Matišić: Teatar nije samo pučka zabava

Slika korisnika admin
"Više nikad, do smrti, neću ulaziti u nekakve diskusije o svom pisanju"

U režiji Maje Šimić zadarski "Dragon teatar" u srpnju je premijerno u Zadru, te potom u Benkovcu, izveo predstavu "Anđeli Babilona" prema tekstu Mate Matišića. Zadarska publika ovu će predstavu imati prilike ponovo pogledati 10. kolovoza u Kneževoj palači, a slijede gostovanja u Karinu, Sv. Filipu i Jakovu, Silbi i Tkonu.

*Poznati ste po tome što u vašim dramama za kazalište, te u scenarijima za film nemilosrdno i uz puno crnog humora secirate hrvatsku poslijeratnu stvarnost. Jeste li ogorčeni i bijesni ili želite drastično upozoriti na mane onih koji zaslužuju da ih se stavi na "stup srama"?

- Nisam ni bijesan ni ogorčen na stvarnost. Ja samo nastojim pisati najbolje što znam. I ne želim, ako baš hoćete, zbog straha od nekoga: ideologije, nacije, iznevjeriti svoje talente. Nikad ne bih zbog straha mijenjao neko dramaturško rješenje, zaplet, lik. Postoji neka čudna veza između dobrog pisanja i istine, između dramaturgije i života. Ako uzmete neke likove iz života i sagledate njihovu realnu životnu situaciju kao literarnu stvarnost, onda vrlo često, ne uvijek, ali često,  možete uz pomoć takozvanih pravila dobrog pisanja anticipirati i neke situacije iz njihovih života. Osvrt "a posteriori" na neke likove iz naše stvarnosti pokazat će vam da su sudbine nekih ljudi-likova, koji su žarili i palili našim životima, imali svoje uspone i padove upravo kao da su likovi nekih iz filmova ili romana. Minucioznija analiza bi vam čak otkrila i pravila žanra u nekim od tih realnih fikcija.  Čudno je što se, nakon toliko povijesnog i literarnog iskustva koje čovječanstvo ima, još uvijek iščuđavamo nad logičkim dramaturškim razrješenjima nečijih sudbina. Precizniji uvid u literarnu povijest pokazat će vam da za svaki taj slučaj postoji neki presedan u literaturi. Svakim svojim postupkom mi uspostavljamo svojevrsnu narativnu liniju koju narušavamo ponekim dinamičkim motivima. Ta literarna terminologija vrijedi i u životu. Vrlo često.

Ventil za stvarnost ne postoji

*Vaše su drame "teške", a glazba nešto manje. Je li ona ventil za malo ljepši dio stvarnosti?

- Ma, ja vam to ne mogu tako podijeliti. Ne mislim da su moje drame teške, niti da mi je glazba lagana, ili da mi je glazba ventil. Naravno da glazba za, primjerice, "Fedru" ili za film "Svjedoci" nije ista kao za predstavu "More iz ormara". Nisam nikad vagao svoje drame i glazbu. Vjerujem da ih netko i tako dijeli, ali ja ne. Što se tiče ventila, mislim da ventil za stvarnost i ne postoji. Ako je stvarnost ružna onda bi osnovna ljudska dužnost bila da se ta stvarnost popravi, a ne samo da je ventiliramo. Ako u našoj sobi postoji trulež, ventiliranje je samo kratkoročno rješenje. Treba ili napustiti sobu, to jest iseliti iz države, ili sobu temeljito urediti da se u njoj može disati punim plućima. Ako nam je ne daju popraviti, onda živimo u totalitarizmu ili u političkom primitivizmu. Jedno je sigurno, ovo što živimo je i naša kreacija. Ventiliranje zapravo znači prihvaćanje raznih "smradova" stvarnosti. Jednom davno pisao sam nešto o tome u svom eseju "Smradovi štalice" u kojem sam komparirao smradove koje je Isus osjetio kad se rodio u štalici sa "smradovima" koje bi danas osjetio da ponovno dođe među nas. Esej je bio vezan za vrijeme Došašća.

