Lijepo je bilo družiti se s Ivicom

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
QUANDO MORI' IL POETA
U svom, nažalost, kratkotrajnom životnom i radnom vijeku Ivica je obavljao delikatan posao srednjoškolskog nastavnika i pedagoga, posao koji u našem društvu stoji gotovo na predzadnjem stupnju vrijednosne ljestvice ljudskih djelatnosti. Ivica je bio pjesnik po vokaciji, predan zahtjevnoj disciplini stihotvorenja. Ali i neprekidnom poniranju u svijet poezije i beletristike, usavršavajući se u toj neuhvatljivoj, skliskoj profesiji, čitajući i pišući sa zanosom, pomno i sa strašću prenoseći svojim učenicima poetsko-prozne svjetove i vrhunska ostvarenja iz svjetske i domaće književnosti
POMORSKA ŠKOLA ZADAR
Profesor Ivica Ušljebrka

Prof. dr. Mirko Jamnicki Dojmi autor je teksta posvećenog prerano preminulom profesoru, pjesniku i umjetniku Ivici Ušljebrki. Teksst prenosimo u cjelosti.

''Jučer, 27. prosinca 2021., napustio nas je pjesnik Ivica Ušljebrka.

Prije par godina članovi zadarske pjesničke udruge „Riječ iznad svega“ običavali su svakog utorka održati pjesničku večer, javno čitajući svoje stihove. U prvo vrijeme te su se pjesničke seanse održavale u BackStage baru, u jednom od Pet (zadarskih) nebodera. Kad sam se pridružio toj heterogenoj pjesničkoj družbi, na svojem prvom nastupu, primijetio sam pristalog mladog čovjeka, meni nepoznatog pjesnika. Vraćao sam se na svoje mjesto nakon čitanja, a taj mladi zgodan čovjek obratio mi se riječima: „Ne sjećate me se, doktore?!“ I prije nego što mi je sinulo, mladić u plavom puloveru je rekao: „Ja sam Vaš bivši učenik iz medicinske. Još iz vremena kada se škola nalazila u onoj stambenoj zgradi na početku ulice dr. Bože Peričića“. Ispričao sam se, bilo mi je neugodno. Dobro pamtim fizionomije, ali ipak... protekle su godine i godine, a tisuće učeničkih i studentskih lica prodefiliralo je preda mnom u beskrajnoj povorci.

U prosincu 2018.,u nakladi „Ljevak“, izašla mu je prva, opsežna (i nažalost posljednja) zbirka pjesama „Brod na Kalelargi“. Svi smo je nestrpljivo iščekivali i bili radosni kad je konačno objavljena. Poklonio mi je primjerak, s lijepom posvetom: „Stihovi se rađaju u osami, iz potrebe, rastu u tišini, zriju daleko od pogleda mnoštva, a dijele se u radosti s drugim ljudima“.

Naš ugledni mlađi književni kritičar, Tin Lemac, u pogovoru zbirci, između ostalog, napisao je: „Opsežnost knjige, poetička i formalno-sadržajna kohezivnost i pročišćen lirski glas prve su pohvale koje joj možemo uputiti...Poetika koja je pronašla Ušljebrku ona je ispovjednoga lirskog iskustva... U pjesmama koje tematiziraju djetinjstvo subjekt postiže visok stupanj emocije...

U ljubavnim pjesmama pojavljuje se izvjesna teška lakoća u dinamizaciji lirskog 'ja' i lirskog 'ti' te se emotivni i subjektov govorni sloj prelijevaju u raznorodne intimističke  situacije“. Predstavljanje knjige održano je u prepunoj zadarskoj Gradskoj loži; o zbirci je govorila profesorica Rafaela Božić i sam autor, a stihove iz zbirke čitala je Nikolina Mojić.

Ivica Ušljebrka maturirao je na srednjoj medicinskoj školi, no nije odlučio posvetiti se zdravstvenoj struci. Zov književnosti bio je jači pa se, umjesto u zdravstvene, zaputio u nastavno-pedagoške vode. Na zadarskom Filofaksu diplomirao je Hrvatski jezik i književnost. Njegova muza bila je muza spiritualnog svijeta, skrivena u poeziji - lirici i beletristici. Bio sam mu profesor u srednjoj školi, a onda je i on postao profesor u Pomorskoj školi, gdje sam i ja nekoć kratko predavao i tako smo, na kraju postali kolege i prijatelji.

