ARON GLUMI OVCU, A JAČI JE OD VUKA I MEDVJEDA

– Pastirskog psa treba odgajati od rane mladosti, najbolje u dobi od drugog mjeseca i postupno ga uvježbavati u radnog stočarskog, ali tek nakon pune zrelosti, kaže Dragan Čerina i pokazuje ljubimca Arona – bijelog pirinejskog ovčara koji se “skriva” u stadu da bi u slučaju ugroženosti blaga iznenada napao predatore, svladao ih i potjerao. Kako je Čerina dobio ovog nenadmašnog psa i zašto je Aron posebno na oprezu, na granici dana i noći, između 3 i 5 sati ujutro?
Na petom kilometru istočno od Benkovca, starom Ninskom cestom počinju atari podgrađana ili, bolje reći, spuštaju se od sela Podgrađa prema jugu, gdje su im s istoka međaši Kožlovčani iz Kožlovca, a sa zapada Bukovičani iz Bukovića. Blage su to padine pogodne za sve mediteranske kulture, a ipak prevladavaju maslinici i vinogradi, naravno, podignuti posljednje desetljeće. Tek ponegdje na međama ko biseri nanizani bajami koji u ovo doba blistaju punim sjajem, dok im nježni ružičasti cvjetovi mame prve kukce i nikog ne ostavljaju ravnodušnim.
Neposredno uz cestu tradicijsko je zdanje, odnosno dvije kamene kuće, jedna preko tristo godina, a druga puno mlađa. Vlasnik ovih kuća, danas samo ostataka, obitelj je Ivana Čerine i sina mu Dragana.
Maslinik na terasama
Pozornost na staro zdanje upravo je privukao Dragan kojeg sam ugledala s ceste, fotografirajući neodoljive bajame. Bila je to prigoda za upoznavanje jedne životne priče koja ide daleko u povijest, pune uspona i padova, razočarenja, ali i poticaja.
Četrdesetpetogodišnji Dragan živi s roditeljima Ivanom i Anicom u Podgrađu, a poljoprivreda im je puno više od gole egzistencije, poglavito Draganu. Prošao je puno svijeta i okušao se u mnogim poslovima, puno zaradio i puno izgubio. No, ne žali. Danas je, kako kaže, zadovoljan i više od toga, sretan. Pronašao je sebe, otkrio sve čari prirode i blagodati zemlje, te odlučio potpunoma joj se posvetiti. Da to nisu puste fraze s oduševljenjem djeteta pokazivao je Dragan njivu po njivu s novim nasadima maslina, vinograda i zahvatima koje je morao izvršiti da bi to izgledalo kako je danas. Ispod samog kamenog burobrana na rubu svoje njive i gradine postavio je još jedan burobran prenijevši stare masline koje će štititi malo mlađi maslinik, jedinstveni u Ravnim kotarima – maslinik na terasama.
Vinograd i voštarija
 Ispod maslinika poljski put vodi do ostataka obiteljskih kuća uz cestu prema Kninu, a s druge strane ceste novi je nasad vinograda na površini od 1 ha. Uzoran kompleks koji je postigao upravo u skladu s poljoprivrednom politikom, okrupnjavanjem zemljišta, a nedostaje još samo nekoliko manjih parcela i bila bi to idealna podloga za ostvarenje Draganova sna, ruralnog turizma sa sadržajima koji bi uključivali vidikovac na samom kamenitom burobranu u neposrednoj blizini gradine – Asserije i obnovu kamenih kuća u podnožju gradine.
– Obnovom kamene kuće vratili bismo joj dug jer ta je kuća oduvijek, kaže Dragan, bila voštarija (gostionica) vrlo poznata i posjećivana od vremena Talijana do II. svjetskog rata, a svoj kraj je doživjela u ožujku 1992. kada je spaljena nakon što je i posljednji član obitelji otišao u zbjeg. Kao da nije bilo dovoljno što je spaljena ili je baš to i bio povod kolekcionarima vrijednih isklesanih kamenih svodova, volti, pragova, kamenica koje su nestajale ne samo tijekom noći, već i u pol dana.