*Kako doživljavate "skandale" i "afere" u kojima neki s neodobravanjem seciraju vaš "obračun" s, primjerice, Crkvom ili s domoljubnim nabojem i sudionicima Domovinskoga rata, iako je, u stvari, u pitanju "prozivanje" samo dijela devijantnih ljudi unutar neke strukture?

- Starenjem me te takozvane afere sve manje pogađaju. Do sada se, čini mi se, pokazalo kako je sud vremena bio na mojoj strani. Više nikad, do smrti, neću ulaziti u nekakve diskusije o svom pisanju. Mene moji tekstovi zanimaju kad nastaju. Nakon što ih napišem ili, bolje rečeno, porazim ili osvojim, ostajem posve prazan i nezainteresiran za njih. Meni su zanimljivi dok ih oživljavam. Isto tako, moja namjera nije prozivanje, posebno ne konkretnih ljudi. Ja se, ipak, bavim fikcijom što se na ovim prostorima vrlo često zaboravlja. Zapravo je čudno da u fikciji, koja može biti determinirana žanrovima i raznim pripovjednim modusima, neki vide stvarne likove i događaje. Oni, na neki način, prozivaju tu istu realnost koju, kao, štite od nas koji se bavimo fikcijom. Jer, kako objasniti činjenicu da netko u monstrumu ili političkom idiotu iz drame prepozna stvarnu osobu iz našeg društvenopolitičkog života? Zar ga svojim prepoznavanjem nije označio? Kako objasniti činjenicu da su ljudi u, primjerice, Gradonačelniku iz "Anđela Babilona" prepoznavali Tuđmana ili da su u ovnu Šišku prepoznavali Gojka Šuška? Meni je ta takozvana detekcija luđa i pomaknutija od moje drame. Štoviše, ona je, bez volje onih koje to prepoznaju, čak politički provokativnija i konkretnija od moje drame koja je cijelu tu zbrku inicirala. No, čini mi se da je sve te društvene infektologe vrijeme, na njihovu nesreću, učinilo smiješnim.

Iz Zadra me nitko nije zvao

*Poznato je da ste niz godina bili urednik na Hrvatskom radije, te da ste se bavili krimićima, odnosno "napeticama". Je li crna strana stvarnosti ipak napetija od svake druge? Jeste li ponosni na taj niz radiodrama, koje su bile, uistinu, sjajne?

- Jesam, jako sam ponosan na taj period mog života. Petnaest godina sam radio s desetak fantastičnih ljudi od kojih sam jako puno naučio. To su sve moji prijatelji: Lada Martina Kralj, Hrvoje Ivanković, Ljubo Pauzin, Željka Turčinović, Darko Tralić, Mislav Brećić, Vesna Šir, Dejan Šorak, Josip Meštrović, Branko Maleš. Mi smo godišnje snimali oko stotinu i pedeset radiodrama. Sad to pomnožite s petnaest i vidjet ćete o kolikom se broju tekstova radi. Gotovo da ne postoji svjetski relevantni dramski tekst kojeg Dramski program Hrvatskog radija nije snimio. Ja sam bio urednik radiokrimića. Krimići su mi bili veliko veselje. Imao sam desetak autora koji su pisali hrvatske krimiće, a uz to sam snimao i strane tekstove. Mene su posebno veselili hrvatski krimići jer su mogli biti tako bezobrazno aktualni. Mogli smo i "ubijati" na hrvatski način; sjekirama, noževima. Mogli smo u našim krimićima "krasti" na hrvatski. Termin mi je bio fantastičan, točno u ponoć, tako da sam mogao biti "drastičniji" nego u nekom dnevnom terminu.

*Kakve su vaše veze s morem i posebno Zadrom? Odbili ste neke veće teatre, a prihvatili Dragon teatar i redateljicu Maju Šimić. Možete li reći zašto?

