Bala, boće i franje

Slika korisnika valentinam
GLIGORIN POUČAK
Autor: 
U nedostatku igrališta, nogomet se najviše igrao pred Zadružnim domom. Ali, prostor je bio relativno malen pa je lopta preko suhozida često završavala u vrtu tete Dobre, što je često imalo fatalne posljedice, jer bi teta Dobre probušila balu. Naravno, nisu to bile prave nogometne, nego jeftine, obične gumene lopte, ali kad bi se to dogodilo nogomet se nije igrao nekoliko dana, dok se nebi nabavila druga bala
Arhiva ZL
Ilustracija
Dodaj, dodaj balu! A na njega, na njega! Ča čekaš  Anđelko, uzmi mu balu?!  Evo ga. evo ga gol! Ma, ni  to gol, sudac! Bala je šla preko trstike,  a ne u gol! Kakovo je ovo suđenje?!  Uuuaaaa sudac!!!"
"Ča to vi vičete, na koga to vičete?"  - čudi se barba Vicenco, koji je za nas  mlađe bio i did Vicenco, a koji je, kada je on bio  mlad, bio poznat kao izazivač svađa pa i tuče na  tancima, dok se sviralo na mišnice i dok su po privatnim kućama tance organizirali "kapobali". Sve u  svemu, u vrimena naših očeva, barba Vicenco je  bio poznati "barufant" i strah i trepet za većinu  drugih. Jednostavno rečeno, volio se tući. 
 
Mladen prekršten u Zorana
 
"Evo na, sad nam sudac ni prizna gol!" - viče rezignirana publika.
"Kako ni prizna gol?" - čudi se barba Vicenco.  Kada smo mu pojasnili da je gol onda "kada bala  projde između trstika zabodenih u livadu koje  predstavljaju stative" i da sudac može ne priznati  gol, barba Vicenco je kategorično ustvrdio: "E, da  mi se je vratit na vaša godišća pa igrat na balu,  prizna bi on njega kad bi bala bila i deset metri  dalje gola!"
Tako je to bilo na "Crikvenoj livadi", koja bi se po  ljeti, nakon košnje, pretvarala u nogometno igralište i na stadion bez tribina na kojemu su kolanjski  mladići, uglavnom školarci, igrali nogometne utakmice s mladićima iz okolnih mjesta, ponajprije Novalje i Metajne. 
Jedne je godine na "Crikvenoj livadi" gostovala  novaljska momčad u kojoj je igrao i jedan mlad  dečko po imenu Zoran. Zoran je bio najmlađi i najbolji igrač Novalje i jedini je igrao u kopačkama.  Zahvaljujući Zoranu Novaljci su dobili nas Kolanjce. Dugo poslije utakmice pričalo se o Zoranu, a  moj rođak Mladen je, kao najbolji mladi nogometaš  u Kolanu, prekršten u Zorana i to je ime zadržao do  današnjih dana.
 
Ostanom na igrače
 
Inače, "Crikvena livada" nije bila u svako doba  dostupna nama koji smo rado igrali nogomet. Ona  se je svako godišće, na dražbi isprid crikve davala u  "afitancu" i novi bi vlasnik imao razumijevanja za  "nacionalnu vrstu", kada bi Kolan igrao protiv drugih, ali za loptanje običnim danima baš i ne. 
Često je "Crikvenu livadu" imao u afitanci i pok.  Hrvoj, a on je, pisao sam to u jednoj od prijašnjih  kolumni, imao volove i kar. Mi bi, dakle, poslijepodne otišli na livadu igrati nogomet, a predvečer bi  se barba Hrvoj vraćao iz polja s volovima i karom.  Čim bi nas ugledao na livadi zaustavio bi kar i  trčeći krenuo prema nama. Kako je bio malenog  rasta, nakon što bi ušao u udolinu između livada,  na horizontu bi se vidio samo dugačak štap - ostan  kojim je tjerao volove, a kojega je poput koplja nosio sa sobom da bi nas otjerao s livade. Mi bi se  razbježali tek kad bi došao blizu nas, znajući da  smo brži od njega. Nakon što bi otišao 
ponovo smo se vraćali na livadu i nastavljali igru.  Ipak, u nedostatku igrališta, nogomet se najviše  igrao pred Zadružnim domom, ili Domom kako smo  ga skraćeno zvali, a i danas se tako zove. Ali, prostor pred Domom je relativno malen pa je lopta  preko suhozida često završavala u vrtu tete Dobre,  što je često imalo fatalne posljedice, jer bi teta Dobre probušila balu. Naravno, nisu to bile prave nogometne, nego jeftine, obične gumene lopte, ali  kad bi se to dogodilo nogomet se nije  igrao nekoliko dana, dok se nebi nabavila druga bala.
 