Dva puta je Dragan zatekao osobe kako ubacuju pomno odabrane primjerke u svoja vozila u ranim poslijepodnevima, ali nije mogao stalno dežurati niti obnavljati kuće, a resorno ministarstvo nije imalo sluha.
 Obnavljao je on jedino staru lozu – odrinu koja je i danas živa i prkosi svima, ali doživjet će i ona i kuća svoju renesansu, čvrsto je odlučio Dragan, a podršku mu daju roditelji koji iako u sedamdesetima još uvelike sudjeluju u poljoprivrednim djelatnostima. Majka Anica održava kućanstvo, povrtnjake na okućnici, peradarstvo, domaće i strane pasmine kokoši nesilica i ukrasnih, u VIP projektu je za istraživanje dalmatinske tuke, ali često mora zamijeniti supruga ili sina i u ovčarskoj proizvodnji.
Parenje iz dišpeta
Naime, gospodarstvo se tradicionalno bavi uzgojem ovaca i jedno je od najjačih u Podgrađu po broju ovaca – 120 rasplodnih grla, a sada s janjadi stado je duplo veće. Stado redovito ide na ispašu, a krenuli su i najmanji i to na udaljene pašnjake i po više tisuća metara, često na sjeveroistočne pašnjake kada moraju prelaziti i vrlo frekventnu cestu Benkovac – Bukovica i boraviti na području koje ne zaobilazi ni predator.
Doduše, bilo je štetnih događaja od strane predatora i na pašnjacima u neposrednoj blizini samog mjesta, a prije par godina stradali su lovački psi na samoj okućnici Petra Čerine, pa ipak obitelj Dragana Čerine nije imala niti jedan štetni događaj.
– Mi možemo zahvaliti našim psima, kaže Dragan, oduvijek nastojim osigurati dobre pastirske pse, kako po pasminskoj pripadnosti tako i po dresuri, jer nije dovoljno imati samo odgovarajuću pasminu i misliti ‘to je gotova stvar, pas će sve odraditi’. Pastirskog psa treba odgajati od rane mladosti, najbolje u dobi od drugog mjeseca i postupno ga uvježbavati u radnog stočarskog, ali tek nakon pune zrelosti, kaže Dragan i skreće pozornost na svog ljubimca Arona – pirinejskog ovčara, velikog bijelog psa kojega je dobio zahvaljujući sretnom događaju ili bolje reći domišljatošću uzgajivača radnih stočarskih pasa iz Podgradine. Spretni uzgajivač je prije četiri godine nabavio odraslu ženku pirinejskog ovčara iz SAD, a kako u Hrvatskoj nije bilo mužjaka iste pasmine dao se u potragu izvan granica te pronašao primjerak u Austriji.
Dogovoren je sastanak para u ljeto iste godine u Biogradu. Iznenađenje je uslijedilo kada je vlasnica muškog grla iz Austrije tražila 5.000 eura za parenje što, dakako, nije odgovaralo uzgajivaču. Ali, tada je proradio dalmatinski dišpet pa je uzgajivač s prijateljima razradio detaljan plan koji su ubrzo i proveli u djelo. Grupica je prijatelja, naime, dovela ženku pirinejca u kamp gdje je vlasnica ljetovala. Dugo u noć morala je grupica čekati da se pogase svjetla i da vlasnica usni, a tada su napravili dišpet i omogućili da psi provedu neko vrijeme u parenju (do svitanja ). Rezultat te tople ljetne noći bio je 12 malih čistokrvnih pirinejaca, od kojih je prema Pravilniku pet eutanazirano. Od sedam preostalih četiri su u Hrvatskoj, a među tima je i Aron. Aronu su sada tri godine i priča se nastavlja, kao ona ” I bio jedan pas”.

