posjetitelja koji su pri tome i obligatni platiti ulaznicu. Gradsku ložu treba pod hitno “završiti”, ugrijati, osvijetliti i odraditi dobar plan izložbi. Ne knjige, ne dječji vrtići, ne Silvijana, ne mnogo projekata. Nadam se da će nova ravnateljica to dovesti u red na ponos našeg grada
Poznata zadarska slikarica Silvijana Dražović nedavno nas je počastila još jednom svojom izložbom. Naime u Gradskoj loži nedavno je postavljena njezina adventska izložba. Ovoga puta Silvijana je Zadranima prezentirala šezdesetak svojih slika, ali kao i uvijek potpuno nekonvencionalnih i različitih od svega što ste vidjeli u klasičnom slikarstvu. Ova vesela i razigrana umjetnica sama po sebi potpuno je nekonvencionalna osoba i za nju se doslovno može reći kako ona svoju umjetnost živi. Svoj stan u kojem živi i koristi ga kao atelje Silvijana je oslikala do najmanjeg detalja. Stolice, zidovi, stepenice, sve je oslikano, a Silvijana se uselila u jednu od svojih slika. Njezine instalacije, slike i pojava uvijek zagolicaju maštu i izazivaju pažnju, a mi smo s njom porazgovarali o tome što je pokreće, motivima koje koristi i njezinoj neobičnoj umjetnosti.
Shabby stil
Prvo nešto o vama kao umjetnici. Svoju umjetnost nazvali ste “urbana naiva”, možete li nam pojasniti taj pojam?
– Ja sam samu sebe svrstala u neke urbane naivce mada ni sama ne znam što to slikarski znači. Naiva kao izraz autodidakta, a urbana jer moji likovi izgledaju nekako gradski; štiklice i šeširići. Nešto između Mary Poppins i hip-hopa. Dugo su vremena kod publike moje slike i neki primjenjeni predmeti nosili taj pomalo shabby stil, iako ja kao stvaratelj ili kreator imam malo čvršću ruku i malo kruću slikarsku narav, a to se sada vidi na mojim radovima. U zadnje me vrijeme “nosi” surrealizam i alegorija no u pomanjkanju vremena, u pripremi ove recentne izložbe, samo sam načela taj novi izazov. Kamo će me to odvesti ni sama ne znam. Ono što znam jest da je to vrlo naporan pravac pa ću možda naslikati samo nekoliko slika godišnje.
Vaše slike su duhovite, razigrane i pomalo otkačene, nemaju puno veze s klasičnim slikarstvom. Kakvo je to vaše slikarstvo?
– Od duhovitosti i blagosti ne odustajem premda bi mi malo zloće dobro došlo. Moje je slikarstvo malo odraz ilustracije kojom sam se uvijek htjela baviti, a malo, ili dosta, jednog iskustvenog, u isto vrijeme olakog, intervenizma kod poimanja interijera. Mislim da nikada nije važno koliko skupo i ‘fancy’ uređujemo prostore u kojima živimo i boraveći radimo. Ja sam, kako vi kažete, dovoljno otkačena da bih i u bankama i bolnicama, pa i institucijama, voljela vidjeti vedre motive na slikama, instalacije, cvjetne aranžmane u neformalnim oblicima, boje ugodne oku i duši. Svijet interijera se, nasreću, mijenja i prilagođava ugodi.
Kojim motivima se najviše bavite?
– Kada vidim izložbe mojih prijatelja, akademskih umjetnika, prožme me neka blaga ljubomora poradi sklada motiva i kolorita te poradi harmonije samih postava izložbi, no onda kao da taj sklad želim razbiti kada se o meni radi. Ja bih htjela da promatrač sudjeluje u gledanju slike. Da se zadrži, da se vrati jer mu je nešto promaknulo, da se odmah suoči s problemom gdje moju sliku staviti. Nisam usko motivirana motivima. Skakuće mi kist od mornara do robustne mu žene i ćelave djece, kokoša na kojima radi prava kitnjičarka, riba s ornatima, kuhara koji balansiraju s jabukama i šalicama, anđela s porukom, realističko voće me izluđuje jer mora biti čisto, sada i puževi, pa simbolizam i tako dalje. Ja još uvijek vježbam pa kako za mene kažu: “Što će biti kada odraste.”
Pronalazite li inspiraciju ili vam slike jednostavno izlaze iz kista zahvaljujući vašem talentu?
