2011. – izgubljena godina?!

Do pred godinu dana za 2012. su nam predviđali rast od dva posto, da bi do pred koji mjesec išla snižavanja do procjene pada od jedan posto, a nova Vlada obećava mogući preokret k rastu od iznad jedan posto?!
Hrvatska već treću godinu zaredom ima krizu, a od prošlog tjedna i novu Vladu da se s njom nosi.
Da je Hrvatska proizvodna, odnosno dominantno izvozno orijentirana industrijska zemlja mi bismo iz krize već izišli? Tvrdnja je malo presmjela, ali se može argumentirati.
Izvoz kao “pozitiva” preslaba za izvlačenje
Konstatirat ćemo da je (uz turizam) jedina konstantno pozitivna stvar u posljednje tri godine u našoj ekonomiji – rast izvoza. U nekim dionicama i dvoznamenkasti. No on nije donio pozitivan rast po pitanju hrvatskog bruto društvenog proizvoda. Govorit ćemo karikirano i pojednostavljeno. Pretpostavimo da je Hrvatska izvozno orijentirana zemlja i da joj izvoz sudjeluje u BDP-u sa znatnim postotkom od, recimo, 40 posto, što bi za zemlju ove veličine bilo više nego normalno ako želimo “kako-tako” živjeti. Njegov rast od pet posto bi i pod pretpostavkom da je sve drugo na nuli (ne i u padu) značio ukupan rast od dva posto. Uzmimo, recimo, podatak za prethodnu godinu u kojoj je izvoz rastao 16 posto. Da je toliki udjel izvozno orijentirane industrije u zemlji i da su svi drugi pokazatelji bili na nuli rast bi iznosio fantastičnih 6,5 posto. Štoviše da je sve drugo padalo, ali ne drastičnim stopama, još bismo uvijek bili u pozitivi. Nažalost, izvoz roba u hrvatskom BDP-u ima simboličan udjel jer i sama proizvodnja ima simboličan udjel pa na rast izvoza nije donio pozitivne stope. U toj najboljoj (2009. godini) udjel izvoza u BDP-u nije segnuo do 20 posto.
 U posljednje tri godine ili preciznije posljednjih 11 kvartala (za ovaj rezultat tek očekujemo) Hrvatska je imala pozitivno kretanje BDP-a u svega tri kvartala. I u njima je postotak rasta počinjao s nulom i iznosio od 0,3 u trećem kvartalu 2010. godine do 0,7 u trećem kvartalu ove godine. Osim toga pozitivan je bio drugi kvartal ove godine. Svi ostali – dakle, svi kvartali 2009. godine bili su negativni, neki s više od šest posto minusa. U 2010. godini tri su kvartala bila negativna dok za sad u ovoj godini imamo podatke za jedan negativan i dva pozitivna, ali s izraženim realnim strahom da će i ovaj biti negativan.
Toliko o izvozu i, nažalost, o industrijskoj proizvodnji bitno manjoj od predratne, a što nas je sve skupa kroz posljednje tri godine ne držalo na mjestu, već vratilo na 2006. godinu kada je BDP u pitanju.
Turizam kao “pozitiva” koja nas (ponekad) izvuče
 Osvrnut ćemo se najkraće na turizam. Sam raspored kvartala u kojima je u posljednje tri godine Hrvatska imala kakve-takve pozitivne stope rasta kazuje nam sve. Pozitivni smo bili u trećem kvartalu 2010. godine te u drugom i trećem tromjesječju ove godine. Dakle, manje-više se može kazati da smo bili – sezonski pozitivni. Kad kažemo sezonski, mislimo naravno na turističku sezonu.
Udjel turizma u hrvatskom BDP-u kreće se iznad 15 (neki misle i 20) posto. Njegov rast, recimo, u ovom trećem kvartalu od oko sedam posto na kraju je skrivio onih 0,7 posto ukupnog rasta. Nije sve to izraz rasta turizma, ali jest njegovih indirektnih utjecaja. Kada u ekonomiji za neku veličinu kažemo da je multplikator, onda to znači da ima pozitivan utjecaj na čitav niz drugih stvari. Turizam je multiplikator jer s njim raste zaposlenost (makar sezonska), promet u trgovini i porošnja općenito, promet i veze, obrt i graditeljstvo, promet nekretninama i financijske usluge, plasman poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, ugostiteljstvo, pa do broja naplaćenih mandatnih kazni u prometnim prekšajima.
