ANA VRSALJKO: “Mislim da sam odigrala koliko sam mogla”

Pitanje za popularne sportske kvizove moglo bi ovako izgledati: Koja je igračica nastupila u pet, od ukupno šest polufinala u kojima su sudjelovale košarkašice Zadra, od 2001. do 2018. godine, dva u Kupu i četiri u prvenstvu. Odgovor je – Ana Vrsaljko (1984.). Igračica koja je spojila gotovo sve najvažnije utakmice Zadranki unatrag više od dva desetljeća, a propustila je samo polufinale Prve lige s Medveščakom 2015. I nije se Vrsaljko umorila. Točnu statistiku nemamo, ali uz Meri Blagdan (igrala od 1974. do 1984.), Vrsaljko je sigurno najefikasnija igračica u povijesti kluba u koji se, nakon odlaska 2002. godine, vraćala dvaput te ukupno odigrala devet prvoligaških sezona. Računajući da su prve tri bile dok je još bila maloljetna, u preostalih šest postala je kamen temeljac na kojem su Zadranke gradile ambicije. U međuvremenu mijenjala je adrese, osvajala trofeje sa Šibenikom i Gospićem…
 

Počela u osmom razredu
– Najviše prijatelja sam stekla u Šibeniku, a najljepše mi je bilo u Gospiću. Naravno, osim Zadra. Tu su mi obitelj, prijatelji, najbolja ekipa i izlasci, druženja… Uvijek mi je bilo najdraže igrati za Zadar, moj klub i moj grad – naglašava Vrsaljko kojoj su košarka, ali i sport općenito zapisani u genima. Naime, Ana i sestra joj Marija (udana Režan) dolaze iz brojne (i visoke) obitelji majke Gordane, također nekadašnje košarkašice, i oca Duška. Imaju dva brata, mlađeg Marka i starijeg Marina. Najstariji Marin prvi je krenuo s košarkom, išlo mu je odlično pa je bilo pitanje vremena kada će njegove visoke sestre krenuti njegovim stopama. Ana i Marija tako su odrasle u sedmeročlanoj obitelji (s njima je živjela i baka Luca) s kojom su ostale jako povezane.
– Jedno vrijeme smo svi živjeli u malom stanu od pedesetak kvadrata. Nas četvero djece smo spavali u istoj sobi s babom Lucom. Bila je gužva, ali to ima puno svojih čari te smo naučili cijeniti prave vrijednosti u životu. Naši roditelji su davali sve od sebe da nas izvedu na pravi put. Bili su na svakoj našoj utakmici, pratili svaki korak. Mama je skupljala medalje, a tata se uvijek brinuo da jedemo zdravo i da nam skuhaju nešto čega smo se zaželjele. Prema starijem bratu Marinu smo uvijek osjećale poštovanje, a on se zaštitnički ponašao prema nama. Kako je dugo trenirao i imao bogato iskustvo, uvijek nam je pomagao savjetima. Marija i ja sve smo zajedno prolazile, ali i svi skupa kao obitelj smo jako povezani.
Sestrama nije problem iskočiti iz svoje sportske ili fine odjeće u radnu kutu. I onda u polje – pliviti, trgati, rezati…
– Mi smo iz Nadina i obožavamo ići tamo. To je raj na zemlji. Ne stignemo baš često, ali fešta za sv. Antu se ne propušta. Sve volimo – i polje i mir i to što tamo možemo mozak »izvesti na pašu«.
Ana je košarku počela trenirati relativno kasno, u 8. razredu.
– Prije toga sam išla na ritmiku i gimnastiku, a košarka me nije zanimala sve dok Marin nije počeo donositi doma medalje. Onda su moji predlagali da i ja treniram, da sam visoka… I jedva sam krenula trenirati. Naravno da mi je brzo košarka postala draga. Brzo sam napredovala u seniorke i na kraju sam prestigla Marina u medaljama. Ali samo zato što je on zbog ozljede prestao trenirati. U Zadru sam ostala do 17. godine kada sam otišla u Šibenik gdje sam završila 4. razred srednje Ekonomske škole. Potom sam igrala u Osijeku, pa opet u Šibeniku.
 

