Što je Ronaldo rekao o Messiju, a Maradona o obojici

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Presipanje iz šupljega u prazno bez kraja i konca

NOGOMET PO MJERI HRVATA – PRAZNI STADIONI I MUK NA TRIBINAMA

Da. Ja sam jedan od onih koji ismijavaju Hrvatsku nogometnu ligu i svakoga koji je shvaća preozbiljno. Ustvari, nikada mi nije bilo jasno kako imamo tako dobru reprezentaciju, a tako očajnu i ligu i klubove. Za mene je vrijedna samo i jedino Hrvatska reprezentacija (i to samo kada je vode normalni ljudi poput Dalića ili Bilića), a svi ovi mali klubovi su meni smiješni kao i cijela liga koja i postoji samo da bi jedan te isti klub stalno bio prvak i da bi u njoj oni dobri igrači igrali par mjeseci prije nego ih spretni menadžeri prodaju bogatim ljudima u inozemstvu.
Za vrijeme ovih Corona mjeseci nije bilo nogometa i onda su novinari bili prisiljeni popunjavati prostor na portalima beskonačno pišući o tome što je Ronaldo rekao o Messiju, što je Messi rekao za Ronalda, što je Maradona rekao za obojicu i za nove cijene kokaina. Presipanje iz šupljega u prazno bez kraja i konca. Pa su se reprizirale utakmice lige prvaka samo da bi nešto bilo na televiziji, iako ja nemam ništa protiv toga premda unaprijed znaš rezultat. To je isto kao da bih se bunio zašto se prikazuje koncert Darka Rundeka, a mi znamo sve pjesme. Bude tu i koji lijepi potez, pa svađa sa sucem, pa pljuvanje po podu... Jedina stvar koja je proteklih mjeseci bila važnija od corone i njenih posljedica, to je bilo – hoće li se ili neće završiti nogometna prvenstva, a osobito Liga prvaka. Vjerujem da bi se pojedinci više obradovali odigravanju finala Lige prvaka, nego otkriću cjepiva protiv Corone.
I sada opet kreću državna prvenstva, ali ovaj put bez publike. To kao da je izmišljeno za nas Hrvate. Nakon toga biti ćemo svjetski klupski i državni prvaci. Zašto? Pa jednostavno. Na utakmicama hrvatske lige ionako nikada i nema publike, ako ne računamo onih par očajnika koji imaju mazohističkih sklonosti. Hrvatski su nogometaši navikli na mrtvu tišinu rijetko isprekidanu ponekom psovkom, hrakanjem, pljuvanjem po travi i mukanjem krave Jagode koja nedužno pase travu na livadi tik uz teren, a na kojoj susjeda Mara stavlja robu na sušilo. Igrači su to koji su navikli na takve uvjete, nakon toga mogu opušteno igrati na bilo kojem pustom stadionu na svijetu, jer se osjećaju kao kod kuće. Baš nam je dobrodošlo.

JOŠ JEDAN ODLIČAN DOKUMENTARAC HRVATSKE TELEVIZIJE

Uvijek sam volio čitati tv-kritike. Ne zbog toga što sam glup pa ne mogu sam zaključiti je li nešto dobro ili ne, nego zbog toga što mi je drago kada mi netko skrene pažnju na neku emisiju, film ili seriju koja je vrijedna gledanja, a ja sam je propustio. Čitam tako kolumnu uvažene kolegice Tanje Tolić u Globusu i shvatim da sam gadno pogriješio ignorirajući odličan serijal Andree Buče »Stani v Zagorju« u kojem dotična, kao što i sam naslov serijala kaže »stane u Zagorju« i pravi o tome emisiju. Moj grijeh je utoliko veći što sam ignorirao i njen prethodni uradak od devet epizoda »Stani u Lici«. Mislio sam – što tu može biti zanimljivo? Lički krumpir, lički međed i tako to... A nije tako. Andrea Buča u razgovoru s običnim ljudima, otkriva jedan nepoznati svijet, svijet u kojem ja svakako ne bih mogao živjeti, ali to ne znači da je taj svijet manje vrijedan ili nezanimljiv tv-gledateljima. U svakom slučaju – prst gore.
Iskreno, kada već o ovome pišem, a pogledao sam emisiju o Udbini, baš se nešto premišljam. Ta Udbina. Kakav je to gradić ustvari? Kada bi god autobus iz Zadra za Zagreb tamo skrenuo, to bi mjesto bilo posve pusto. Uredne, čiste kuće, parkirana vozila, sve je kao normalno, a uvijek mi je to izgledalo kao neki grad duhova. Nikada nisam ljudsko biće vidio. Nikada. A kada bi taj autobus išao noću, onda bi se znalo dogoditi da netko poviče ono »ima izać’«. Šofer bi stao u nekoj pustolini, netko bi se spustio kroz vrata i nestao u mrklom mraku u kojem se ne bi nazirao ni tračak svjetla ili nekakva zgrada. Brrrr... Baš je to bilo nekako jezivo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)