Prvi put u 30 godina imala sam svoj koncert u svom gradu i to je poseban doživljaj

Razočarali su me i neki, nazovimo ih “moćni ljudi u Zadru” kojima smo se obratili, koji su se bez ikakvog odgovora oglušili na ovu plemenitu akciju. No, sada je to manje bitno jer je cijela akcija uspjela i dobila sam informaciju da se medicinski aparat kupuje

Iza nje je sedam albuma, koje nije redovito izdavala, a čak prvih 15 godina, diskografski, nije htjela izlaziti u javnost. Nikad joj nije bio cilj postati vrhunska zvijezda jer se, kaže, s tim se ne bi znala nositi. Ona je Marina Tomašević, zadarska pjevačica čija zvijezda već punih 30 godina sja na hrvatskom estradnom nebu. S obzirom na neograničeni rok trajanja njene karijere i kvalitete pjesama, jedna od najpoznatijih zadarskih pjevačica zabavne glazbe u Hrvatskoj, a uz to posljednjih godina i jako uspješna producentica, dokazala je da se recept za uspjeh iz njene kuhinje pokazao vrlo uspješnim na teritoriju Lijepe naše, ali i šire. Povod za razgovor s pjevačicom uz čije hitove su mnogi od nas često znali zaplesati, a još i danas ih znamo zapjevati na mjestima gdje se takva glazba poštuje je upravo obilježavanje 30 godina uspješnog djelovanja na hrvatskoj glazbenoj sceni. Iako njene pjesme nikada nisu imale epitet mega hitova, danas nema niti jednog zbivanja zabavnog karaktera na kojem se nije zapjevala barem jedna od njezinih uspješnica. Kao i sama Marina, takve su i njezine pjesme, vječno mlade i pune života.
Nisam htjela komercijalizirati cijeli događaj
Koncertom u zadarskom Arsenalu obilježili ste 30 godina rada na hrvatskoj glazbenoj sceni. S obzirom da je koncert bio humanitarnog karaktera možete li nam reći otkud ideja za spajanjem te dvije priče u jednu?
– Ideja je došla iz razgovora između mene i župana Stipe Zrilića u momentu kada sam ih molila za suradnju u svezi moje proslave. Nisam htjela komercijalizirati cijeli događaj, dakle zarada mi nije bila na pameti, tako da sam s oduševljenjem prihvatila taj prijedlog jer mi nije prvi put da radim nešto humanitarno za Zadar. Za ovu svrhu obratila sam se gosp. Vlatku Štrpcu iz udruge “Zara”, znajući da jedino on može to vrhunski organizirati i pripremiti, jer iza sebe već ima niz uspješnih humanitarnih akcija.
Koliko vam je značio taj koncert te jeste li u konačnici zadovoljni njim, mislimo na atmosferu, posjećenost – odaziv ljudi te konačni cilj, prikupljanje sredstava za Opću bolnicu Zadar?
– Taj koncert mi je puno značio upravo jer prvi put u 30 godina imam svoj koncert u svom gradu i to je poseban doživljaj. Atmosfera je bila fantastična, s obzirom da sam imala priliku pjevati svoje najljepše pjesme, a i veliki razlog pozitivne atmosfere dali su i moji gosti prijatelji. Osnovni cilj je bio prikupiti sredstva za potrebiti aparat, koji bi rebao spašavati živote našoj djeci koja boluju od određenih bolesti. Međutim, jako sam razočarana jer odaziv nije bio kakav sam ja očekivala. Puno mi je ljudi kasnije reklo da nisu ni znali za taj događaj. Razočarali su me i neki, nazovimo ih “moćni ljudi u Zadru” kojima smo se obratili, koji su se bez ikakvog odgovora oglušili na ovu plemenitu akciju. No, sada je to manje bitno jer je cijela akcija uspjela i dobila sam informaciju da se medicinski aparat kupuje. Ovim putem zahvaljujem svim donatorima i svima koji su prepoznali vrijednost ove akcije i sudjelovali u njoj.
