KOLIKO NAM JE STALO DO NAŠIH BLIŽNJIH?

Slika korisnika admin
padelin1
Imamo mi dovoljno domaćeg materijala za priču o socijalnoj (ne)osjetljivosti

Ne mogu zaboraviti tv-prilog iz jedne zadarske stacionarne ustanove gdje su razgovarali sa ženom sa sela, koja što je zanimljivo uopće nije ni bila toliko potrebita, a koja je imala petero dobro situirane djece, ali je usprkos tome smještena u dom. Ona se ne buni jer "oni imaju jako puno posla", i dane provodi pletući za svoje unučiće koji je posjete jednom godišnje. Žalosno i gadljivo u isto vrijeme. To nas dovodi do jedne od najzanimljivijih tema, a to su ozloglašeni "ugovori odoživotnom izdržavanju" Ako je u obitelji netko o kome bi se trebalo brinuti, onda situacija postaje neugodna. Dok je dotični sposoban čuvati unuke, vršiti sitne popravke, ili sa sela donositi blitvu i jaja, onda je dobar i rado viđen. Kada onemoća, kada postane na teret svima, svatko od nasljednika misli da bi trebao biti na skrbi kod onog drugoga. Sami roditelji otežavaju situaciju jer se ne žele zamjeriti nikome od djece i stvarati razdor među njima nekakvim ugovorima o ostavinama. Tada se stvar obično zalomi na onome koje dovoljno dobar, osjećajan i glup, da preuzme teret dok njegovi braća i sestre dolaze jednom mjesečno pitati "stara, kako je?"

Živimo u svijetu u kojem trka za materijalnim dobrima i egzistencijom polako ali sigurno gricka onu humanu komponentu u nama, a što će bujanjem ovdašnjeg, okrutnog balkanskog kapitalizma u budućnosti još i više dolaziti do izražaja. Problemi sve većeg društvenog i socijalnog raslojavanja počeli su umjetnim stvaranjem povlaštenog sloja što je zahvaljujući morbidnoj pretpostavci nekolicine ljudi o "200 sposobnih i podobnih obitelji", dovelo do nestanka srednje klase, a posljedice čega će se tek vidjeti u svoj svojoj grozoti kada uskoro, zahvaljujući i lošoj demografskoj situaciji, dođe do poveĆanog broja starijih i nemoćnih ljudi koje bi trebala izdržavati mlađa generacija. Ne smijemo zaboraviti ni ogroman broj onih koji su u svojim najboljim godinama dobili visoke mirovine, a koje će također dugi niz godina trebati izdržavati posrnula privreda i proizvodnja.

S druge strane, gledajući primjer Zadra u kojem se u zadnjih nekoliko godina otvorilo toliko trgovačkih centara, auto-salona, banaka, zlatarnica i sličnih neophodnih trgovačkih objekata, stiče se utisak da nam cvjetaju ruže, iako je nekada moćna industrijska proizvodnja našega grada potpuno uništena. S treće strane (a u stvari se vraćamo na ono prvo) postoje ljudi koji kopaju po kontejnerima, iako ih, ruku na srce, s obzirom kakve se sve financijske egzibicije i vratolomije rade kod nas, i nema toliko puno. Zajedničko svima njima je to da se radi o umirovljenicima. To su oni ljudi koji nemaju zemlju kao egzistencijalnu osnovu, a njihove mirovine usprkos poštenom radu i završenim školama, nisu dostatne za život dostojan čovjeka.

TUA MORTIS - VITA MEA

Ljudi vole gledati/čitati/slušati o tuđoj nesreći. Cijela se jedna životna filozofija svodi na naslađivanje tuđom nevoljom. Pod krinkom nekakve brige sa zadovoljstvom se sluša o nečijim problemima, unezvijereno se vrti glavama, a u svojim se sitnim primitivnim dušama nalazi mir i zadovoljstvo što "meni nije tako". Uvijek su postojale opskurne novine u kojima su se iznosile pikantne, intimne pojedinosti iz nečijih života, žuti tisak, glupe serije, a da i ne govorimo o posebno kreiranim tjednicima u kojima se objavljuju "istinite životne ispovjesti". E pa da znate dragi moji idioti koji to čitate, da sam u danima kada mi je trebao novac za školovanje, birajući između prodaje svoga izazovnog tijela na kolodvoru i literarne prostitucije, napisao nekoliko kratkih priča za jedan takav časopis koji mi je to sasvim solidno honorirao. Eto, priznao sam vam i tu mračnu pojedinost iz svoga grešnog života. U jednoj sam priči bio stara tetka udovica koju opljačka vjerska sekta, u drugoj sam bio mlada nevjesta koju napastuje vlastiti svekar, a za treću me priču uistinu sram priznati što sam bio. I sve su to ljudi čitali i uživali u tome. Teško je reći dali se tu radi samo o smanjenoj inteligenciji, sadizmu ili nečem trećem, ali činjenica je da je to dobar posao.

