Nakon “Krune” za krunom!

Izvedba “Hrvatske krune” u Ninu poziva nas na nova zanimljiva putovanja panoptikumom hrvatskog srednjovjekovlja
“Hrvatska kruna” Antuna  Abramovića, izvedena ove subote u Ninu na predivnoj prirodnoj pozornici ispred crkve  Sv. Križa, okupila je kao i lani  velik broj posjetitelja i mnoge  uglednike iz javnog i kulturnog života. Predstava koja po  svemu sudeći postaje prepoznatljivi ninski brand, odnosno  neizbježni i općeprihvaćeni  sadržaj Ninskoga kulturnoga  ljeta, problematizira period  hrvatske povijesti koji je doista zanimljiv upravo za Nin, jer  su se događaji koji se u njoj  uprizoruju odigravali najvjerojatnije upravo u samome  Ninu, možda i ispred same  crkve Sv. Križa, ili u neposrednoj blizini.
Branimir o ‘Europi’
Abramović si je, doduše, u  svome tekstu dopustio veoma  široku autorsku slobodu u istupanju od utvrđenih povijesnih događaja, što je, na koncu  konca, pravo svakoga autora,  pogotovo kad se u prikazivanju događaja iz prošlosti želi na određen način referirati  prema današnjici, što je ovdje  svakako slučaj. U tome ipak  ima i određene logike, pogotovo ako uzmemo u obzir  današnjicu u kojoj tekst nastaje, pa premda je Zdeslavova  žena Romejka ili kako je se u  predstavi naziva Grkinja, prikazana kao utjelovljenje svog  mogućeg zla, isto se tako može čuti ponešto istinite i gorke  kritike na račun zapadnih  «spasitelja», otjelovljenih u likovima biskupa Teodozija i  papinog legata Ivana, kojima  Branimir glasno kaže ono što  većina Hrvata i danas misli o  toj njihovoj «Europi». Pritom  se može možda zamjeriti što je  sam lik nesretnoga Zdeslava  ostao praktički nedefiniran,  kao i povijesna pozadina njegove kratkotrajne vladavine,  no kako su i drugi iracionalni  motivi i porivi u tekstu prilično zastupljeni, ne treba takva situacija previše čuditi.
Jer u promišljanju povijesti  ova predstava niti ne pokušva  ići putem njezine reinterpretacije, nego se služi izgradnjom posebne mitološke fabule koju svak može tumačiti  na svoj način, prihvatiti ili ne,  ali ona počesto, a možda i  prečesto kolidira upravo s  onim što doživljavamo svakoga dana u dnevno političkim  događajima koji ovu zemlju  snalaze. Tako da je svakako  puno veći problem od Abramovićevog teksta u kojemu su  crkveno teološka pitanja osnovni «sine qua non» života ili  smrti jedne države, što uostalom u devetom stoljeću  svugdje jest slučaj, činjenica  da ta pitanja poprilično utječu  na život dotične države i dan  danas.
Put u Akvileju
Ako je Abramović želio  ukazati na te i takve pojavnosti, onda mu se doista može  oprostiti nekoliko po skromnom mišljenju autora ovih redaka doista nepotrebnih mijenjanja činjenica, kao što je  krunjenje Branimirovo za  kralja, tvrdnja da je on bio sin  Domagoja, uvođenje bana  Pribine koji živi više od stoljeća nakon, ili razgovor Branimira i Maruše o njihovom  putu u Akvileju, a koji tek  treba uslijediti nakon njegovog ustoličenja i još poneka  sitnica.
Kad se pogleda iz jednog  šireg konteksta, tad bismo zapravo ipak morali čitav ovaj  projekt promotriti u jednom  drugom, svakako ohrabrujućem svijetlu. Jer koliko god se  svakoj predstavi na svijetu  mogu tražiti mane, pa će ih se  onda obično i naći, «Hrvatska  kruna» predstavlja jedan zanimljiv iskorak i hvalevrijedan  pokušaj scenskog oživljavanja  hrvatskog srednjovjekovlja  koji je, na žalost, još skoro pa  potpuno usamljen.