- Ne znam zašto. To jest,  znam - za badava. Maju sam samo jednom vidio i zapravo se ne poznajemo. Ona me je nazvala i pitala dopuštenje. Tako telefonski, učinila mi se zanimljivom osobom. To je jedini razlog. Ja sam, kao i obično, bio na nekom putu, pa samo se našli na autobusnom kolodvoru. Popili smo kavu i to je bilo to. Čini mi se pametnom osobom koja ne trpi prenemaganja. Kao što sam već napomenuo, ne bdijem panično nad sudbinom svojim drama. Nakon što ih napišem one više i nisu moje. Imaju neku svoju "sudbinu" na koju ja više ne želim bitno utjecati. Ali, ta Maja mi se, iz tog jednog susreta, čini kao jedna vrlo odlučna osoba i želim joj svako dobro u nastojanju da ostvari ono što namjerava učiniti u teatru. Nije lako mladim kazališnim redateljima naći neki svoj prostor za rad. Nadam se da joj je moje dopuštenje za igranje "Anđela" barem malo pomoglo u toj karijeri. Žao mi je što predstavu još nisam vidio. Stalno zujim, putujem, i na dan premijere sam nastupao na Splitskom ljetu. Žao mi je što nikad nisam svirao u Zadru. Svake godine u Hrvatsku dovedem neke strane jazz glazbenike s kojima surađujem, ali iz Zadra me još nitko nije zvao za koncert, pa se nadam da ću jednom prije smrti i tamo zasvirati, jer, koliko znam, Zadar je grad gitarista.

Učiteljski posao je važan za narod

*Kako doživljavate kad se ova vaša predstava igra u manjim mjestima i gradovima? To su konzervativne, desno orijentirane sredine koje se u predstavi personificiraju i likom Profesora II, bivšeg hrvatskog disidenta koji se kaje što je njegov angažman doveo na vlast takve poput Gradonačelnika. Kako to publika prima?

- Ne znam, ali se nadam da su šokirani viđenim. Možda nam to malo pomogne da takve tipove ne biramo više na vlast, iako sumnjam da teatar može imati takav učinak. Ja ne želim dramama podilaziti mišljenju većine. Štoviše, neka budu uznemireni. Teatar nije samo pučka zabava.

*Jeste li zadovoljni kako su Vinko Brešan i Arsen A. Ostojić filmski adaptirali vaše tekstove?

- Jesam. Mislim da su napravili dobre filmove.

*Rođeni ste u Imotskoj krajini, ali možda su vaš mentalitet i svjetonazor malo drukčiji od onog tamošnjih ljudi. Ipak, "Cinca i Marinka" ili "Bljesak zlatnog zuba" mogao je napisati samo Vlaj?

- Ne osjećam se drukčije. To je moj svijet, svijet iz kojeg sam izronio. Ja vam te ljude jako volim. Oni su ponekad možda ljuti na mene, jer o sebi imaju neke druge, ljepše predodžbe, ali što im ja mogu. Ja pišem onako kako moram. Mislim da ću još nešto o tom svijetu pisati. To je prostor raznih tragedija; gastarbajterskih, ratnih, obiteljskih. To je prostor u kojem je Smrt našla svoj dom. Ona se u tom prostoru među tim ljudima osjeća jako dobro. Kud ćeš bolje situacije za pisca! Ima još nekih stvari koje bih želio napisati, još nekih priča iz tog kraja koje se mogu dogoditi samo tamo.  Iako, sve više poznatih imam na seoskom groblju nego u rodnom selu. No, na žalost, i to je za pisanje dobro.

*Uvijek ističete da su vaši učitelji bili Marin Carić, Krsto Papić i Božidar Violić. Jeste li i Vi nekomu bili učitelj ili to kanite biti?