Koncert je bio uspješan, večer za pamćenje. Vi ste bili zvijezda večeri koja je na koncertu “Trideseta mi je” ugostila svoje drage kolege i prijatelje, Cocu, Rončevića, Jelavića, Šolu te mnoge druge. Pokazali ste se izvrsnom “domaćicom” i humanitarkom. Planirate li još sličnih projekata?
– Naravno, za sada su u planu Zagreb i Osijek. U Slavoniji me jako vole i mogu reći da sam tamo češći gost nego u Dalmaciji. U Osijeku imam puno prijatelja i mogu Vam reći, čim su čuli za plan, istog trenutka sam dobila mnoge pozive i upite o terminu koncerta. Za sada ih ne znam precizno, ali plan je negdje jesen-zima.
Smeta li vam što vas ljudi često doživljavaju kao feštarsku zabavljačicu?
– Ne, naprotiv. Jako sam ponosna na taj pridjev. Opće je poznato da fešte znaju dobro raditi samo muški kolege, a ja svojim nastupom to demantiram. Bez prepotencije mogu reći da stojim uz bok našim najvećim muškim zabavljačima. Za sebe inače volim kazati da sam ZABAVLJAČ.
Smatrate li sebe egocentričnom osobom?
Bilo mi je teško kao samohranoj majci
– Ni najmanje. Egocentrizam ne podnosim kod sebe, a drugima dozvoljavam u dozama. Nije egocentrizam ako za sebe kažem da izvrsno radim fešte, a i koncerte jer za razliku od nekih “feštara” ja pjevam. Mislim da znate na što mislim. Dakle, to nije samo moja tvrdnja već i ljudi koji se bave ovim poslom i publike koja me je imala prilike doživjeti. Međutim, u ovom poslu egocentrizam je nužan za uspjeh, ali naprosto ne mogu biti takva. Snobizam i nedodirljivost je karakteristika nesigurnih ljudi ili ljudi koji su stekli svoje bogatstvo i uspjeh nemoralnim putem, kako se kaže preko noći.
Pretpostavljam da je u vašoj 30 godina dugoj karijeri bilo i dobrih i loših trenutaka, uspona i padova. Što biste promijenili da se možete vratiti u prošlost?
– Pa sigurno bih promijenila nešto. Žalim jedino što svojim roditeljima nisam uspjela pružiti puno više nego što jesam. Prerano su mi svi otišli.
Rano ste postali samohrana majka, u vrijeme kada je to još uvijek bila tabu tema u našoj sredini, a takve žene “građani drugog reda”. Je li se danas nešto promijenilo u odnosu društva prema samohranim majkama?
– Da, rano sam postala samohrana majka, ali doslovno “samohrana”. Bilo mi je teško, jer živjeti u maloj i donekle primitivnoj sredini u to vrijeme nije bilo lako, pogotovo kad vas ne štite oni koji bi trebali, a to je pravosuđe. Ali sve je to život i ojača vas. Danas se društvo dosta promijenilo, ali još nedovoljno. O toj temi bi mogli razgovarati malo duže i ozbiljnije.
Vaša kći Paula zakoračila je u 30-te i uskoro se udaje. Kako je bilo sama podići dijete pogotovo s takvim poslom kojim se bavite? Kako ste uspijevali pomiriti majčinstvo i karijeru? Ide li vaša kćer vašim stopama?
Jedva čekam biti baka
– U početku mi nije bilo lako, ali nije bilo ni toliko teško jer sam imala krasne roditelje koji su me primili i jedini skrbili za mene i moju kćer. Na Paulu sam jako ponosna kao majka jer sam je uspjela bez ikakvih većih problema lijepo odgojiti. Danas je ona jedna vrlo kvalitetna i predivna osoba. Odgajala sam je, dizala i školovala sama, bez ikakve pomoći njezinog biološkog oca. Majčinstvo i karijera nisu baš išli zajedno. Nisam dugo premišljala tako da je majčinstvo prevladalo. Majčinstvo je najljepši osjećaj koji žena može dobiti, tako da je karijera jednim velikim dijelom morala ispaštati. Uvijek smo bile izvrsne prijateljice, pa i dan danas se tako ponašamo. Imamo obostrano poštovanje. Nikada je nisam htjela iznevjeriti ili razočarati. Htjela sam svojim životnim primjerima utjecati na njezin miran odgoj. Na moju sreću, iako je jako muzikalna, nikad nije htjela u showbizz.