Treći kvartal razdoblje je vrhunca ovdašnjeg turizma. Hrvatska s problemima izrazite sezonalnosti svog turizma (svaki je sezonalan, ali je naš puno više od prosjeka) u srpnju i kolovozu ostvaruje gotovo dvije trećine ukupnog turističkog rezultata (tridesetak od pedesetak milijuna noćenja). Tada angažira velik broj sezonaca direktno ili indirektno i donosi znatan rast prometa u trgovini i svih vrsta usluga i potrošnji.
Prošla je Vlada shvatila, kao što smo shvatili svi da s modelom uvozno trgovačke potrošne ekonomije nećemo daleko stići i da je potreban kopernikanski obrat kojim ćemo oslonac razvoja društva tražiti u svim oblicima proizvodnje i izvoza jer samo tako možemo osigurati radna mjesta, plaće i poreze koji će izdržavati sve ostalo. Na tom planu nije puno napravljeno, a na ovoj je Vladi da to (pokuša) učiniti. “Pokuša” smo stavili u zagrade jer ako samo pokuša a ne uspije – “jadna nam majka”. Za tako što nije dovoljna Vlada već i promjena ponašanja svih nas koji ćemo tako što od Vlade konstantno tražiti (uključujući oblike sindikalnog i građanskog nemira u ove, a ne druge svrhe), ali i koji ćemo svoje ponašanje tome prilagoditi, a na Vladi je da nas na to i natjera (makar i nepopularnim mjerama u kojima se ova svrha kada bude dolazilo do rezanja neće izgubiti).
Ostalo
Osim konstantnog pada proizvodnje imamo stalan pad građevinarstva. Trgovina se drži na rubu “vode”, ali ne zahvaljujući tome što nas više radi i imamo veće plaće, naprotiv, već u najvećoj mjeri turizmu i sezonskom zapošljavanju. U poljoprivredi imamo situaciju da čak i kad “nam krava daje više mlijeka više od toga i prolije” kako bi se najkraće opisali učinci raznoraznih oblika potpore poljodjelstvu. Ribarstvo daje izrazito pozitivna iskaz u – izvozu (rast u pojedinim segmentima i 40 posto), ali je u branši stanje jako loše i zabrinjavajuće. Promet i veze počev od željeznice preko brodarstva je lošije, a naznaka boljitka ima u zračnom prometu u ukupnosti nedovoljno značajnom. Energetika nam ne štima, a sve što smo mogli odbiti u smislu energetskih povezivanja sa svijetom i bitnih investicija – odbili smo (naftovodi, plinovodi, LNG terminal…).
Uštede
Da bi potaknuli proizvodnju svega u vlasti moraju nekom ili negdje uzeti, a odnosi se to najprije na samu vlast – odnosno vlasti. Dakle, osim kresanja troška opće države (oko 120 milijardi) tu je 555 općina i gradova i 21 županija i Zagreb (on sam nadomak sedam milijardi jedini ima relevantnu brojku, ali svih onih preko 550 kad se zbroje nisu također zanemarivi). Ne treba biti puno star pa se sjetiti kada je centralna državna vlast koristila nekoliko objekata u Zagrebu da bi im sada deseci zgrada i lokacija bili premaleni, niti vremena kada je kod formiranja županija tada pomiješanih samoupravnih i državnih uloga bilo manje zaposlenih nego sad u samim županijama iako su državni uredi i niz drugih državnih u njih uključenih institucija odvojeni.
 Napuhavanjem proizvodnje trebalo bi doći do barem podnošljive situacije kada je u pitanju radno angažirano stanovništvo od potencijalno radno aktivnog. U Hrvatskoj od potencijalno radno aktivnog stanovništva (dobije se odbijanjem od ukupnog broja stanovnika onih mlađih od 15 i starijih od 65 godina) radi svega nešto više od 41-2 posto. Barem 50 posto bio bi minimum. Zemlje poput Danske ili Nizozemska imaju oko 70 posto radno aktivnog stanovništva i istinski u procesu rada.