Bez obzira želi se samo  oživjeti povijesni uvid ili progovoriti o današnjici i možebitnoj sutrašnjici, nudi nam  povjesnica čitavu galeriju veoma zanimljivh likova i situacija iz raznih «zanimljivh vremena» u kojima čini se i danas  živimo. Prvi u nizu svakako bi  bio knez Ljudevit Posavski koji nije pošteno literarno obrađen još od devetnaestoga stoljeća, a ako se izuzmu Nazorov  ciklus «Hrvatsko kraljevi»  slična je situacija i s većinom,  pa i svim ostalim hrvatskim  vladarima i velikanima iz prošlosti koju volimo nazivati  slavnom.
Prirodne pozornice poput  one što ju je na izvedbi «Hrvatske krune» utjelovio prostor oko Sv. Križa postoje i  izvan Nina, samo ih valja na  taj način pravilno uporabiti.  Vrijedilo bi danas vidjeti i pogotovo čuti i dijaloge između  Gottschalka i Trpimira, Grgura Ninskog i Tomislava, ili  svađu braće Krešimira Mihajla, Gojislava i Svetislava, ući u  svijet zadarskog priora Grgura Dobronje i njegove još nerazjašnjenje Carigradske misije koja ga je stajala glave i o  kojemu su još u Konstantinopolu pisali knjige. Bilo bi  zanimljivo, negdje na Krku,  uprizoriti ustoličenje lažnoga  biskupa Zdede ili Sedida i  njegov danas već i prilično  komičan posjet papi koji mu  čupa dlake iz brade. Kojega su  kralja zarobili Normani 1075. i  zbog čega? I koliko je taj čin  utjecao na Zvonimirovu vanjsku politiku s vjerojatno tragičnim završetkom i njega i  politike?
Kruna u Zadru
Također vrijedi reći nešto i o  paradigmi samoga naziva ove  predstave, koja bi možda mogla potaknuti i nešto još sveobuhvatnije. Pitanje je, naime,  jednostavno – gdje je hrvatska  kruna? Doslovna prava materijalna kruna od zlata i srebra, ili od čega već bijaše napravljena. Kruna je u monarhijskome sustavu vladavine i  shvaćanju državnoga prava vrhovni nositelj suvereniteta.  Čovjek postaje kralj tek kad  mu se kruna koja simbolizira  sve njegove ingerencije, stavi  na glavu i zato to može učiniti  samo osoba posvećena Bogu,  biskup, kardinal ili čak papa,  odnosno njegov izaslanik. Za  hrvatske kraljeve pouzdano se  zna da su se krunili. Za dvije se  krune, Tomislavovu i Stjepana  Držislava zna da su stigle iz  Carigrada, za onu Zvonimirovu iz Rima. Ta potonja čuvala se, to je također dobro  poznato, u opatiji u Vrani, a  kraljevi se neko vrijeme i nakon Zvonimira, možda i zbog  toga, redovito krune u Biogradu. Posljednji za kojeg se  pouzdano znade da se krunio  tom posebnom hrvatsko-dalmatinskom krunom, bio je  kralj Emerik 1194. godine, a  koji vlada do 1204. i od tada se  otvaraju mnoga povijesno zanimljiva pitanja, koja upravo  vape za literarnom i dramskom obradom. Jesu li, primjerice, hrvatsku krunu oteli  Tatari? Ili je možda «na sigurno» sakrili Mađari? I svakako, kojom krunom je okrunjen Ladislav Napuljski 5. kolovoza 1403. u Zadru? To je  zapravo posljednji spomen  krunjenja nekoga vladara u  hrvatskim zemljama, tako da  se zadnji trag krune, koje bilo,  ipak nalazio u Zadru. Je li ju  Ladislav uspio iznijeti iz zemlje ili ju je morao zajedno s  vladarskim pravima predati  Mlečanima, pitanje je koje bi  nas ipak moglo malo više zaintrigirati.
Kruna, danas, nije više nositelj suvreniteta, to je kako  znamo, «suvereni narod»  predstavljen u biračkom tijelu, no sama činjenica postojanja hrvatske krune, koja je  nepobitna, i danas je hvalevrijedan potporanj postojanja  države, makar i republike. Potraga za njom trebala bi biti  dostojan izazov i znanstvenicima i umjetnicima, samo na  njega valja i odgovoriti.