– Imati talent samo je početak. Ja skiciram, proučavam, istražujem oblike u photoshopu, igram slikarsku igru do granica izdržljivosti jer to je konačno vrlo naporan posao. Kada bih čekala inspiraciju bila bih pjesnik. Ovo je posao kao mnogi drugi, samo s malo više boja i iluzija.
Nedavno ste opet izložili u Zadru i to u Gradskoj loži. Kakav je osjećaj izlagati u vlastitom gradu, bojite li se više kritike sugrađana?
– Da, dugo nisam izlagala. Mislila sam kako je Gradska loža nešto što se meni neće dogoditi. Ipak da sam znala kako je to jedan pomalo jadan prostor izabrala bih sv.Dominika ili neki drugi. Loža nema komornu dušu, neuredna je, hladna, loše održavana, loše osvijetljena, loša je komunikacija zaposlenih s posjetiteljima, loš je menadžment. Slikar i slike prepuštene su onoj nekolicini zalutalih posjetitelja koji su pri tome i obligatni platiti ulaznicu. Gradsku ložu treba pod hitno “završiti”, ugrijati, osvijetliti i odraditi dobar plan izložbi. Ne knjige, ne dječji vrtići, ne Silvijana, ne mnogo projekata. Nadam se da će nova ravnateljica to dovesti u red na ponos našeg grada.
Uz vas uvijek ide sintagma “poznata zadarska slikarica”. Doživljavate li sebe kao takvu?
– Kada već navaljuju. Ja se nikada tako nisam predstavljala. Znam samo da mnogo radim i da ozbiljno radim, da sam veoma angažirana i neumorna. Puno mi znači biti poznatom u Zadru, no kada šira zajednica dobro prima moje radove mogu samo reći da sam uspjela. Pa ponovio mi se i poziv za Biennale u Firencu i to vrlo osoban poziv kao jedinoj u Hrvatskoj, nema mi puno razloga glumiti skromnost.
Neuredno, zapušteno…
Osim što slikate nekonvencionalno, nekonvencionalan je i vaš stan. Cijeli je oslikan kao da živite u jednoj od svojih slika. Kako je živjeti u takvom stanu, sudaraju li vam se katkad boje s raspoloženjem?
– Stan mi je u skladu s mojim emotivno-filozofskim životnim stavom. Pogotovo u posljednje vrijeme; neuredan, zapušten, puno boja, ali onih slikarskih, papira, platna, tuševa (namjeravam malo proučavati kaligrafiju ove zime). Više se u njemu ne snalazim. Vidite, i to je dio estetike ili neestetike kojom se bavim. Nema u meni panike. Čak su neki dečki slikari uredniji od mene. Sada ću sve to posložiti u mali atelje i onda uživati u mom lijepom stanu po starim navadama. Čitanje, TV, komp, mali formati, prijatelji, večerice….dokolica, uživancija.
Koja vam je vaša najdraža slika? Što je na njoj i što vam predstavlja?
– Kada završim sa slikarstvom od artritisa ili staračke slijepoće onda me pitajte koja mi je najdraža slika. Sada samo neke volim više, neke manje. Najdraže su mi one koje su na zidovima mojih prijatelja jer su im pomogle da gotovo duhovito urede svoje prostore boravka. To su izuzetni ljudi puni duha i nestašluka da im se divim. Voljela bih imati svoju galeriju; tada bih davala slike u najam da im nikada moje slikarstvo ne dosadi. Ambiciozno, zar ne!
Može li se živjeti od slikarstva u Hrvatskoj?
– U Hrvatskoj životare profesori, javni sližbenici, vojnici, umirovljenici, nemaju sredstava za pristojno preživljavanje. U našoj zemlji svi se sramimo sadašnjosti i bojimo za budućnost. U Hrvatskoj sve proizvode skupo plaćamo. Pozločestili smo se od materijalnog, a i duhovnog, siromaštva. Naš narod to nije zaslužio pa će pitanje o slikarima gotovo ostati bez odgovora. Slikarima grad treba dati slikarske radionice. Galerije se zbog turizma trebaju natjecati u ljepoti i kreativnosti, i sve to bez ikakvih naknada, da barem kozmetički poboljšamo sliku grada u sezoni turističke berbe. Slike iz Kine ne smiju biti naša osobna karta. Sto i više slikara… Ja da sam gradonačelnik svima bih dala mirovine za minuli rad i tisuće doniranih slika u raznim humanitarnim akcijama.
Koja je iduća izložba koju nam pripremate?
– Uskrs će mi biti novi izazov.