U svom, nažalost, kratkotrajnom životnom i radnom vijeku Ivica je obavljao delikatan posao srednjoškolskog nastavnika i pedagoga, posao koji u našem društvu stoji gotovo na predzadnjem stupnju vrijednosne ljestvice ljudskih djelatnosti. Ivica je bio pjesnik po vokaciji, predan zahtjevnoj disciplini stihotvorenja. Ali i neprekidnom poniranju u svijet poezije i beletristike, usavršavajući se u toj neuhvatljivoj, skliskoj profesiji, čitajući i pišući sa zanosom, pomno i sa strašću prenoseći svojim učenicima poetsko-prozne svjetove i vrhunska ostvarenja iz svjetske i domaće književnosti. Znam da srednjoškolcima, kad ih je poučavao o Kafkinim, za učenike, najčešće neproničnim parabolama, sigurno nije govorio fraze već pokušavao zaviriti s onu stranu napisanoga; kad je analizirao Camusova „Stranca“ sa strašću im je tumačio neobičnu pripovijest o modernom anti-junaku.

Stihove velikog Tina Ujevića ili Rilkea čitao im je u zanosu i tražio u očima slušatelja iskru osupnutosti, razumijevanja i divljenja. Među svojim učenicima otkrivao je pjesničke talente, bodrio ih, odabirao najbolje radove s kojima bi nastupali na poznatoj manifestaciji LI-DRA-NO, te na zadarskoj pjesničkoj smotri „Millenium stih“ svake godine u rujnu, u crkvi sv. Donata, sve dok covid-pandemija nije presjekla: „dosta!“

Puno toga je još radio Ivica Ušljebrka. Lektorirao sve prispjele pjesme (odraslih sudionika) za maratonski „Millenium stih“, uređivao zbirku koja se pritom redovno objavljivala, radio i one brojne administrativne „dosadne“ poslove bez kojih se večeri poezije, velike godišnje manifestacije, tiskanje knjiga, jednostavno ne bi mogle održati. Ivica je bio čovjek u najboljim godinama, pun energije i ideja, stalno nečim zauzet, vječito u poslu. I, dobronamjeran kakav je bio - nikoga nije odbijao. Zajedno sa sestrom-blizankom nježno je skrbio i o svojim roditeljima.

Bio je aktivni član dvije zadarske književne udruge: „Riječ iznad svega“ i  „ZaPis“.

U nekoliko navrata bio je i moderator na večerima poezije u poznatom zadarskom „Atelieru Benini“ i to je vrlo uspješno vodio. „Ovaj Vaš Ivica baš je jedan pametan, drag i obrazovan čovjek. Sjedila sam neki dan s njim na kavi ispred Foruma pa smo pričali. O svemu. On pozna književnost, on pozna likovnu umjetnost, ma, rekla bih, sve. Osim toga, on je mio čovjek koji se vrlo lijepo ophodi“, kazala mi je jednom, istom nakon što ga je upoznala, naša legendarna gospođa Nevenka Benini. 

U proteklih nekoliko godina, prije pojave covida, sjedili smo i družili se toliko puta zajedno na večerima poezije. Ustajali, prilazili mikrofonu jedan po jedan i čitali svoje ili, po vlastitom odabiru stihove pjesnika–uzora. U Q-baru povodom svjetskog dana za borbu protiv nasilja nad ženama ili u drugim prigodama; u BackStage baru gdje smo uz goste bara, ponekad malo prebučne, uspjeli istisnuti u eter svatko svoj stih i biti glasniji od gostiju - kako bi stih dopro do ušiju znatiželjnih... Susretali smo se u cafe-baru „Gina“, gdje smo se najčešće družili sa simpatičnim pjesnicima Šibenika koje bismo povremeno ugostili.

Dobrotom i susretljivošću ravnatelja prof. dr. Ive Fadića, u svijetloj, prozračnoj, od bijele bjeline eteričnoj dvorani„“Muzeja antičkoga stakla“, gdje su nam srca podrhtavala od žudnje da na glas čitamo svoje uratke i slušamo jedni druge pozorno prateći svaku izgovorenu riječ. Bilo je tiho i svečano dok su tekli stihovi, bilo je živo i veselo u druženjima dok je među sudionicima strujala ta nepresušna entelehija koja je nadahnjivala i prožimala sve nazočne.

Lijepo je bilo družiti se s Ivicom. Lijepo ga je bilo gledati i slušati dok recitira svoje pjesme. Drago je bilo vidjeti ga kako stoji onako uspravan i usredotočen na stih, kako smirenim, odmjerenim glasom čita svoje pjesme iznova proživljavajući svaku izgovorenu riječ.

