Jezik boje je star i ima arhetipski karakter

Zadar je predivan. Dok sam još kao dijete samo prošao Zadrom, fasciniralo me je zdanje crkve Svetog Donata, i do dan danas ta fascinacija traje. Jednom sam napravio inačicu tog magičnog zdanja od puhanoga stakla, ali nisam baš zadovoljan. Rado bih slikao ovde, a jednoga dana možda i izlagao. Poznajem ovdje nekoliko krasnih ljudi, što je presudno za osjećaj s kojime neko mjesto vežemo
Toni Franović ime je koje sve više znači u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Dokaz toj tvrdnji svakako su i brojne izložbe u posljednje vrijeme, od kojih smo jednu mogli i mi pogledati, kada je Toni izlagao u galeriji ‘Višeslav’ u Ninu. Ovih je dana boravio u Zadru, te smo dogovorili jedan ljetni interview za naš prilog.
Od kuda poriv za slikarstvom?
– Od kada pamtim, negdje od svoje druge godine, taj poriv je iste naravi. A odakle dolazi – to valjda psiholozi i psihoanalitičari znadu, ako i ne mogu skroz objasniti, a ono zasigurno bolje nego što to mogu ja. Jasno da se radi o vidu duševne borbe za opstanak – ja barem nisam nikada to “sredstvo za ispunjavanje života (mojega) smislom” ničime efikasnijim uspio zamijeniti…
Od medicine k slikarstvu
A pokušao sam, par puta. Studirao sam medicinu tri godine, pokušavao sam zaobići emocionalno skliski teren, ha, valjda je to u prirodi čovjeka – i Jona je zbrisao kad mu je Bog naložio da ode u nezgodnu Ninivu, i Mojsije se pokolebao, itd., na koncu je cijeli život rezultanta naše spremnosti da uskočimo u oluje, odnosno težnje za mirnom lukom.
Kad je, pak, pala odluka o školovanju?
– Od malih nogu morio me raskorak između vlastite likovne agilnosti (uvijek nedostatne…) i standarda unutarnjeg života koji sam si – jedino njome – mogao priskrbiti. Uza sva moja životna vrludanja, staaalna je bila, dakle, potreba za osposobljavanjem u spomenutome smislu, što se 1986. očitovalo upisom na zagrebačku Akademiju.
A tvoj pedagoški rad?
– Počeci mojeg likovno – pedagoškoga rada su u pustinji Negev, u gradu Aradu nad Mrtvim morem, godine 1993. Tamo je, na tzv, “arad arts project”-u, dosta žestoko počelo moje pedagoško sazrijevanje, pošto sam slikanje u prirodi predavao mahom zrelijim umjetnicima. Nakon tog “vatrenog krštenja” od godinu i pol uslijedilo je nešto sasvim različito, teoretski intonirani kolegij “art and spirituality” na wasingtonskome “American university”, nezahvalno za mene koji sve u slikarstvu pokušavam komunicirati likovnim jezikom i likovnim sredstvima te ne vjerujem naročito u moć teorije kad je slikanje u pitanju. Slijedi moj angažman na Akademiji u Zagrebu, gdje sam od 1995. do 2004. držao nastavu crtanja akta i terensku nastavu slikanja u prirodi, i to razdoblje mi je nejozbiljnije u pedagoškome smislu do sad.
Sveučilišni likovni pedagog
Uz to što sam pedagoški sazrio, lijepotu posla donosila je masa vibrantog talenta – studenti su bili osjetno nadareniji nego u Americi. Jedino mi je bio žao gledati te talentirane ljude često nemotivirane i dezorjentirane, ne znam ni danas koliko je to do akademije, a koliko do apatije i nesklonosti inicijativi u našoj sredini u ovo naše doba. A onda opet Amerika, Njujorška akademija “School of visual arts” do lani, mjesec i pol na Istanbulskome “Koč university” ove zime. Kad se malo osvrnem na to moje pedagoško sazrijevanje malko se i samome sebi nasmijem… U početku sem smatrao kako sam dužan, i ja i svaki drugi sveučilišni likovni pedagog, biti kadar studentu prenijeti jedan kompleksan i kompletan sustav znanja i vještina…a da bih s vremenom polako uviđao kako je to “mission imposibble”, a ako donekle i “uspije”, razočaravajuće malo koristi student od toga ima. Sve jače sam osjećao kako studenti najbrže napreduju kad naprosto osjetim ili prepoznam njihovu situaciju, problem, proces i kataliziram – ako i koliko mogu – rješavanje problema, navodeći studenta, nekad i na grešku, ne bi li brže prošao katarzu koju nitko umjesto njega ne može proći.    
Čini se kako kritika uvijek rado ističe kolorizam u (tvom) slikarstvu kao jednu od najbitnijih odrednica?
– Boja je osnovno sredstvo što se tiče komunikacije emocija mojim likovnim govorom, ostale mentalne kategorije ne trebaju nužno boju kao sredstvo da ih prenesemo likovnim govorom, ali emocije, uključiv stanovitu senzualnost, trebaju boju da uđu u likovnu komunikaciju. Uz to, jezik boje je star, ima arhetipski karakter, a što je bitno, jer to je nadbabilonski jezik, kao, uostalom, i svekolika likovna komunikacija, dakle univerzalna.
Kako se odlučuješ na izbor grada za vlastite izložbe?                 
– Kao i u drugim odnosima, nekad mi pristupamo, a nekad se nama pristupa.   
Odkud ideja za monografiju?