DOBRA PRILIKA ZA POMOĆ MRTVIMA

Zadnjih su dana svi mediji prepuni tragedije koja se dogodila u dalekoj Burmi, gdje su poginule stotine tisuća ljudi, a tamošnja vojna hunta je kriva jer ih nije upozorila iako je znala za opasnost. Ne samo to. Oni ne dozvoljavaju slijetanje aviona s pomoći već su toliko drski da poručuju: "Nemojte dolaziti osobno, nego nam pošaljite novac". Nevjerojatno! Često se događalo da pod izgovorom nekakve brige za ljude, napredne i bogate zemlje interveniraju silom u one male, a osobito onda ako u tim zemljama ima nafte ili nečega drugog što bi se moglo pljačkati i iskorištavati. I sada, umjesto da oni koji glume veliku humanost i brigu za čovjeka interveniraju, pohapse te sotone koji su upropastili svoj narod i utope ih u naplavljenim područjima, oni i mnogi drugi će i ovu tragediju iskorištavati za medijske i materijalne probitke. A mi ćemo za ručkom gledajuči vijesti, ganuto reći "Ah, jadni ljudi" i rezignirano zagristi u svoju janjeću plećku. Skupljat će se nekakve pomoći, održavati dobrotvorni koncerti, a onda će taj zarađeni novac krenuti tamo gdje bi trebao biti koristan. Problem je u tome što će na tom putu morati proći kroz nekoliko humanitarnih institucija gdje radi čitava vojska dobrih ljudi čija se primanja mjere u desecima tisuća dolara. Kada se tu ostavi veći dio sredstava, onda će trebati namiriti i vlasti u pogođenim zemljama, počevši od vrha vlade pa do lokalnih šerifa u malim selima. Tako, na kraju, kada pomoć od nekoliko milijuna dolara stigne tamo gdje treba, svaki će stradalnik dobiti zdjelicu riže, ali će se zato mnogim lešinarima podebljati računi u stranim bankama.

DOMAĆI SPECIJALITETI

Ali dosta od Mianmaru i drugim dalekim zemljama. Imamo mi dovoljno domaćeg materijala za priču o socijalnoj (ne)osjetljivosti. Zadržimo se malo na dobroj staroj hrvatskoj, katoličkoj obitelji. Vrlo je neobično da se u tradicionalnim, patrijahalnim obiteljima, tamo gdje bi povezanost trebala biti najveća, događaju nimalo lijepe stvari. Prateći i evidentirajući zanimljive situacije, došao sam do zaključka da je daleko veća vjerojatnost da ćete u starosti ostati nezbrinuti ako imate petero djece, nego onda kada ih je samo jedno ili dvoje. Je li to zbog toga što u obiteljima gdje se odrasta uz puno braće i sestara nitko ne smatra da je baš on onaj koji je bio toliko privilegiran od strane svojih roditelja da bi trebao sam brinuti o njima? Ta je situacija daleko izraženija, ako roditelji nemaju previše materijala za ostavinsku raspravu. Onda se stari roditelji naizmjenično sele po kućama gdje jedva čekaju da ih se riješe, a na kraju ih strpaju u dom.

Dolazi do izražaja i primitivan mentalitet ljudi koji u svojoj dječici vide male bogove i "ne žele im smetati" pa se i sami ponašaju tako da svojim anđelima ne budu na teretu. Ne mogu zaboraviti tv-prilog iz jedne zadarske stacionarne ustanove gdje su razgovarali sa ženom sa sela, koja što je zanimljivo uopće nije ni bila toliko potrebita, a koja je imala petero dobro situirane djece, ali je usprkos tome smještena u dom. Ona se ne buni jer "oni imaju jako puno posla", i dane provodi pletući za svoje unučiće koji je posjete jednom godišnje. Žalosno i gadljivo u isto vrijeme. To nas dovodi do jedne od najzanimljivijih tema, a to su ozloglašeni "ugovori odoživotnom izdržavanju".

TEŠKI DANI ZA OSJEĆAJNE LJUDE

Ako je u obitelji netko o kome bi se trebalo brinuti, onda situacija postaje neugodna. Dok je dotični sposoban čuvati unuke, vršiti sitne popravke, ili sa sela donositi blitvu i jaja, onda je dobar i rado viđen. Kada onemoća, kada postane na teret svima, svatko od nasljednika misli da bi trebao biti na skrbi kod onog drugoga. Sami roditelji otežavaju situaciju jer se ne žele zamjeriti nikome od djece i stvarati razdor među njima nekakvim ugovorima o ostavinama. Tada se stvar obično zalomi na onome koje dovoljno dobar, osjećajan i glup, da preuzme teret dok njegovi braća i sestre dolaze jednom mjesečno pitati "stara, kako je?". a staroj je onaj s kojim živi već dosadio, pa se obraduje takvim rijetkim posjetama, i u njenoj glavi taj jebivjetar koji lukavo dozira svoje posjete, postaje veći i važniji od onog nesretnika koji je hrani, pere i vodi kod liječnika. Situacija je još ljepša ako je subjekt vezan za krevet, ako mu treba čistiti kateter, mjenjati pelene i raditi druge lijepe stvari koje čovjeka neobično vesele.