Koliko smo puta čuli njegovu riječ za vrijeme one godine dana kad smo jednom tjedno održavali „ZaPisovu“ pjesničku radionicu „OtPis“ u neobaveznom pjesničkom druženje u „Knjigozemskoj“.

Čitali smo svoje najnovije uratke i poslije ih komentirali. Ivičine kritičke opaske i komentari bili su uvijek pronicavi, precizni i poticajni. Sjećam se, jednom sam tako čitao jednu svoju pjesmu s kojom nisam bio zadovoljan. Činilo mi se da nešto nedostaje. Neka riječ, neki stih. Malo smo zašutjeli, a onda, nakon kratkotrajne cezure, mirno i uvjereno progovorio je Ivica: „Pa to je gotova pjesma. Kratka i zaokružena. Ne treba joj ništa dodati“.

I bio je u pravu, a meni je laknulo. Ne jednom govorili smo o „prokletstvu“ riječi. O nemoći u dozivanju one prave i neuspjehu da poetsku misao i osjećaj iskažeš u punini smisla koji u sebi ćutiš. Najbolja pjesma bila bi ona napisana šutnjom. Tu nezaboravnu godinu dana pjesničku je radionicu vrlo uspješno vodila originalna zadarska pjesnjikinja, profesorica Jasminka Vejmelka, a dolazio bi kad bi tko mogao: Franko Sorić, Mirjana Mrkela, Marija Kostić, Mario Padelin, Lara Mandli, Anamarija Knežević, Luka Foro, Ivica Ušljebrka, moja malenkost i brojni drugi.

Bio je to magnet koji nas je sve je vukao. Ljudi bi nerijetko dolazili umorni nakon dnevnog posla, ali razigrani i raspoloženi za razgovor, za čitanje stihova, oneobičavanje ustajale svakodnevice nekim višim smislom. Razglabalo se o svakoj pjesmi, davale se dobronamjerne sugestije. Svatko sa svojega očišta, uz autentično obrazloženje. Čitali su se stihovi i drugih, velikih, pjesnika: Zagajewskog, Ujevića, Milosza, Szymborske, Pessoe, Mihalića, Dragojevića, Pavesea, Marune, Pogačara, zadarskih,već široko renomiranih pjesnika i prozaista Martine Vidaić i Želimira Periša te brojnih drugih.

Rezultat jednogodišnjeg druženja bila je lijepa zbirka četrnaestorice zadarskih pjesnika „Je li zvijezdama tijesno“. Urednica joj je voditeljica Jasminka Vejmelka, a pomoćnik urednika i lektor – a tko drugi nego vrijedni Ivica Ušljebrka. 

Tu negdje, u vrijeme ushita oko izlaska naše kolektivne zbirke, prvi put smo čuli da se Ivica tuži na bolove u kralježnici. Nismo to shvatili ozbiljno, jer svi povremeno patimo od bolova u kralježnici, te neugodne bolesti modernog, sjedećeg čovjeka. No s vremenom stanje se pogoršavalo, bol je jačala i perzistirala. Na kraju, dijagnosticirana mu je zloćudna bolest. Suosjećali smo s Ivicom, mislili o njegovim mukama, u svojoj smo duši patili s njim i s njegovim najbližima. Uskoro su nam misli i osjećaji postali opsjednuti jednim: mi živimo u vrtlogu ovih prilika, ali ipak smo više-manje zdravi i, makar izolirani i u lockdownu, obavljamo svoje poslove, dok on za to vrijeme leži s neprekidnim bolovima, u neizvjesnosti, boreći se danima i noćima s opakom bolešću. I ono najgore: pomoći mu ne možemo.

On leži danima, mjesecima, uzima tešku, neugodnu terapiju, a svo to vrijeme promišlja o posljednjim stvarima, o (be)smislu postojanja. Ali uvijek, i u najtežim mukama, duboko svjestan drugih, dragih i bliskih, leži i trpi ne želeći ih opterećivati svojom teškom mukom.

Sa žalošću moram reći kako mi je ovo najteži „In memoriam“ u životu jer je upućen mojem bivšem učeniku. 

Pišem ga Ivici Ušljebrki, dragom čovjeku i prijatelju.

A, po prirodnom slijedu stvari, trebalo bi zapravo biti obratno. 

Neka ti je laka zemlja, Ivice naš dragi!"

Mirko Jamnicki Dojmi

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 1 (1 glasova)