Smatrate li da ste bili dobra majka? Kako ste utjecali na kćer?
– Mislim da sam bila i još sam dobra majka, ha ha ha. Kao što sam rekla, od kad se rodila uz ljubav imala sam i poštovanje prema njoj, jedan topli prijateljski odnos bez laži.Puno sam se odricala u životu jer sam htjela da ima osjećaj topline doma, onakav kakav sam ja imala u vrijeme mojeg odrastanja.
Istaknuli ste kako željno iščekujete postati baka. Kakva ćete baka biti, stroga ili “pekmezasta”?
– Jedva čekam biti baka. U šali znam reći da me moji unuci neće zvati ni baka, ni nona ni išta slično, već mama Marina. Onako frendovski. Bit ću najbolja baka na svijetu!
Sada ste u sretnom braku s Davorom Paljevcem, koji radi u Jutarnjem listu. Kako funkcionirate u zajedničkom životu? Smatrate li da vas je vaš životni put samohrane majke znatno promijenio i samim time povećao vaš prag tolerancije prema novom životnom partneru? Što je vaš recept za uspješan brak?
– Inače ne volim pričati o svom braku. To je samo moje.  Naravno da se u životu mijenjamo. Volim reći da je jadan onaj koji nije s vremenom u životu “evoluirao”. Svakako da mi se prag tolerancije povećao, zato jako dobro funkcioniramo. To ide sa životnim iskustvom. Recept za uspješan braka je relativan, ali sigurno je jedino to da bez uzajamnog poštovanja nema ni dobrog odnosa, tj. braka.
Čime se bavite osim glazbom?
– Volim sve što je vezano u showbiz i umjetnost, tako da sam otvorila firmu TONMORA koja se bavi produkcijom i svime što je vezano uz showbizz. U pripremi je par projekata. U zadnjih par godina bavim se i slikarstvom. Moji motivi su more, oblaci, zalasci sunca…tehnika ulja na platnu. To mi jako dobro ide, međutim iziskuje mi puno vremena, kojeg imam sve manje i manje.
Donijela sam odluku – hoću uživati u životu
Nosač zvuka pod nazivom “Trideseta mi je”, koji je prodavan na koncertu u Arsenalu skupio je sve vaše najveće hitove na jednom mjestu. Hoće li se naći u širokoj prodaji?
– Na ideju o nosaču zvuka na kocertu “Trideseta mi je…” došao je Vlatko Štrbac, glavni organizator večeri iz udruge “Zara”. Sam ih je dao štampati i osmislio sve vezano uz to. Ideja mu je bila da to bude ulaznica u Arsenal te večeri. Inače sve te pjesme i još neke,naći će se na nosaču zvuka u listopadu pod nazivom “The best of Marina Tomašević”, a u izdanju Croatia Records-a.
Prije dosta vremena bili ste jedna od prvih žena s estrade koja je priznala određene estetsko-kirurške korekcije na svome tijelu. Naime, koliko smo upoznati, obavili ste zahvat liposukcije. Koliko ste bili zadovoljni postupkom?
– Jesam, radila sam liposukciju jer sam smatrala, a i danas znam da problem celulita muči mnoge žene, kao i to kako u kratkom vremenu bez puno gladovanja i tjelovježbi izgubiti kilograme. Htjela sam javno progovoriti o tom problemu i pomoći ostalim ženama. Bila sam jako zadovoljna cijelim postupkom. Od tog momenta i sljedećih 15 godina imala sam savršenu liniju, a i bila sam disciplinirana. Za održati to stanje ipak treba žrtva. U zadnjih godinu dana sam se jako opustila i nakrcala podosta kilograma na sebe. Jednostavno sam podsvjesno donijela odluku da hoću uživati u životu. Ali vjerujem u sebe i uspijet ću ja sebe dovesti u red, ali ovaj put bez liposukcije.