- Da, oni su moji kazališno-literarni učitelji. Imam ja i glazbenih učitelja kao što je pokojni prof. Aleksandar Bubanović. Trudim se biti dobar učitelj svojim studentima. A sad, kakav sam ja učitelj, to morate njih pitati. Nastojim biti dobar. No, isto tako svojim ponašanjem, i načinom života, želim da vide koliko život može biti zanimljiv i predivan ako ne dopuste da ih definiraju po nekakvim elaboratima, pedagoškim obrascima. Uz sve to, ja učim i od njih. Upijam ta njihova tumačenja života, naše povijesti, ljubavi. Nastojim njima otkriti "pravila" pisanja dobrog scenarija, drame. Trudim se, jer je učiteljski posao važan za jedan narod. Nama u Hrvatskoj nedostaje dobrih učitelja raznih struka. Mi, primjerice, nemamo dobrog jazz violinista. Nemamo ni tradiciju sviranja jazza na violini. Pretpostavljam da takve "rupe" postoje i u medicini, biologiji. Kad sam se počeo baviti glazbom Djanga Reinhardta, mnogi nisu znali tko je on. Ne želim se praviti važan, ali pouzdano znam da je cijela gipsy jazz scena koja danas postoji u Hrvatskoj nastala iz Hot Cluba Zagreb. Godinama sam dovodio strane učitelje i sad postoje rezultati. Vidite kako to radi takozvani Zapad; svakog dobrog učitelja oni bukvalno kupe, kao nogometne trenere. Naša politika zaboravlja koliko je važno zadržati ljude s nekim specifičnim znanjima. Ja sam u glazbi mnogo stvari morao sam otkrivati jer nije bilo učitelja za vrstu glazbe koju volim. Čak sam sam istraživao i sviranje nekih instrumenata.

 SAMO SAM RADIO ONO ŠTO VOLIM

*Po obrazovanju ste pravnik, po vokaciji dramatičar bez premca, ali i glazbenik, skladatelj. Kako ste otkrili sve te talente i što je tome prethodilo? Jeste li se dugo tražili?

- Nisam ništa otkrivao, samo sam radio ono što volim, a onda se pokazalo da eto - znam svirati i pisati. No, doista moram priznati da sam i ja primijetio da mi, primjerice, učenje sviranja instrumenta ide lakše nego nekim prijateljima s kojima sam svirao. I to je valjda značilo da sam talentiran. No, ja vam toliko volim svirati da je glazba postala dio mog života, kao disanje, i doista sam nesretan i nezadovoljan ako prođe jedan dan bez gitare u ruci. Pisati sam počeo u završnom razredu srednje škole. Kako? Zašto? Ne znam. Isto tako ne znam odgovoriti zbog čega sam najprije počeo pisati drame. Svaki dobro smišljen odgovor danas bi, nakon toliko godina, bio lažni konstrukt. Ja sam zahvalan na tim talentima jer ih osjećam kao ničim zasluženi dar; dar za, prije svega, ljepši i smisleniji život. Nikad to nisam smatrao svojom zaslugom, jer sam mnogo puta riješio neka dramaturška pitanja, ili su mi došli neki glazbeni motivi, kao poklon nezavisan od mog rada ili umnog napora. Dakle, kao što sam rekao, darovano mi je. Zašto? Ne znam. Znam da to zvuči malo čudno, ali ja to tako doživljavam.

 PONOSAN SAM NA ŠIMUNA

*Kažete kako ste stalno na putu. Gdje ćemo vas slušati ovog ljeta?

- Imao sam nekoliko važnih nastupa. Svirao sam kao član sastava mog sina Šimuna Matišića s Gary Burton kvartetom.  Ponosan sam na svog Šimuna, jer ima petnaest godina i mnogo je bolji glazbenik od mene. Već je nastupao kao solist sa Zagrebačkom filharmonijom i s Jaz orkestrom HRT-a. S gitaristom Christianom Escoudem sam nastupao na Splitskom ljetu. Bio je to jedan krasan koncert. To je vrhunski europski gitarist. Nastupio sam u Zagrebu s najvećim jazz gitaristom današnjice Birellijem Lagrenom i Stochelom Rosenbergom. Sa Stochelom Rosenbergom sam već nastupao nekoliko puta i dobri smo prijatelji. Nije lako biti s takvim majstorima na sceni. No, i od njih nastojim nešto naučiti, jer su oni učili od najboljih učitelja. Nikad kraja tom učenju.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno