Realan rast BDP-a u trećem tromjesečju 0,7 posto godišnje

Rast u trećem kvartalu ipak je 0,7, a ne 0,6%, i drugi je to uzastopni kvartal s nekakvim) rastom – Za oba je temeljni krivac turizam i sve ono što se uz njega vezuje – U zadnjem kvartalu ove godine većina očekuje pad
Konačni podaci Državnog zavoda za statistiku revidirali su prvu procjenu. BDP je u trećem tromjesečju porastao za 0,7 posto u odnosu na treće tromjesečje prošle godine, odnosno blago je veći od prve procjene koja je glasila 0,6 posto.
Podaci su potvrdili očekivanja o skromnom, ali ipak doprinosu osobne potrošnje rastu. Ona je na godišnjoj razini porasla svega 0,1 posto unatoč vrlo dobrim fizičkim pokazateljima u turizmu gdje je godišnja stopa rasta noćenja u trećem tromjesečju iznosila 7,5 posto. Već smo ranije kazali da je, dakle, mimo turizma i ovog malog udjela osobne potrošnje svoj prilog rastu BDP-a dao izvoz roba.
Nesklad turističkog rasta i rasta osobne potrošnje
Najviše je rasprava oko toga kako je turizam mogao rasti 7,5 posto, a da na kraju potrošnja poraste svega nešto iznad nule (govorimo o realnom rastu, nominalni je bio nešto izraženiji). Naime, postavlja se pitanje znači li to da smo od turizma opet manje uprihodovali. Lani i preklani smo s povećanim brojem turista i noćenja imali manji priljev sredstava. To je značilo da nas gosti ne mimoilaze, štoviše da ih je i više, ali da se ponašaju racionalno, odnosno smanjuju potrošnju. No ove smo godine svi očekivali da se trend promijeni i hrvatski prihod od turizma skoči ako ne do sedam ono sigurno preko 6,5 milijardi eura. I podaci o prihodima turističkih kuća, barem onih koje redovito dostavljaju izvješća Zagrebačkoj burzi kazuju da je tako.
Drugo objašnjenje nesklada između osobne potrošnje i turizma ide k nama. Dakle, kaže da bi nam potrošnja bez turizma čak znatno pala, a ovako su nas oni držali iznad nule. Istine ima u oba tumačenja.
Slabe nade u osobnu potrošnju
Domaća potražnja i dalje je determinirana poprilično negativnim kretanjima na tržištu rada i neizvjesnošću u ostvarivanje budućih dohodaka. Ovo drugo znači da čak i kada trenutačno ne trpe udar na prihode, ljudi se suzdržavaju od potrošnje i gotovine i još izrazitije uzimanja kredita, a nakon pravih osobnih tragedija koje su mnogi imali sa “švicarcima”, odbojnost prema kreditima je pojačana.
 Pad investicija u dugotrajnu imovinu započet još u prvom tromjesečju 2009. godine nastavlja ograničavati oporavak gospodarstva jer znači dugoročnu stagnaciju. Godišnja stopa pada iznosi 8,4 posto. Država koja je svojevremeno bila najveći investitor znatno je skresala svoje investicije. No izostao je oporavak domaćih poduzetničkih investicija, a još izrazitije stranih investicija.
 Ukupno su kroz ove tri godine investicije smanjene za četvrtinu.
Loša očekivanja od ovog i idućeg tromjesečja
Dakle investicije, graditeljstvo, industrija,… padaju. Rast inklinira turizam s kojim je manje više gotovo do drugog kvartala iduće godine te izvoz koji, nažalost, ne možemo gledati kao spas na kraću stazu jer je hrvatska industrijska proizvodnja toliko smanjena da velikih rezervi za daljnji rast izvoza ima malo i nimalo. Osobna potrošnja kao najbitniji element BDP-a osim malo neuralgičnog trošenja oko ovih blagdana nema temelj rasta jer temelj može biti jedino rast plaće ili rast zaposlenosti (broja ljudi koji primaju plaće), a kako znamo ni do jednog ni drugog ne dolazi, a nema ni skorih naznaka da hoće.
 Kako su tendencije kod rasta izvoza umanjene, turizam je u zimskoj letargiji, graditeljstvo i industrijska proizvodnja pada, investicija nema na pomolu, nezaposlenost od rujna raste… sva su očekivanja da bi četvrti kvartal ove godine nakon dva zaredom pozitivna tromjesečja mogao ponovo biti negativan. U tom slučaju se od prvog kvartala 2012. i ne može očekivati drugo nego da i on bude takav.
Hoće li u cijeloj godini 2012. prevagnuti pesimistične procjene o padu BDP-a za jedan posto ili se oživjeti nešto od nada i preokreta o kojima govori tek imenovana Vlada s mogućim rastom nešto iznad jedan posto, za sad je nemoguće kazati.
Činjenica na koju upozoravaju i naši analitičari da svako kresanje u smislu plaća i zaposlenosti, a spominje se najčešće vezano uz državne i javne službe, lokalne samouprave, javna poduzeća itd., dovodi automatski do bitnog pada BDP-a jer je osobna potrošnja najbitniji element BDP-a. Što bi, dakle, značilo spiralu krize. Izlazi bi eventualno bili mogući kroz druge oblike osnažene potrošnje, no država uvjeta za svoju nema, a teško je vjerovati da će preko noći domaći i strani poduzetnici pokrenuti val investicijske “potrošnje”.