 ZADARSKA ŽUPANIJA

Zadarskoj županiji do kraja 2008. godine tepano je kao razvojnom biseru, najvećem gradilištu i sl. Potom je došla kriza.
Godina 2008. bila je posljednja u kojoj su baš svi pokazatelji u Zadarskoj županiji bili pozitivni od rasta ukupnog prihoda, dobiti, smanjenja gubitaka, rasta zaposlenosti, pada nezaposlenosti, investicija, gradnji, prometa, cijene nekretnina, plaća… od tad su gotovo svi pokazatelji – negativni, osim turizma.
Industrijska proizvodnja pada konstantno iako nije sjena predratne. Ovog trenutka industrija zapošljava manje od 5.000 stanovnika u županiji, a nekad je u istina velikoj Općini Zadar imala preko 15.000. Lakše je nabrojiti firme koje su još žive nego nestale. Zadarska županija uzima redovito 18. ili 19. mjesto prema industrijskoj proizvodnji u Hrvatskoj (od 21), a jedini redovito iza nas su Ličko-senjska i Dubrovačko-neretvanska, a ponekad uspije upasti i još netko u jamu veću od ove. Industrija u strukturi gospodarstva ZD županije stoji ispod 20 posto.
Trgovina je od rata naovamo dominantna djelatnost u Zadarskoj županiji s udjelom od trećine naviše. Prema broju trgovačkih centara, njihovoj površini na 1.000 stanovnika i sl. Zadar je vrh Hrvatske (Biograd je i jači). Nove se trgovine otvaraju. No već prije krize trgovina je dosegla svoj maksimum u smislu gospodarsko-socijalnih posljedica. Naime, već od 2007. i 2008. godine svaka nova trgovina nije donosila uvećanje zaposlenosti i tek vrlo malo prometa, a u osnovi se radilo o preraspodjeli (preotimanju) prometa (i zaposlenih) među trgovačkim kućama. Održavanje trgovine na sadašnjoj razini treba zahvaliti – turizmu. Mimo službenih turističkih brojki prema kojima u vršcima sezone ovdje boravi i preko 90.000 turista dnevno, znamo da se u stvarnosti ljeti broj stanovnika na županiji udvostruči. Osim turista, gostiju, vikendaša i obitelji, i mnogi Zadrani zahvaljujući sezonskom zapošljavanju ili sezonskoj zaradi s bilo kojeg izvora povećavaju potrošnju. Oko 50.000 zaposlenih s plaćama kakve jesu u Zadru u stvarnosti ne trebaju niti polovicu sadašnjih trgovačkih površina.
 Građevinarstvo je imalo vrhunac 2008., a držalo se i 2009. godinu kada je od jednoznamenkastog došlo do 13-postotnog udjela u prihodima ovdašnjeg gospodarstva. U međuvremenu se pokazalo da je 70 posto njihovih investicija završilo u “zalihama”, što će reći neprodanim stanovima i prostorima. Bilježe stalan pad.
Promet i veze u zadru znače u prvom redu Tankersku plovidbu. Ona je držala glavu iznad vode i kada je žestoka kriza naftnog brodarstva drmala, no ove je godine i ona ponesena općom svjetskom krizom postala gubitaš sa smanjenim prihodima. Zračna luka, obalni promet, bilježe rast, Luka Zadar ne plače iako se ni ne razvija… Promet i veze nadmeću se čas prema gore – sad prema dolje, s građevinarstvom oko 10 do 12 posto prihoda gospodarstva.
Turizam koji statistika u gospodarstvu vodi sasvim krivo klasičnom metodom zbroja prihoda tvrtki registriranih za usluge smještaja i prehrane tako ispada manje bitna umjesto najbitnija grana ovdašnjeg gospodarstva, pa uzme 7-8 posto gospodarskih prihoda (nekad oko pet). No i s takvom se statistikom da izračunati da konstantno povećava svoj udjel u BDP-u. Zadarska županija četvrta je turistička županija u zemlji s rekordom svih rekorda u 1,2 milijuna gostiju i 8,5 milijuna registriranih noćenja. Daje strašan prilog opstanku kraja.
Poljoprivreda i ribarstvo s nekadašnjih ispod pet sada su na preko šest posto udjela u gospodarstvu. Realno je to bitno veće jer se mnogo poljodjelstva ne vodi u gospodarskim statistikama. Unatoč činjenici golemih neobrađenih površina posljednjih niz godina predstavlja rijetku pozitivnu vijest sa stalnim uvećanjem površina pod nasadima, kvalitetom proizvoda i rastom. U mnogim ranama oštećenom ribarstvu i marikulturi ovaj kraj drži primat u zemlji.
Iz svega ostalog vrijedi svakako izdvojiti obrtništvo koje se drži upornošću, ali u kojem se broj obrta i kod njih zaposlenih godinama smanjuje. Ipak je sa preko 11.000 obrtnika i u njih zaposlenih istaknuta socijalno profesionalna kategorija.
Ostaje nam i sektor financija u kojem imamo sjedište jednog “kapitalca”, odnosno OTP banke, ali i poslovnice i filijale 15-ak drugih banaka. Bankari, iako to neće kazati, jedini ne osjećaju krizu na način na koji je ostalo gospodarstvo osjeća.

 KRESANJE “DRŽAVE” I ZADARSKA ŽUPANIJA

U Zadarskoj županiji kod njenog formiranja radilo je oko 120-130 ljudi, a imala je i sve državne i samouprave odjele. Sada u samoj županiji radi više ljudi, kao i u odvojenoj državnoj upravi. Zadar je imao ispod 100 zaposlenih… Na području Zadarske županije djeluju 34 jedinice lokalne samouprave. Pola stanovnika je u Zadru, ostala polovina u ostalima.
Zadrani nikako neće prihvatiti prekrajanje županija, iako ih se na to može natjerati, a i iz iskustva, nažalost, znamo da bi to bilo jako loše za zadarski kraj i nadamo se da do toga neće doći.
Vjerojatnost da će vlast dirnuti u lokalnu samoupravu je veća i bila bi svrshishodnija.