Nema Božića bez malog Kevina

BOŽIĆNE TELEVIZIJSKE RADOSTI
Kao i svakog Božića i ove su nas godine televizijski urednici sa sve tri televizije uspjeli neiznenaditi. Ustvari, nisam u pravu. Činjenica je da su, kao i svake godine, emitirali uvijek jedne te iste filmove (o tome kasnije), ali, ovaj smo put doživjeli i pravi šok. Netko se se na HRT-u konačno sjetio da se zemlja u kojoj živimo ne zove Amerika nego Hrvatska, kao i to da se kod nas ne govori “amerikanski” nego hrvatski jezik pa da bi bilo zgodno emitirati i nešto na hrvatskom jeziku, što je rezultiralo jednim domaćim dječjim filmom, kao i jednom dječjom serijom. Sve je ostalo bilo po očekivanjima. Filmovi sa božićnom tematikom, poneki biblijski film, malo domaćih dokumentaraca o tome kako se kod nas slavi Božić (zanimljivo je, ili se to samo meni čini, da se takve stvari najviše snimaju po kontinenatalnom dijelu zemlje), prijenosi misa i ostale, za ovo doba godine, uobičajene stvari.
“JELENKO MALI MEDENKO”
Slučajno upalim ja tako televizor, ujutro oko devet sati, onda kada na programu nema skoro ničeg zanimljivog, a ono – serija Jelenko. Na brzinu sam protrčao po sobama moje ogromne i luksuzne kuće, pohvatao svu djecu, moju i mojih gostiju, s upotrebom grube sile ih posjeo pred televizor i natjerao da gledaju. Čim su čuli da se govori hrvatskim jezikom odmah su zakolutali očima, a kada su još vidjeli da se radnja odvija na selu u Lici, bez svijetlećih mačeva i ostalog borbenog asortimana, pokušali su proboj prema sobi sa playstationima i kompjuterima što im mi odrasli, naravno, nismo dozvolili. Prisiljeni nesavladivim argumentima, zaboravili su na Hobite, Potere, vrišteće Kevine i stale dijabolične kreature i (dok sam ja u njihovoj sobi maljem razbijao kompjuter i play station) gledali sljedeću napetu akcijskuu dramu.
Negdje u Lici, u selu Goričan, vesela družina u kojoj su Pero, Ćiro, Joco i Slavko šeću šumom i naiđu na maleno lane kojoj je “lovokrad´ca” (tako oni izgovaraju) ubio mamu. Oni ga čuvaju, paze… I na kraju će sve, kao što je i za očekivati, završiti sretno, kako za lane tako i za družinu. I hajte sada vi to usporedita sa sadržajem i akcijom (i kompjuterskim efektima) jednog “Gospodara prstenova” ili “Spy kidsa”. Ali, ako budete dovoljno uporni, pa makar djecu vezali za stolice, primjetit ćete da se malo po malo počinju zanimati za radnju, primjećivati kako djeca u seriji govore, čuditi se životinjama koje nikada nisu vidjele uživo… Naravno sve je ovo moguće ako umjesto djece nemate u kući već degenerirane mutante koji se u snu trzaju pomičući palčeve kao da su na konzoli play-stationa. A onda je već kasno.  
“PIŠE HUND, AL´ PIŠE I MILE”
Kao drugo ugodno iznenađenje ovih praznika stigao nam je legendarni film “Vuk samotnjak” sa Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi. Ja sam ovaj film gledao kada sam bio koji godinu mlađi od glavnog glumca, što će reći da je ovo snimljeno davno, davno. I sada se postavlja jedno pitanje. Zašto svake godine moramo gledati iste američke glupaste filmove, a ovo remek-djelo dječje kinematografije vidimo tek svakih nekoliko godina? To mi nikako nije jasno. A film je odličan i sve je u njemu odlično. I sadržaj i gluma i muzika, da ne nabrajam više. Tu je naravno i legendarna sentenca: “piše hund, al piše i mile”, koja ide u red onih “Lajte kere Jakobsfelda” i “Student nije zapalio”, ali to već spada u neku drugu priču (osim što ih sve izgovara isti glumac).
UVIJEK ISTA PRIČA
Ove godine ipak nećemo pisati veliki članak o božićno-novogodišnjem programu, a nećemo zato što smo o tome već sto puta govorili, a ništa se nije promjenilo. Prije nekoliko tjedana otvorio sam internu kladionicu gdje ste se mogli kladiti hoće li ove godine na programu opet (po milijuniti put) biti serijal “Sam u kući”. Nudio sam sljedeće: Ja ulažem svu svoju ušteđevinu, dvorac na otoku, orgoman luksusni stan u centru grada, hacijendu na selu, svoj cd (na kojem ja pjevam) i cijeli vozni park, u zamjenu za jednu jedinu večeru u restoranu, ako ove godine taj film izostane. I naravno… Nitko nije htio prihvatiti ovako suludu ponudu. Razlog je jednostavan: “Sam u kući” jednostavno MORA biti na programu svakog Božića! Mora i gotovo! Božić bez ponoćke, okićenog bora, jaslica, djeda Mraza i ostalog može biti, ali bez vrištećeg Kevina NE MOŽE! Čekam dan kada će se pokrenuti inicijativa da se umjesto malog Isusa u jalama stavlja mali Kevin, da umjesto djeda Mraza poklone djeci donosi “djed Kevin”, a bilo bi zgodno da onu božićnu čestitku iz Vatikana više ne govori sveti otac Papa, nego sveti Kevin. On je već postao pravo božanstvo… Bar za urednike sa televizije.
[email protected]