Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Mlako, mlačnije

28.07.2011. 22:00


VELIČANSTVENA ATMOSFERA ZA MALE PARE
Cijeli je prošli sportski tjedan bio u znaku gostovanja Barcelone u Splitu na proslavi stogodišnjice Hajduka. Sad, nema veze što se i prije par mjeseci već slavio taj isti jubilej kada je Hajduk izgubio od predzadnjeg kluba češke lige, a nema veze jer svatko smije slaviti svoj rođendan koliko god puta hoće, ako će baš i svaki dan. Važno je da ja to ne plaćam i da nije na televiziji. Cijeli je ovaj cirkus dugo najavljivan kao susret koji će se igrati pred “najbojom publikom na svitu”, što je impliciralo da europski prvaci dolaze u Split privučeni pričama o veličanstvenoj atmosferi, o dočeku koji “samo Torcida može prirediti” i sličnim stvarima kakve smo već navikli slušati i kojima nas tješe kada nema rezultata. Prava je istina da oni dolaze zato što im je za utakmicu debelo plaćeno i baš ih briga za neku tamo stogodišnjicu, Hrvatsku, Split i Hajduk, a osobito im puca za navijačke skupine za koje nikad nisu ni čuli. Oni su došli pokupiti novce koje su tražili i malo provjeriti rezervne igrače i to je to. Nitko ni ne spominje da smo prevareni, jer ne samo da nije igrao taj famozni Messi, već nije došlo ni pola standardnog tima, nego samo njihove zamjene koje u ozbiljnim utakmicama nemaju šanse zaigrati. A mi se divimo poznatom gostu, padamo ničice na zemlju pred njegovom veličinom i osjećamo se nekako vrjedniji i sve to podsjeća na one smiješne situacije kad se turisti slikaju ispred neke luksuzne jahte iako nikada nisu stupili nogom na nju.
VELIKA UTAKMICA KOJA TO NIJE BILA
Sama je utakmica bila uistinu prijateljska i gosti se baš nisu ubili za pobjedu i bio bi to običan pripremni susret da nije bilo naših komentatora i ostalih koji su se neobično trudili fetišizirati cijelu stvar do neslućenih visina. Na svaki se način pokušavalo uveličati i najmanju sitnicu, pa se stalno spominjalo kako je ovo “prva službena utakmica europskih prvaka u novoj sezoni”, a osobito je jadna i smiješna bila izjava kako je “Hajduku dopala čast da protiv njega Barcelona igra u novim dresovima”, kao da to nije i logično s obzirom da je to prva utakmica u novoj sezoni. Uvjerljivo je pak najtragikomičniji trenutak bio onda kad je jedna lopta otišla u aut negdje na sredini terena, a što je popraćeno ekstatičnim komentarom suvoditelja (mislim da je bio Štimac); “Natjerali smo Barcelonu da izbaci loptu u aut!” Moram priznati da nakon toga više nisam mogao pratiti prijenos tako da ne znam kako je tko igrao, već sam se samo uključio pred kraj da vidim rezultat. Završilo je 0:0 što su svi oduševljeno primili kao da se radi o ne znam kakvom sportskom dostignuću i kao da gosti nisu igrali s rezervnom ekipom za koju je osnovno bilo da privede utakmicu kraju bez da se netko od njihovih skupocjenih igrača (čija jedna noga košta koliko i cijeli tim Hajduka) ozlijedi i bude nespreman za prave utakmice.
Tim više je bilo smiješno gledati novinare koji su nakon igre hvatali igrače i pitali ih za komentar. Hajdukovi su igrači naravno bili oduševljeni (kao da je cilj nogometne igre završiti utakmicu s 0:0), a gosti su dijelili komplimente sretni što je sve gotovo i što se mogu vratiti odakle su i došli i odakle najradije ne bi ni odlazili da nije bilo toliko i toliko stotina tisuća eura koje je za ovo gostovanje dobio njihov klub. Ovo je uistinu ogroman uspjeh hrvatskog sporta, a Hajduk bi mogao svoju stogodišnjicu slaviti još desetak puta ove godine protiv najrazličitijih domaćih i stranih klubova koji mu budu htjeli doći na Poljud. Možda onda konačno nekoga i pobijedi.
DUGOBABE I ŽABE
Na Novoj TV su se malo zaigrali i odlučili otkriti nam toplu vodu nabrajajući propale projekte zasnovane na megalomaniji njihovih političkih mentora. Počelo se tako s famoznim, naplatnim kućicama prema Dugobabama, divnoj zadužbini bivšega premijera Sanadera u čije su se poštenje i domoljublje mnogi koji ga sada napadaju zaklinjali, a nastavilo se s Polančecom i njegovim reflektorima, pa s nekim tipom, političarom iz Karlovca, koji je sagradio nekakav most koji nikada nije proradio, a među njima se našla i “naša” Kalmetina. A zašto Kalmetina? Ne ulazim u to koliko je koštala gradnja te poveznice s Dalmatinom, je li (i koliko) netko na tome omastio brke i slično, ali nikako ne mogu razumjeti da se stavlja u isti koš s “odvojkom za Dugobabe” gdje dnevno prođe dvadesetak stanovnika Sanaderovog rodnog zaseoka ili s tim famoznim mostom preko kojega nitko ne prolazi. Ovdje je situacija bitno drukčija, jer ovom zadarskom cestom povremeno prolazi i moje visočanstvo, a moja je sigurnost ipak na prvom mjestu i nema pravu cijenu, što znači da ipak nije građena uzalud. U stvari, počeo sam svašta pisati pa je za sve bolje da sada prekinem.