Onog lijepog dana kada se smrt približi, onda se pojavljuje do tada nezainteresirana rodbina, pita se "da li mu što triba", sa neobičnom se radoznalošću traže pojedinosti o zdravstvenom stanju, "Imam ja jednoga likara koji je dobar za to, pa ću ga pitat´", naravno, zato što im je jasno da je kraj blizu. Ovaj naivac koji je o tome do tada vodio računa, zbunjen je i dirnut tom pažnjom, a ne vidi jadan koja je to igra. Kada sutra na ostavinskoj raspravi bude govora o tome tko je pokojnika pomagao, bit će: "Stalno smo ga posjećivali"; kartica Lupoceta će se vrijednovati kao "Cilo sam mu vrime nabavljao likarije"; deset deka proljetnih jagoda donesenih u jednom od rijetkih posjeta će biti "Koliko sam mu samo spize donosija", a usputni poziv tipa "Kako je stara?", će se tumačiti kao "Ja sam stalno zva i pita, ali ti nisi ništa tražija".

PRIJATELJSKO UPOZORENJE ZA KRAJ

Zato, svi vi koji imate toliko humanosti, dobrote i vjerskog milosrđa, poslušajte što Vam kažem. Netko može biti potrebit mjesec dana nakon operacije ili bolesti, a nekome se može zalomiti desetak godina. Ako vidite da od Vas prave budalu, da vas rodbina iskorištava, da se distanciraju svaki put kada zagusti, da ne odgovaraju na vaše pozive, nemojte čekati da bude kasno. Ugovor o doživotnom uzdržavanju će cijeli slučaj vrlo brzo dovesti u red, ali pri tome mislite na transparentnost istog. Jer, ne zaboravite što vam Mario kaže. Ljudi su bagra! A ako vaš predak nema ništa što bi se u takav ugovor moglo staviti, svejedno mu pomozite. Bog sve vidi i on će vas nagraditi.

SOCIJALNA RADNICA ZVJEZDANA ŠARE

Ne odriču se imovine, nego roditelja!

Dipl.soc.radnica Zvjezdana Šare kao dugogodišnja socijalna radnica zadarske Opće bolnice sigurno spada među kompetetnije sugovornike za ovu temu:

Ljudi su inače osjetljivi na svoje članove obitelji, a onda kada su bolesni pogotovo. Mislite li da ta teza u današnje vrijeme vrijedi i na našim prostorima?

- Svakako da su ljudi osjetljiviji kada je u pitanju bolest njihovih bližnjih, i u tom smislu poduzimaju sve da bi im olakšali, odnosno pomogli u prevladavanju takvih problema. Postoje situacije gdje su ljudi posebno osljetljivi, a to je briga roditelja za svoju djecu, što je i prirodno.

S obzirom da se volimo nazivati "najkatoličkijim" narodom u Europi, koliko je kod nas česta upravo sramotna situacija da ljudi svoje starce "zaboravljaju" po bolnicama?

- Kada je u pitanju briga roditelja za djecu ta briga izostaje samo u rijetkim i ekstremnim situacijama, ali kada je u pitanju briga djece za svoje stare i bolesne roditelje, vrlo često je situacija obratna. Naime, kada stare osobe dospiju u bolnicu, pa im je nakon izliječenja potrebna samo njega i skrb, česte su situacije da djeca i srodnici ostaju iznenađeni i očekuju da tu skrb preuzme društvo, čude se kako bolnica može otpustiti nekoga koji je nepokretan, izgovarajući se da oni nemaju ni vremena ni uvjeta da brinuvo nemoćnim roditeljima. Istina je, da živimo u vremenu kada su mladi ljudi zaokupljeni vlastitom egzistencijom, brigom za djecu, ali pri tome ne smiju zaboraviti da su ti isti roditelji nesebično i s puno ljubavi brinuli o njima. Dakle, briga za roditelje, ne samo da je ljudska, moralna, već je i zakonska obaveza svakog pojedinca.

Kakva je procedura u takvim mučnim situacijama?

- Svaka je situacija specifična i od situacije zavisi i pristup, ali načelno se uvijek prvo ide na ukazivanje obveze kao i mogućnosti koje pruža sustav i društvo. Ako ni to ne daje rezultata, socijalna služba poduzima rigoroznije mjere iz svoje nadležnosti kao npr. zadiranje u imovinsko-pravne obiteljske odnose što u pravilu daje određene rezultate. Žalosna je spoznaja da se djeca ne odriču imovine svojih roditelja, tu spadaju i drugi srodnici ako starije osobe nemaju djecu, ali bi se rado odrekli brige za svoje stare.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno