Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

18 C°

Ubojiti kućni arsenali

Autor: Mario Padelin

28.05.2009. 22:00


SVJETSKI ČOVJEK IZ HRVATSKE
Nakon što je prije nekoliko tjedana sada već čuveni doktor Norman Sartorius (kakvo izvrsno ime!) izazvao nepodjeljene simpatije svekolikog gledateljstva, ili bar onoga njegovog kulturnog i obrazovanog dijela, to je ove nedjelje uspijelo i Branku Lustigu, našem filmskom producentu i oskarovcu. Aleksandar Stanković je dobar urednik i voditelj iako se mora priznati da to sa ovakvim gostima nije ni teško, tako da već devetu godinu manje-više uspijeva održati jednak, visok nivo svoje emisije. Za Branka Lustiga širi krug ljudi nije ni čuo sve dok nije dobio oskara za produkciju Spielbergove “Schindlerove liste”. Ono što je ispunilo veći dio emisije nisu bili filmovi, već teška životna priča o tome kako se kao mali dječak povlačio po nacističkim logorima. Lustig sasvim mirno priča o strahotama koje je proživio, bez zastajkivanja, bez podrhtavanja glasa, tako da pomišljamo da je taj čovjek izgubio sve emocije, ali do promjene dolazi negdje pred sam kraj emisije kada spomene svoju kćerku koja u Haagu radi kao dio tima koji brani hrvatske generale. U tom se dijelu ovaj svjetski čovjek lomi, krenu suze, i sve što uz to ide. Vrlo je zanimljiva to situacija u kojoj se Stanković sasvim solidno snašao i razgovor prebacio na drugu, lakšu temu.
Gledatelji su kao i u slučaju dr. Sartoriusa u svojim komentarima bili jednoglasni hvaleći i pozdravljajući gosta, ali ima jedna stvar koja je indikativna i kod jednog i kod drugog. To su ljudi koji su poznati i priznati u svijetu, a ovdje malo tko zna za njih. A što bi oni ovdje radili?
NEVJESTA ZA JEDAN DAN
Kada govorimo o dobrom humoru na televiziji, onda naravno pričamo o seriji “Zakon!”. U zadnjoj epizodi “Nevjesta za jedan dan” vjenčavali su se policajac Mateo i konobarica Rajna. Tom prilikom na radiju je bila i prigodna želja: Sve najbolje povodom uplovljavanja u bračnu luku policajcu Mateu i konobarici Rajni, želimo uz pjesmu: “Što si mi to skuhala luda Mare” (cilog si me zamantala, šate mi kantare). Pri tome Zdravko i Mateo dobiju batine koje im je smjestio onaj Joca Roterdam, a tom vezom je sretan i mladin otac, lokalni pijanac i propalica jer “sada bar zna da mu kčerka nije lezbača.” Za živu muziku su uzeli Arsena Dedića i Matiju jer bi svadba bez njih bila sumnjiva. Za sredstva potrebna za proslavu otišli su kod gradonačelnika. On kaže: “Ja ću platiti sarmu, ali svi pokloni mladencima uključujući i bijelu tehniku idu meni ili ako vam to ljepše zvuči – u gradsku kasu. Ova je serija izvrsna! Zakon!
GUBEC-BEG – BOLJE NAKON 34 GODINE, NEGO NIKADA
Kada se spomene Pjesma “Ave Marija” u izvedbi Josipe Lisac, malo tko zna da je ona integralni dio Rock-opere “Gubec-Beg” iz 1975. godine, koja ustvari ima više dodirnih točaka sa mjuziklom nego sa rockom, ali nema veze jer je dobra. Ja naime jako volim tu operu i bilo mi je drago da je konačno, nakon tridesetak godina prikazuju i na televiziji. Radost je doduše pomućena terminom jer subota, pola sata nakon ponoći, i nije neko vrijeme za gledanje. Ali, i kako staviti operu recimo u 21 sat, kada u to doba treba emitirati razne političke emisije, poslovne klubove ili trećerazredne humoristične serije sa Nadom Gačešić Livaković koja nota bene u jednoj od epizoda ostaje u drugom stanju, što s obzirom na njene zrele godine već spada u kuriozitet.
Dakle, snimka počinje pola sata iza ponoći, a kako traje preko dva sata, tako vi liježete uz kukurikanje prvih pijetlova. Oni koji su ostali budni mogli su uživati u lijepim pjesmama, bez obzira što u ulozi seoske djevojke Jane nije bila Josipa nego njena alternacija Radojka Šverko, jer se također radi o velikoj pjevačici. Sve u svemu, Hrvatska nam je televizija priredila vrlo ugodno iznenađenje, bez obzira na kasni termin i protekla desetljeća.
JEZIVE VIJESTI KOJE SE PONAVLJAJU
Na žalost, u Hvatskoj se dogodila još jedna od tragedija kakve se permanentno ponavljaju, a radi se o čovjeku koji je ubio sebe i svoju nedužnu obitelj. Vijest je to od koje se svakome normalnom diže kosa na glavi, a meni se glavom uglavnom motaju neke druge misli. Primjetno je da u takvim slučajevima uvijek postoji neka puška, strojnica ili što već, koja je tu, dobro skrivena u ormaru, ispod kreveta, stanu, kući, štali, sjeniku gdje li sve ne, ali uvijek pri ruci. Dobiješ osjećaj da u svakoj drugoj kući postoje arsenali oružja, a najčešće u rukama ljudi koji ne bi smjeli imati ni nož za rezanje kruha u kuhinji. S druge strane, netko će reći da su mi misli morbidne, ali nikako ne razumijem to da netko sa sobom u smrt želi povesti svoje najbliže koji mu nisu ništa skrivili, a na svijetu postoji toliko nepravde i zlih, suvišnih ljudi.