 SLATKI I GORKI BAJAMI

Bajam, mandula (Prunus amygdalus) jedna je od najstarijih kultiviranih biljki, istovremeno tipična mediteranska biljka. Čudesno drvo o kojem postoje mnoge predaje, a židovska je osobito interesantna, jer govori da je bajam simbol novog života, krhkosti, a i besmrtnosti. Tko ne voli grickati jezgrice bajama: sirove, slane umočene u tučeni bjelanjak i sušene u pećnici ili slatke, presvučene karmeliziranim šećerom, a tek u čokoladi, marcipanu (smjesom od šećera i mljevenih bajama bez kožice ), slasticama, ali jednako tako i pripremi nacionalnih jela, kao što su portugalaska torta od badema, slatkiši od smokava i badema, špinat s pinjolima i bademom te splitska torta od bajama.
U većini Europskih zemalja na vjenčanjima se tradicionalno koriste ušećereni (karmelizirani) bajami koji simboliziraju plodnost, ljubav, dobro zdravlje i sreću. Iako su prve asocijacije slastice od bajama, njegova primjena je vrlo značajna u kulinarstvu, izvrsno pristaje uz ribu, piletinu i divljač, ali i grah, salatu i juhu. I što je najvažnije nije bajam sastojak svih ovih jela i slastica zbog teksture i okusa, bajam ima i najveću nutritivnu vrijednost od svih orašastih plodova, u 100 grama ima energetsku vrijednost od 578 kcal, od čega je 21,3 posto proteina, 50,6 posto lipida i 19,7 ugljikohidrata, ne sadrži kolesterol, bogat je mineralima: bakrom, manganom, magnezijem, fosforom, cinkom, željezom, kalcijem u količini od 30 do 100 posto preporučenog dnevnog unosa. Izvrstan je izvor vitamina E i vitamina B – kompleksa. Zbog svog kemijskog sastava utvrđeno je njegovo blagotvorno djelovanje i preporuča se svakodnevno konzumiranje 6-20 jezgrica, najbolje je probavljiv prženi. Gorki bajam je otrovan i nejestiv, ali se kultivira i prerađuje zbog dobivanja esencijalnog bademovog ulja.

 PYR – LUKAV, SNAŽAN I SPRETAN

Pirinejski planinski pas svijetu su otkrili Francuzi krajem 60-tih kada je donesen standard pasmine i snimljena uspješna televizijska serija o ženki Belli i dječaku Sebastianu, a Svjetska kinološka organizacija sastavila popis najboljih pasa čuvara stoke koji imaju zajedničkog praoca. Na popisu je pet pasmina: Pirinejski planinski pas (Francuska), Kuvasz (Mađarska), Mermmano – Abruzzese (Italija), Tatra (Poljska) i Anatolijski pastirski pas (Turska) i svi su izravni potomci tibetanskog mastifa, divljeg i agresivnog psa iz himalajskih visoravni.
Od svih nasljednika, Pirinejac, popularno nazvan Pyr, postigao je najveću popularnost, ne samo kao nenadomjestiv čuvar stada ovaca i stoke, nego i kao policijsko-vojni i rendžerski pas koji pomaže u izvlačenju stradalih u lavinama i zatrpanih u snijegu. Obilježje Pyra je: visina u grebenu 65-80 cm pa čak i do 1 m (mužjaci), težina 60-80 kg, boja bijela, vučjesiva i blijedožuta, ali najviše se radilo na stvaranju bijele boje zbog taktike čuvanja stada ovaca. Stada ovaca su bijele boje, a među njima se šeće i veliki pas iste boje pa ga je teško razlikovati. U slučaju ugroženosti stada od predatora (vuk, medvjed) iz stada izranja veliki bijeli pas i koristeći efekt iznenađenja te snagu i spretnost, vrlo brzo svlada ili potjera predatora, a česta predatorova taktika odvlačenja psa od stada kako bi drugi napasnici mogli djelovati, također ne pali kod Pirinejca, on je dovoljno lukav da to prozre i čim ranjeni predator odjuri, Pyr se brzo vraća u stado i glumi ovcu. Dobro uvježban Pirinejac je neumoran u radnim aktivnostima, danonoćno, posebice je na oprezu na granici dana i noći, između 3 i 5 sati ujutro. To je vrijeme kada kradljivci kreću u akciju i najuspješnije love, a stada i pastiri spavaju dubokim snom.