Atraktivna ste žena. Udvaraju li vam se još uvijek muškarci? Kako se izvlačite iz takvih situacija? Je li vam suprug ljubomoran i prati li vas na koncertima?
– Pa svakoj ženi, pogotovo u poznijim godinama laska kada joj se udvaraju i ona koja kaže da nije tako, sigurno laže. Jako sam vješta u izvlačenju ha ha ha…Smatram da je odgoj, a i iskustvo jako bitno u takvim situacijama. Moj suprug uopće nije ljubomoran, ma je onako malo. Imamo obostrano povjerenje. Pričali smo o tim stvarima i oboje znamo što gubimo, ako zastranimo. Ne voli, čak ne podnosi ići sa mnom na moje gaže ma kakve one bile. Bio je par puta i njega to jako nervira. Nije sklon gužvama i galami, a i glazbu koju ja pjevam ne preferira. On je roker u duši. Oboje volimo miran život. Volimo se družiti sa mojom kćeri i njezinim zaručnikom i imamo krug svojih prijatelja.
Često vas pitaju do kada se mislite baviti pjevanjem? Može li čovjek zaista reći “ja od danas više ne pjevam”?
Nikada neću prestati s pjevanjem
– Ma ja sam nekoliko puta, razočarana situacijom na tržištu, odustajala od pjevanja i to me je jako koštalo, ali pjesma mi je u krvi. Nikada neću prestati sa pjevanjem. Neki dan sam u jednom intervjuu dala izjavu da ću pjevati dokle god budem mogla i dokle god me publika hoće, a onog dana kada ne bude tako pjevat ću sebi u kupaoni, tamo je najbolji zvuk ha, ha, ha.
Zašto nikada niste učinili nešto drastično čime bi privukli pozornost šire javnosti, primjerice šetali u toplesu Bračom ili Hvarom, koristili afere Praxiten, bježali pred policijom, imali seksualne odnose u jurećem automobilu na autocesti kroz Sv. Rok, što su zabilježile nadzorne kamere, raspačavali medijima svoje eksplicitne fotografije i sl.? Što mislite o takvim načinima samopromocije? Mislite li da nemate što za pokazati ili je toga ipak previše, te bi sva ta pusta raskoš, osim što bi izazvala lančane srčane udare i zaslijepila naciju?
– Ha ha ha, maloprije sam rekla da imam svoje ljudsko dostojanstvo i zaista mi je žao ljudi koji pribjegavaju takvoj vrsti eksponiranja da bi uspjeli. Jadno je da gotovo nema druge vrste reklame osim skandala, a mi bez reklame, kao dijela posla, gotovo da ne postojimo. Međutim, kratkog je daha karijera kroz skandale. Rijetki su i gotovo ih nema oni koji su napravili velike karijere kroz to. Mene bi bilo sram i neugodno raditi “show” od svog života da bih privukla pažnju medija. Evo, već dvije godine me zovu u “Farmu”, a i novčana ponuda je jako, jako dobra, međutim, sebe zaista ne mogu dovesti u takvu situaciju.
Za kraj, možete li od mene učiniti pjevačicu? Doduše, moja “raskoš” ne bi nikoga zaslijepila pa bi se morali “baciti” na neke druge adute. Jednom davno, Kemal Monteno mi je rekao kako se prije do hita dolazilo preko janjetine (barem muškarci), pa jel’ može, ja vama jednu ovcu s vunom od nekoliko kila, a vi mene zauzvrat vinuti u zvjezdane visine?  
– Janjetina? Ha ha ha …nekad bilo, sad se spominjalo. Najbolje je imati nekog rođaka na poziciji. Šalim se. Da bi danas postali pjevačica  svakako za početak treba priskrbiti puno novaca, jer ovaj posao nije ni malo jeftin. Mora se puno ulagati i sve košta. Danas se glazba više samo ne sluša, već se i gleda. Puno je faktora bitno, ali ono najbitnije je upornost i svakako na prvo mjesto stavljam profesionalizam. To je užasno teško, jer danas mladi ljudi nemaju pojma o stvarnosti i vrijednostima. Malo je onih sretnika koji se rode sa karizmom scenskog čovjeka, a i njima je potrebno puno rada, učenja, strpljenja, odricanja i učenja. Danas se mlade ljude već u djetinjstvu treba pripremati za realni život.

