Upisale se u Školu trčanja pa završile trčeći međunarodne maratone!

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin

Barem tri puta tjedno Natalija Gulin i Duška Ivaneža Ayyash pješice se spuštaju s Bilog briga i odlaze na svoju najdražu slobodnu aktivnost, trčanje. Na prvu biste rekli, ma to one onako, malo rekreacijski...  No ove dame, obje u pedesetima, ruše kilometraže nezamislive i dvostruko mlađima. I to sve usprkos tome što trčanje kao sport u životu nisu ni vidjele.

Natalija je u Školu trčanja došla onako, da si upotpuni aktivnosti tijekom zime, budući da radi u turizmu i sva koncentracija posla događa se tijekom ljetnih mjeseci.

- Naravno, tu su uvijek moja djeca i unučad s kojima rado provodim vrijeme, no i dalje je bilo slobodnog prostora za nešto više. I onda sam tako dva mjeseca prije svoje 50. godine došla u Školu trčanja. Sjećam se da sam gledala ove koji trče po pet kilometara i komentirala 'Gle ovih luđaka, ja tako neću sigurno.'

Nikad se nije aktivno bavila sportom

Da bi tri mjeseca poslije završila na utrci. Prvo je, kaže, malo pješačila u parku, pa malo trčala. Pa onda kad je otrčala petsto metara rekla 'Opa, pa i ja ovo mogu!'.

- Ali nisam očekivala da će to sve doći do utrka i polumaratona. Jer, krenula sam zbog druženja i trčanja. Sada nakon godinu i mjesec dana to je prešlo na već dvadeset odrađenih utrka, dvije zlatne i tri brončane medalje u kategorijama, prepričava Natalija, koja je danas jedna od bržih u Školi trčanja. Do dolaska u Školu nije se nikad bavila nije aktivnim sportom. Ali je uz dobru pomoć trenera sve moguće.

- Svaki dan nas upućuju što i kako raditi. Bez njih bih samo trčkarala i brzo bi mi dosadilo... A tu su i druženja. Jedna prisnost s ljudima s kojima treniraš. Pa na kraju dolaziš da bi se družio. Iako naravno, i trčanje je tu ono što volim.

A što se tiče samih utrka i medalja koje osvaja, Nataliji su one čista zabava, pojašnjava.

- Taj osjećaj kada kreneš s ekipom sa starta i kad prođeš cilj je izuzetan. Naravno, dolazim zbog toga jer želim biti spremna, želim postići rezultat, no bitna je ta pozitiva među ljudima, ta pomoć koju pružaju.

Prošla je tako utrku u Ninu od 17 kilometara, Ljubljanu od 21 kilometar, Maslenicu od 20 kilometara, gdje je pristiglo i zlato... Ali ima tu puno toga više od rezultata, kaže.

- Evo, sad me je na zadnjoj utrci kolega čekao na cilju, kako bi me uhvatio ispod ruke, prohodao sa mnom i odveo me do čaja. Jer, zbog tlaka se zna dogodit da ljudi na cilju padnu u nesvijest. Ali tu su prijatelji koji brinu i paze na tebe. Trčanje nije jedina stvar zbog koje idem na utrke. Idem zbog svega ovog navedenog, pojašnjava Natalija.

Na cilju maratona je dočekale kolege iz Škole

Ona se sad priprema za splitski polumaraton krajem veljače, nakon čega slijedi beogradski polumaraton u travnju te Wings for life u Zadru. Želja joj je otrčati puni maraton u Ljubljani, što je ostvarila njezina kolegica Duška Ivaneža Ayyash. Ova 58-godišnjakinja, inače i predsjednica  Vijeća srpske nacionalne manjine, kao i Koordinacije nacionalnih manjina, danas već prelazi maratonske dužine. Iza nje je godinu i osam mjeseci u Školi trčanja. Kao i ljubljanski maraton dužine 42 kilometra i 195 metara. Duška mu je upamtila svaki metar. Jer, na tom zadnjem metru dočekali su je njezini kolege iz škole, pothlađeni, no prisutni.

- Nisu se niti otišli presvući. Svi su bili tamo. Sjećam se da su mi prije kraja, tamo negdje poslije 40. kilometra, bili u mislima. Trčala sam više od četiri sata... I na tom 41. kilometru na stazu je uletio jedan od njih, Dragi Jurjević, koji je trčao sa mnom, snimao me i bodrio nekih stotinjak metara dužine. Ta snimka i danas mi pokrene emocije, prepričava Duška, koja se u mladosti bavi atletikom, no sport u njenom životu nije bio prisutan u kontinuitetu. Ali kako radi sjedeći posao u računovodstvu, potrebno joj je bilo kretanje, pa se prijavila na treninge trčanja.

No nakon početnog laganog trčanja, ubrzo su krenule utrke. Ninska utrka, splitski polumaraton, beogradski polumaraton... Ubrzo, nakon godinu dana treniranja obratila se treneru, Juri Šangu i kazala da se želi pripremati za maraton u Ljubljani. Njegov odgovor bio je: Zašto ne? U pripremama koje su uslijedile u narednih pet mjeseci nije izostala s niti jednog treninga.

Usred ljeta dnevno trenirali tri i pol sata

- Dok su ostali trenirali tri puta tjedno, ja sam trenirala četiri puta. Pripreme su bile dosta teške, jer se nitko od cura iz Škole nije pripremao za maraton, pa sam dužine prolazila sama. I tu treba karakter. Trebaš biti uporan... Nije bilo lako doći u pet sati popodne, po žegi uspred ljeta, i krenuti trčati naredna tri i pol sata... No bila sam okružena s ljudima koji su vjerovali u mene i to mi je bila ogromna podrška. Kada bih se poslije treninga nalazili na piću, uvijek su govorili kako će me čekati na cilju kada završim maraton u Ljubljani. I uistinu jesu. Svi su bili tamo. To je bio toliko emotivno jak doživljaj da ispred njega mogu svrstati jedino rođenje mog djeteta, kazuje Duška.

Ljubljanski maraton joj neće biti zadnji. Priprema se sada za beogradski maraton, a kao dobra priprema prije toga dobro će doći polumaraton u Splitu. A što se tiče samog maratona, to je disciplina koju je potrebno trčati glavom, pojašnjava.

- Jer, tada sve svoje snage morate rasporediti na 42 kilometra. Ako se potrošite na 35 kilometara, ulazite u tzv. 'maratonski zid' u kojem se više ne možete pokrenuti. A i maraton vam je kao život. Za vrijeme trčanja maratona tijelo nailazi na krizu. Sad, hoće li to biti na 20, 30 ili 35 kilometara... Pitanje je samo hoćete li tada odustati ili nastaviti dalje. Kod mene odustajanje nije opcija. Kriza se tijekom utrke pojavi, no nakon pedeset metara ona se i svlada. Treba samo nastaviti trčati, kazuje Duška koja je sve svoje treninge do sada odrađivala bez ijedne povrede i zapaljenja mišića. Kako je krenula, lako bi mogla završiti i na ultramaratonskim duljinama od 50 kilometara, pa na dalje, dobacujemo.

-Zašto ne? U trčanju uvijek valja podizati ljestvicu na više, zaključuje ova izuzetna 58-godišnjakinja.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno