Zadarskoj političkoj eliti zatvorske priče ne leže

Rezanju slavljeničke torte nazočile su brojne osobe iz javnog života Zadra, gotovo svih gradskih struktura. No, jedna je činjenica “bola” u oči – ovaj put nije bilo političara. Pripremaju li se za predstojeće izbore ili im zatvorske priče jednostavno ne leže?

Sudeći po komentarima koji su se mogli čuti u foajeu Hrvatske kazališne kuće Zadar, na prigodnom domjenku održanom nakon premijere predstave “Željezo” po djelu Rone Munro u prošli petak, niz izvrsnih, vlastito produciranih kazališnih komada HKK Zadar je nastavljen. “Teška” zatvorska priča fokusirana na odnos majke i kćeri, “utjelovljenih” od strane izvrsne Jasne Ančić i mlade joj kolegice Csille Barath Bastaić te ništa manje dobrih sporednih glumaca, Jasne Zalović i Mirka Šatalića, pokazala se dobrim odabirom. Zadrani nisu štedjeli riječi pohvale na račun “svoje” najnovije premijere, posebno hvaleći Jasnu čija je maestralna interpretacija zatvorenice Fay očito najviše impresionirala okupljene poklonike kulture. A istih nije nedostajalo. Premijere vlastite produkcije HKK Zadar sve više postaju događanja na kojima jednostavno treba biti. Ne samo zbog programa, već i zbog druženja nakon onog specifičnog ozračja kulturnog predznaka tako potrebnog urbanom Zadru. Rezanju slavljeničke torte, jer razloga za slavlje je svakako bilo, nazočile su brojne osobe iz javnog života Zadra, gotovo svih gradskih struktura. No, jedna je činjenica “bola” u oči – ovaj put političara nije bilo. Pripremaju li se za predstojeće izbore ili im zatvorske priče ne leže, pitanje je?
Dobri duh zadarske publike
Prve dojmove nakon premijere za Zadarski list podijelila je s nama Jasna Ančić rekavši kako je jako zadovoljna napravljenim, kako je i ovaj put dobri duh arijela zadarskih pobijedio, a dobar duh je zadarska publika.
– Utisci su za mene uobičajeno standardni. Ja spadam u hladnokrvne sisavce, uzbuđenja mi nikada dovoljno za napraviti kreaciju, moju kreaciju koja je zapravo moja netrema. Dok sve moje kolege uzbuđene pred predstavu plešu, šeću se, ponavljaju tekstove, ja rješavam križaljke, svjesna dobro napravljenog zadatka. Pri tome ne mislim samo na sebe već i kolege kojima upućujem sve koplimente, komplimente za posao koji je morao biti vojnički precizno napravljen, bez izleta u koketeriju, bez improvizacije s tekstom, istaknula je Ančić.
Zadovoljan viđenim bio je i režiser RAI-a Pino Dujela naglasivši kako je predstava vrhunska, pogotovo dvije glavne protagonistice.
– Jasna je nenadmašiva, ali mogu vam reći da je i Csilla sjajna, uostalom svi su sjajni, rekao je Dujela.
Riječi hvale nije štedio ni ravnatelj Gradske knjižnice Zadar Ivan Pehar kazavši kako je “Željezo” zanosna, mladenačka, multimedijalna, suvremeno organizirana predstava, izuzetno zanimljivog redateljskog pristupa.
A to svakako ide “na račun” mlade redateljice Maje Šimić kojoj je “Željezo” diplomski rad. Njeno ozareno lice na domjenku govorilo je više od riječi.
Pobjednički duh ženskog pisma
– Jako sam zadovoljnja s krajnim rezultatom našeg zajedničkog rada, zadovoljna s glumačkim castingom te tehničkom podrškom, rekla je Šimić dodavši kako se jako dobro pronašla u ovom ženskom pismu i postmodernističkom teatru.
Dakako, zadovoljna je bila i Csilla. Priznala nam je da je bilo vrlo zahtjevno raditi na predstavi, no u isti tren i jako izazovno za jednog glumca.
– Radili smo puno čitačkih proba, nije bilo lako, ali ekipa je bila fantastična i sve se na kraju sklopilo kao “po špagi”, rekla je Csilla Barath Bastaić.
U “Željezu” se odlično snašla i modna dizajnerica Marija Šarić Ban koja je bila kostimograf. Poznata po svojim vedrim bojama bogatih kreacija, Šarić Ban je ovaj put imala nešto drugačiji zadatak od uobičajenog, kreirati kostime koji neće “prštiti” energijom i veseljem, već sivilom zatvora, atmosferom miljama dalekom od sretne. No, kao veliki profesionalac, izvrsno se snašla.
– Bio je to izazov, ali odlično sam se snašla u kreiranju kostima. Riječ je o jednoj futurističkoj predstavi, nadrealizmu, bez puno kostima, decentnog predznaka. Bila sam gotova prva, dva tjedna prije generalne probe, priznala nam je Šarić Ban.
“Željezo” je “leglo” i dugogodišnjoj preplatnici HKK Zadar Mariji Bakočević i profesorici u glazbenoj školi Mirjani Milović. Gospođi Bakočević se posebno dojmila Jasna Ančić, a gospođa Milović nam je istaknula da joj je bilo žao kada je došao kraj.
– Dobra scenografija, pročišćen tekst, savršena scena, savršeni glumci, nisam očekivala da će biti ovako jednostavno i dobro, s nekoliko kratkih riječi predstavu je komentirala privatna poduzetnica Zizi Kurtin.
Sličnog je stava i glumica Anđela Ćurković Petković, kaže da je predsava izvrsna, a cure odlične.
– Kako je to snažna ženska priča, vidjeli smo razne žene, od čuvarice preko zatvorenice u zatvoru do žene na slobodi. Maja je odlično odradila svoj posao, prenijela nam klaustrofobičnu atmosferu zatvora tako funkcionalno. Dakako ta atmosfera naglašena je izvrsnom scenografijom, tom bjelinom koja ubija sve u čovjeku, mišljenja je Ćurković Petković.
Predstava koja vraća u stvarnost
Da je tema teška mogli smo čuti i od bankarske menadžerice Lade Šokote, toliko teška da će o njoj morati razmišljati malo kasnije, kada se malo slegnu prvi utisci, istaknula je.
– Tema je toliko teška da ne mogu ovako naglo donijeti svoje prve utiske. Predstava je izuzetno zahtjevna i dobro da je ovako kraće trajala. Znamo našu Jasnu koja je bila i ovaj put fantastična, kao i njena mlada kolegica.
– Predstava je bila izvrsna. Jako dobar izbor glumaca, savršeni kostimi, a scena kao da nismo u Zadru. To me baš iznenadilo. Režija je savršena, a predstava kao da je rađena za Jasnu Ančić, mislim da se usrećila. Sve je bilo sjajno, predstava koja se gleda u jednom dahu, uvlači nas u priču svojom autosugestivnošću, komentirala je plesna koreografkinja Sanja Petrovski.
Svoj komentar dao nam je i direktor zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić kazavši kako je riječ, po njegovom sudu, o odlično napravljenoj predstavi i scenariju, i režijom, a i glazbom te dakako odličnim glumcima.
– Tekst me moram priznati iznenadio u tom smislu da je težak, ali je nešto što nas vraća u realnost, nešto što je oko nas i nešto od čega svi bježimo. Hrabro je postaviti takav tekst, zaključio je Puljić.