Zasjale joj oči kad je vidjela kobasicu

HRVATI IPAK MOGU SNIMATI ODLIČNE FILMOVE
Da je ona teorija po kojoj Hrvati ne znaju snimati dobre filmove, a pogotovo ne komedije, bezvezna, mogli smo se uvjeriti i prošli tjedan kada su nam s Hrvatske televizije prikazali Grlićev film "Štefica Cvek u raljama života". Sve je tu dobro. Scenarij, režija, gluma pogotovo, a da i ne spominjemo veličanstvenu Semku Sokolović Bertok koja je sa svojom interpretacijom legendarne "tetke iz Bosanske Krupe", odavno ušla u legendu. Eh, da su neki malo pogledali i nešto naučili, ne bi danas bilo svakojakih uradaka.

FILM KOJI, KAKO NOĆ PROLAZI, POSTAJE SVE MANJE ŠTETAN ZA MLADEŽ
U sklopu ciklusa filmova "Dan sjećanja na Holokaust", prvo smo, ovoga ponedjeljka mogli pogledati fantastičnu Beninijevu tragi-komediju "Život je lijep", a onda, nešto kasnije i tešku mađarsku dramu "Šaulov sin". Obje teme su takve da je bolje ne šaliti se na njihov račun, ali je vrlo zanimljiva stvar u vezi ovog drugog filma. Kada ga gledaš u dvanaest sati navečer, onda dušobrižnici sa Hrvatske televizije upozoravaju roditelje da taj film ne bi trebao gledati nitko tko je maloljetan, tj. nitko tko ima manje od 18 godina, npr. 17. Kako nas uče aktualni događaji, to su divne godine za vršnjačko nasilje, opijanje i drogiranje, za gaženje pješaka u tatinom BMW-u, ali za gledati ovakav film nikako. I onda, ti isti sa televizije koji to određuju shvate da su pretjerali, i u reprizi toga istoga filma, te iste noći, oko četiri sata ujutro, ipak odrede da film nije za djecu ispod 12 godina, što je u redu, jer scene iz logora smrti zbilja nisu za djecu te dobi, a ona, kao što možemo vidjeti obično u četiri ujutro sjede pred televizorima i gledaju ovakve filmove. Ma znam da je osim mene mala šansa da je itko ovu HRT-ovu glupost primijetio, ali da je blesavo do krajnosti – jeste.
p.s. A kada smo već kod termina, kada jedan te isti film prvo emitiraju u ponoć, a onda, reprizno istu noć u četiri ujutro, s pravom se postavlja pitanje za koje je to noćobdije, bećare, da ne kažem vampire, film uopće namijenjen. Kojega vraga uopće otkupljuju i stavljaju ovakav film u tv-program, kada ne žele da ga itko vidi?

ŽIVI DOKAZ OPSTANKA SVINJE
A kada smo već kod Hrvatske televizije, već se neko vrijeme priča da se pojedine emisije i ne pregledaju prije emitiranja, a kao primjer, stalno se poteže jedna serija koja je podigla dosta prašine zbog svoje kvalitete koja je u najmanju ruku upitna, ali ne bi sada o tome. Novi primjer je jedna dokumentarna emisija koja se emitirala na trećem ili četvrtom programu čije ime nisam zapamtio, ali čiji ću sadržaj pamtiti jako dugo. Radilo se o tome da je svima zanimljiva priča o tome kako se u Vodicama proizvodi tzv. "divenica", a to bi trebala biti neka kobasa koju tamošnji ljudi jako vole. Pod devizom "pokažimo prezir prema trihinelozi", oni je rado jedu i prodaje se i u nekim mesnicama u Šibeniku.
I sve bi bilo dobro da novinari nisu intervjuirali jednog tamošnjeg ljubitelja tih kobasica koji nam je ispričao kako se zbog tople klime i nedostatka bure ili čega već, smatralo kako Vodice nisu dovoljno dobre da bi se tamo držale svinje i pravile kobasice. On pri kraju svoga izlaganja jasno kaže kako je to pogrešno mišljenje i kako se mogu baviti tim stvarima, a kao dokaz navodi sljedeće (navodim po sjećanju) – "ja sam živi dokaz da svinja može živjeti u Vodicama". Mislio sam da je neka greška, ali nije bila. Tako nešto nisam dugo čuo. Ali da bi me dotukli do kraja, razgovarali su s nekom ženskom koja je jela te kobasice. "Vidim da su vam zasjale oči kada ste vidjeli kobasicu" – ravno će u glavu novinar, a ona mu na to počne palamuditi kako je to njoj jako drago i kako su oni kao djeca vrlo rado išli na svinjokolju. Pazite! Djeca su rado išla na svinjokolju. Vrlo zanimljiva izjava. Jesu li pri tome uživali dok se nesretna životinja otimala i skvičala, jesu li osjećali zadovoljstvo dok je krv prskala na sve strane, jesu li… Ma bolje da prekinem. Gadi mi se o tome i pisati.