– Monografije su prečesto nerealni egotripovi, odiozan mi je taj česti fenomen glamura pošto-poto, usput totalno stran stvarnoj naravi svekolikog stvaranja, pa tako i umjetnosti. Tko god je ako ne okusio a ono omirisao proces stvaranja, dobro zna da ego tamo naprosto ne stanuje, pa nije fer da ga se tamo umjetno instalira. Ako u svjetlim trenucima umjetnikovog života i ima glamura, tome je više-manje do socijalizacije tj. do karijere, s kojom su monografije u nezahvalnoj sprezi, tj. manipulativne su već samom svojom tezom da se objavljuju zato jer je taj i taj umjetnik nevjerojatno važan… Monografija bi trebala biti tiskana ako ne pod konac zaslužujuće karijere, u svakom slučaju nakon ostvarenog jedinstvenog opusa. Kako kod nas već otprilike tri desetljeća na snazi dobiva trend da svatko dobiva monografije, i to čak više monografija, često su to kjižurdače od više kila, tako i sam pojam monografije (a da ne govorim o njenome kredibilitetu) dosta naglo devalvira. Sve spomenuto me je odvraćalo od tiskanja monografije, kao i činjenica da moj opus još nije artikuliran jednom za svagda – a što kad se desi – a desiti će se – ozbiljniji zaokret u mojem slikarstvu? Mene baš briga (meni je bitno da je meni, u prvome redu, zanimljivo dok slikam, pa ma na što god to ličilo), no, kako ja ipak odavno živim od prodaje svojih slika,n e mogu a ne bit svjestan da je javnost u najmanju ruku zbunjena, a kolekcionari i galeristi preplašeni kad karijera, pa i zajamčenoga genija, liči na minsko polje, tj. kada ne znaju što će pa opet sad napravit taj, je li, umjetnik. A za njih se monografija tiska, za javnost, kolekcionare i potencijalne ljubitelje i naručitelje u čijim očima nepredvidivost uglavnom znači i napouzdanost.
Ustupak uzusima
Elem, moja monografijica je, očito, još jedan ustupak uzusima sredine, meni ipak domicilne. Kad je već bilo bjelodano jasno da je desetak godina mojega izmotavanja  gotovo, da će se dakle monograija napraviti, osjetio sam se kao u onome vicu s baricom i v.- “ako već mora, al samo nek bu tožno i pobožno”… Siguran sam da bih se ponovo izmotao da nisam ostao paf i kapitulirao pred sasvim nekonvencionalnom idejom i koncepcijom Danijela Popovića, koja je u osnovi negirala gotovo sve što je diskreditiralo monografiju kao takvu, pogotovo u očima kompetentnije javnosti i struke. I tako je to, ali definitivno, urodilo tom i takovomm knjigom. Kronološki presjek, godinu po godinu, moga života, vrludanja svijetom i likovnog sazrijevanja. On je uspio neobično koncizno i nepretenciozno približiti široj publici, a istovremeno se ponovo pokazavš kao maestralan dizajner. Znao sam za njegov dizajn heineken piva, ali ne puno više od toga, ali već u prvome kontaktu osjetio sam “no, bogu hvala – koonačno jedan dizajner koji iskače iz povećeg špalira srditih elitista i pošto-poto minimalista, kojima ja samom svojom pojavom kvarim sreću”. Dakle, povjerenje je ubrzo urodilo tom kjigom – iskrcao sam Goranu i Danijelu /POP & POP/ hrpu datiranih novinskih članaka i fotografija – nije bila nijedna portretna – i vratio sam se u New York, tad sam još tamo bio vezan na School of visual arts, i dok sam se vratio, knjiga je kroz koji tjedan izašla. Bez ijednog jedinog sponzora, dakle grozno za moj i Danijelov džep.
Poveznice sa Zadrom?
– Zadar je predivan. Dok sam još kao dijete samo prošao Zadrom, fasciniralo me je zdanje crkve Svetog Donata, i do dan danas ta fascinacija traje. Jednom sam napravio inačicu tog  magičnog zdanja od puhanoga stakla, ali nisam baš zadovoljan. Rado bih slikao ovde, a jednoga dana možda i izlagao. Poznajem ovdje nekoliko krasnih ljudi, što je presudno za osjećaj s kojime neko mjesto vežemo – tko god se naputovao i posvuda naživio, to zna.
Planovi?             
– Malo napornih par godina je iza mene, prije svega usljed nepredvidivog mijenjanja mjesta na kojima sam se bio, slikao, predavao, izlagao. Pokušat ću smanjiti taj tempo. Osjećam da mi treba, na stanovito vrijeme, kontinuirani rad, da se ne događa da se moram umjetnosti nepovoljnim okolnostima povinovati toliko često, kao, uzmimo sad u Istanbulu gdje sam se našao  u stani-pani situaciji, da mi nije bilo druge do unajmiti stan tamo, adaptirati ga tajno u privremeni atelje, radilo se, naime, o ciklusu od četrdeset dvometarskih ulja. Momentalno imam par izložaba u Dubrovniku u organizaciji galerije Artur, uz koje ide i šipanska slikarska škola i nekoliko predavanja za mahom strane karikaturiste i portretiste na temu odnosa maske, karaktera i čiste likovnosti. Galeristica Tea Batinić ima zgodan pristup učešću galerista i umjetnika, kako u životu šire lokalne zajednice, tako i u pristupu “sezonskoj” kulturnoj zajednici, uključiv turiste.