 PJESMU TOMISLAVA IVČIĆA “NE PLAČI MAJKO” NITI JEDNA DRUGA NE MOŽE PREMAŠITI

Matko Jelavić je na koncertu u Arsenalu opisujući vas naglasio kako ste izvrsna pjevačica koja nije imala tu sreću da naiđe na kompozitora koji će joj napisati veliki hit i uzdignuti je u zvjezdane visine hrvatskog estradnog neba. Drugim riječima, rekao je da nikada zapravo niste dosegli status velike hrvatske zvijezde. Slažete li se s tim?
– Matko Jelavić i ja smo zaista veliki obiteljski prijatelji i jako se volimo i poštujemo. On me dobro poznaje. Malo njih zna da smo nas dvoje jedni od rijetkih koji su imali hrabrost i potegli akciju na nacionalnoj razini za spašavanje hrvatske zabavne i tradicionalne glazbe, koja je posljednjih 15 godina sustavno uništavana. Iza nas je puno posla u tom smislu. Iz tog razloga oboje smo bili diskriminirani sa strane nekih ljudi, medija, pogotovo televizije, tako da nas niste mogli nešto jako puno vidjeti i čuti u tih posljednji 15-ak godina. Skidali su me s raznih snimljenih emisija, fesivala i slično. Neki misle da ja više i ne pjevam. On smatra, a i činjenica je da sam ja s obzirom na kvalitetu i profesionalnost nepravedno diskriminirana. Međutim, bila sam svjesna posljedica, a i meni kao karakteru puno više odgovara ne biti velika “zvijezda” jer se s time ne bih mogla nositi. Moja privatnost mi je puno draža iako puno skromnije živim kao takva. Što se tiče autora, i tu je Matko donekle u pravu, jer pjesma Tomislava Ivčića “Ne plači majko” koju je napisao za mene, toliko je jaka i moćna da je niti jedna druga pjesma ne može premašiti. Ušla je čak u evergreene.

 KARIJERU POČELA S “DUOM KALELARGA”

Na koncertu u Arsenalu odali ste nam tajnu kako je autor teksta i kompozitor vaše pjesme “Ljubi il’ ostavi” zadarski dogradonačelnik Dražen Grgurović. Osim njega istaknuli ste i Matka Segarića, pročelnika Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša u Gradu Zadru, kao jednog od svojih suradnika, a te večeri je zasvirao i klavijature na pozornici Arsenala. Koja “tajna veza” povezuje vas i te danas eksponirane političare?
– Da, njih dvoje su mi kao dio obitelji, ne doživljavam ih kao političare, iako ih zbog toga jako poštujem i pokušavam ne koristiti njihove funkcije. Vežu nas godine zajedničkog rada osamdesetih godina. Zvali su se “Duo Kalelarga”. S njima sam počinjala svoju “svjetsku karijeru”, ha ha ha, tj. Zajedno smo započinjali turneje po Kanadi i Americi, Europi, pa i sjajne turneje po Hrvatskoj. U to vrijeme smo puno radili u suradnji s Duškom Lokinom. S njima imam i svoj prvi nosač zvuka pod nazivom “Dalmacija u mom srcu” namijenjen prvotno dijaspori, kojeg su njih dvoje isproducirali. Mogla bih o tim lijepim druženjima s Matkom I Draženom pričati danima, što mi s radošću i činimo kad god se vidimo. Matko i Dražen su sjajni glazbenici, virtuozi na instrumentima. Matko na klavijaturama, a Dražen na gitari i mandolini. Inače suradnja s njima mi je jedan od najljepših dijelova mog glazbenog života. Pjesma “Ljubi il’ ostavi”, autora D. Grgurovića je nastala još daleke ’85. i postala je veliki hit. Nema gažerskog banda koji tu pjesmu nije stavio u svoj repertoar. Ali mi imamo još puno lijepih pjesama koje smo snimili, ali nisu doživjele da budu na nosaču zvuka, ali tko zna? Možda jednog dana i budu.