Iskustvo Eurolige
Veliki uspjeh predstavljali su Zadrovi plasmani u polufinale PH i Kupa 2001.
– Svima nam je bilo žao što je nakon toga otišao trener Hrvoje Vlašić. S njim su mnoge od nas učinile prve ozbiljne korake u seniorskoj košarci. Vlašić je bio trener za svaku pohvalu, iako smo s njim često bile na »ratnoj nozi«. Često smo znale biti neozbiljne, smijuljile se, pa bi nas on nekad znao čak izbaciti s treninga, ali to nikada nisu bile prave svađe. On nam je bio kao drugi otac. Nekad se, s obzirom na to da je i on bio jako mlad, ponašao neozbiljnije od nas i baš zbog toga se dobro uklopio i mi smo ga odlično prihvatile.
U Zadar se vratila 2006. kada je klub nakon četiri godine ušao u A-1 ligu.
– Bila je to jako dobra ekipa, s generacijom djevojaka 1988./89. koje su u svom uzrastu bile najbolje u Hrvatskoj. Tada sam prvi put igrala sa sestrom Marijom i te dvije sezone su bile vrlo uspješne. Uspjele smo ući u Ligu za prvakinje i to već u drugoj godini igranja A-1 lige.
U ljeto 2008. Ana i Marija odlaze u Gospić gdje su u tri zajedničke sezone osvojile toliko toga da je mama radila prekovremenu slažući medalje.
– U Gospiću nam je bilo super. Krasan grad, ljudi pristupačni, a košarka je tada bila jako popularna i bio je gušt igrati. Kolegice su bile odlične, stalno smo se družile, kuhale jedne kod druge, igrale poker… (ha, ha). S nama u Gospiću su bile još dvije Zadranke, Martina Gambiraža i Ivana Jurčević, a pola sezone i Ina Marin pa nas je tadašnji ministar Darko Milinović uvijek zafrkavao kako se mi Zadranke držimo skupa. A s nama je često bila i Jelena Ivezić koja je iz Slavonije. U tri godine smo uspjele osvojiti sve što se osvojiti može – kup, prvenstvo, regionalnu ligu, a igrale smo i Euroligu. Putovale smo svugdje i stekle bogato iskustvo, upoznale različite kulture. Najdalje smo išle u Ekaterinburg u Rusiji. Vozile smo se 24 sata avionom, s tri presjedanja. Izašle smo iz autobusa na minus 30 i nismo mogle disati od hladnoće. Uvjeti u dvorani su bili vrhunski, pa nam u igri nije smetalo, ali vani smo se skoro u pingvine pretvorile. Teško mi je otići iz Gospića, zbog svega lijepoga što sam tamo doživjela, ali i zbog odvajanja od Marije koja je ostala još godinu dana i s kojom više nisam igrala u istoj ekipi.
Uslijedili su brojni angažmani, od povratka u Šibenik, pa u dva navrata odlazak u Rijeku, potom opet Šibenik, a prvi put Ana je zaigrala i u inozemstvu.
– Bila sam u drugoj španjolskoj i prvoj češkoj ligi. Željela sam nakon hrvatske lige igrati negdje vani, a najviše me privlačila Španjolska. Ipak, nije to bilo iskustvo koje ću posebno pamtiti. Jezična barijera u oba kluba bila je velika, a nisu mi se poklopile ni neke stvari kad je riječ o tim ekipama. U sportu osim znanja, talenta i rada treba imati i malo sreće. Recimo da je ja nisam imala u inozemstvu.
 