Boćanje na seoskom putu
 
Ono što je nogomet bio za mlade to  je, u drugoj polivici prošlog stoljeća,  boćanje bilo za odrasle. Boće su igrali  uglavnom obiteljski ljudi srednjih godina, ali bilo je tu i starijih muškaraca.
 Za razliku od nogometa koji se među  mladima igrao uvijek kad je bilo slobodnog vremena, na boće se igralo samo nedjeljom i to u pravilu  nakon mise i ručka. Boćari su u Kolanu imali  najčešće tri zoga: na Cikiniću, kod Gušternine (danas kafić "Đardin") i kod Vinkove kuće, iza  Vanđelja. Ma vraga zoga, bio je to običan seoski  put pun udubina od kišnih lokvi, pa i kamenja kojih bi se nogama poguralo u stranu. Sve u svemu  na takvom zogu se s boćama "takalo" ili "valjalo",  "pucalo" ili "bumbizivalo". "Bumbiz" je bio posebna  tehnika boćanja a sastojala se u tome da bi boćar  "ispod ruke" bacio boću u visokom luku, koja bi onda gotovo okomito padala na tlo. Kako je zog bio  neravan, pa su se boće i bulin često nalazili u raznim udubinama i među kamenjem, bumbiz je često bio jedina moguća primjenjiva tehnika  boćanja. 
Boće su se izrađivale od drveta, bolje reći od domaće crnike, a svaki je boćar sam sebi radio boće,  a prije prve upotrebe ih je zapekao na žeravi i onda  pustio da se dobro ohlade i osuše.
Boćanje je bilo, nakon šetemane pune truda, kao  stvoreno za Kolanjce koji su bili uglavnom težaci.  Uz boćanje bila je obavezno dumijanica vina, a da  bi se bolje pilo najčešće su bile tu i slane srdele,  onako zamotane u "kartu". Vikalo se, rugalo,  svađalo i pivalo. Sve su to dobre osobine nas Kolanjaca. Pivalo se "nakanat", uglavnom Šugarove pisme, a i "šolfalo"se tj. grupno pivalo pisme koje su  bile "uvezene" najčešće iz vojske poput "Pjevaj mi,  pjevaj sokole".
Bilo je i šaljivih događaja poput onoga kada je  did Šime, boćajući ispred svoje kuće na Cikiniću,  dozivao svoju ženu da izvadi iz kuće slane ovčje  butove, jer je upravo zapuhala bura: 
"Ooo Milka, izvadi kovsice na burin!" Baba Milka  je svog muža Šimu, koji je doduše bio prilično stariji od nje, oslovljavala sa "Vi", pa mu je odgovorila: "Ča je Vamin Šime, da metnem kovsice na bulin. Nećete, valjeda, pucat u njih?!"
Naravno da boćari nisu imali namjeru pucat u  kovsice, jer se radilo o burinu, a ne o bulinu, ali su  zato pukli od smijeha.
 
Franje iz opeke ili terakote
 
Dok su se mladi zabavljali s balom, a stariji s  boćama, djeca su, tih ne tako davnih godina, igrala  "franje". Franje su također bile kuglasta oblika samo neusporedivo manje od bale i boće.
Bile su tolike veličine da su mogle sigurno stajati  u šaci, u ležištu između srednjeg prsta i kažiprsta,  te podvinutog palca. Naglim ispružanjem palca franja bi izletjela iz šake i udarala u franju protivničkog igrača. Treba reći da je za igranje "na franje"  valjalo iskopati bužu , dubine i promjera cca 10-ak  centimetara. E, u tu bužu se ubacivalo franje i prvi  tko ubaci ima prednost da prvi puca. Prigodom pucanja u tuđu franju se izgovarala i riječ  "franja", a  ponekad i "kastuš", čije sam pravo značenje već zaboravio.
Inače, franje su također izrađivala djeca, i to iz  opeke ili terakote. Tek kasnije pojavile su se lijepe,  šarene i glatke staklene franje, ali njihovom pojavom nestale su i franje kao dječja igra.
Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.3 (6 glasova)