Trenerica u Zari
U sezoni 2015./16. Vrsaljko je vodila Zadar prema svom prvom (i još uvijek jedinom finalu) protiv Medveščaka.
– Računajući sezone u Zadru ta godina ima posebno mjesto. U ljeto 2015. brat Marin me pozvao da mu pomognem u Košarkaškom klubu Zara koji je pokrenuo i gdje je počeo raditi s djecom. Tada sam odlučila prestati s košarkom na dotadašnjoj razini i vratila se kući. Nastavila sam igrati u Zadru, ali intenzitet rada je bio takav da sam mogla trenirati djecu u Zari. Dobila sam kombinirane najmlađe uzraste s dječacima i djevojčicama. Uživam u tom poslu iako moje ambicije za budućnost nisu takve da bih razmišljala o vođenju seniorskih ekipa. Želim raditi s najmlađima, dalje od toga ne planiram.
A igračka karijera?
– Ne planiram više igrati. Mislim da sam odigrala koliko sam mogla. Još u ljeto 2019. razmišljala sam o povlačenju, ali su me u Zadru zamolili da pomognem klubu. Iako mi je bilo teško u ekipi s toliko mladih djevojaka, odlučila sam odigrati još jednu sezonu. Uvijek me vukla ljubav prema košarci i zato mi je toliko teško podvući crtu na igračku karijeru. Ne znam kako drugi, ali nisam znala što bih od sebe dok smo bili u karanteni zbog koronavirusa. Odlazila bih od kuće i trčala na Musapstanu. Svakom bih preporučila sportski način života. I zbog zdravlja i zbog zadovoljstva… – podvukla je Vrsaljko.
Ostane li Vrsaljko pri ovoj odluci u »mirovinu« će otići kao najefikasnija i najkorisnija igračica lige u prekinutoj sezoni 2019./20. Najbolji strijelac bila je i 2016., a 2019. u ovoj je kategoriji završila treća. Za sezonu 2015./16. portal eurobasket.com uvrstio ju je u najbolju petorku hrvatske lige te proglasio najboljim centrom lige. Bila je članica mladih reprezentacija pa je tako nastupila sa selekcijom do 20 godina koja je 2004. igrala četvrtfinale Europskog prvenstva…
 

Ana o sestri Mariji
– Marija zna dosta komplicirati jer joj sve treba biti tip-top. Mlađa je, a puno odgovornija od mene. To su jedine stvari zbog kojih se mi svađamo. Baš banalnosti. Inače nikad nema među nama rivalstva ili ljubomore, a kada se posvađamo, za pet minuta kao da ništa nije bilo. Jako je tvrdoglava, nekad me izludi. Na prvi dojam djeluje malo zatvorena, ali u društvu je odlična. Uvijek nešto izvali, nasmijava nas… Ona je naša princeza. Sve joj mogu reći, uvijek ću dobiti od nje savjet i podršku. Mi smo zaista najbolje prijateljice. Ona mi je broj jedan.

Marija o sestri Ani

Koliko smo nas dvije slične, toliko smo i različite. Ana uvijek kasni, sve radi u zadnji trenutak, zaboravlja i gubi stvari… Jednom je u Šibeniku izgubila ključ od stana u Gospiću i kada smo došle u Gospić, morale smo zvati vatrogasce i cijelu noć smo spavale bez brave. U svemu drugom mi je super. Ali zbog tih suprotnosti se valjda i slažemo, nadopunjavamo se. I ona je meni broj jedan. A njezin nadimak je konj jer nekad kad primi loptu na terenu, gleda samo u jednu stranu pa joj vičemo »konju jedan«…
 
 
 

Jezične barijere

Duga karijera, donosi brojne anegdote. Ana se sjetila jedne iz Gospića kada je htjela pomoći suigračici, a uspjela napraviti još veći »problem«…
– Kada sam tek došla u Gospić, nisam dobro pričala engleski. Uvijek sam imala neku blokadu, a u klubu uvijek imamo strankinje s kojima komuniciramo na engleskom. Tako je došla jedna nova strankinja i sjedila je u svlačionici, bila je nešto tužna. Meni je bilo nje žao, a i htjela sam joj pomoći da se uklopi. Htjela sam je pitati ima li problema, a na kraju sam je pitala: »Are you problem?« (»Jesi li ti problem?«). Svi smo prasnuli od smijeha i danas se tome smijemo. Nakon toga sam naučila engleski jako dobro.
 
 

Karijera Ane Vrsaljko

do 2002. Zadar
2002./03. Šibenik Jolly
2003./04. Mursa
2004. – 2006. Šibenik Jolly
2006. – 2008. Zadar
2008. – 2011. Gospić
2011./12. Šibenik Jolly
2012./13. Pleter
2013./14. Šibenik Jolly, Campus Promete
2014./15. Slovanka, Kvarner
2015./16. Zadar
2016./17. Šibenik
2017. – 2020. Zadar