Pola svijeta u zamahu, a pola pred bankrotom

Kraj neoliberalizma uglavnom se podudara s najnovijim opadanjem američke premoći u svijetu, s krajnjom raštimanošću EU, i s novom gospodarskom ekspanzijom Njemačke i Kine kao izvoznih velesila, te Rusije i Saudijske Arabije kao energetskih velesila

Prognozirano – ostvareno!  Tako bismo na temelju najnovijih podataka o ključnim  gospodarskim i financijskim  pokazateljima mogli vrednovati katastrofično  predviđanje, koje su još prije 15  mjeseci navješćivali najutjecajniji globalni  ekonomisti, špekulanti i geopolitičari,  od Nouriela Rubinija, Georgea Sorosa i Georgea  Friedmana, do najupućenijih analitičara MMF-a i londonskog Economista, tvrdeći da prva velika svjetska  ekonomska kriza u 21. stoljeću ima i – drugo dno.  Danas, 15 mjeseci poslije  nego što je i na lanjskom,  proljetnom zasjedanju  MMF-a i Svjetske banke,  bilo zaključeno da je prva  velika kriza u 21. stoljeću –  završena, sve je ponovno  neizvjesno i rizično kao i na  njezinom početku, u ljeto  2008.
Tada, prije zlokobne tri  godine, svjetska je kriza, s  epicentrom na tržištu hipotekarnih zajmova u Americi, najprije bila udarila na  svjetsko tržište vrijednosnica, zatim na američke investicijske banke, pa na automobilsku industriju, te na  slom većine svjetske izvozne ponude (uz njezin pad u  2009. za rekordnih 23 posto!), da bi kulminirala na  tržištu rada, kroz rastuću  nezaposlenost.
SAD i EU u  dekadenciji
Sličnim, ali kontra-smjerom svijet je krenuo iz te  početne krize, s prvoga dna,  u novi polet: najprije su u  drugoj polovini 2009. svjetske burze povećale tržišnu  kapitalizaciju vrijednosnica  u svojem prometu gotovo 40  posto, da bi se nakon dubokog potonuća i industrijska proizvodnja i izvoz u  2010. povećavali po dvoznamenkastim stopama rasta. U ožujku 2010. je japanski izvoz povećan čak 44  posto, prema istom mjesecu  iz prijašnje godine, dok je  industrijska proizvodnja samo u prva dva mjeseca  2010. u Kini, Indiji, Turskoj,  Brazilu, Singapuru i Južnoj  Koreji povećana u rasponu  od 12 do 20 posto, a u  Tajvanu i u Tajlandu čak 30  posto. Većina je najutjecajnijih adresa prije 15 mjeseci  bila složna u zaključku:  svjetska je kriza završena, a  neoliberalni kapitalizam  preživio, zahvaljujući  snažnim državnim intervencijama u najrazvijenijim zemljama, s osloncem na  njihovo novo veliko zaduživanje.
Ali, upravo ta vrsta jakog i  rizičnog lijeka – neizbježni i  spasonosni državni intervencionizam, s osloncem na  novo masivno državno zaduživanje, potaknuli su  mnoge analitičare na pomisao da prva velika svjetska kriza u 21. stoljeću ima  i drugo, još dublje i opasnije  dno, koje – kao da se ovih  ljetnih dana iz trusne 2011.  godine, u sjeni velike krize  eurozone i predinfarktnog  stanja američkih državnih  financija – ukazuje u svoj  svojoj raskoši. Iz te iste  svjetske krize, kojoj je glavni uzrok bio u prenapuhanoj  kreditnoj i potrošačkoj aktivnosti američkog neoliberalnog kapitalizma, Amerika  je izašla uz enorman manjak  državnog proračuna, koji će  do kraja 2011. dostići protuvrijednost od rekordnih  9,1 posto američkog BDP-a,  u apsolutnom iznosu – najvećeg u svijetu. Zato će i  bilo koji skup mjera, što će  ga na kraju uobičajenih nadmudrivanja dogovoriti republikanci i demokrati ili nametnuti im svjetsko tržište,  rezultirati kočenjem američke državne potrošnje, s  recesijskim učincima na  veći dio međunarodne trgovine i financija, uz neminovnu redukciju izdataka  za američke imperijalne ratove u Iraku, Afganistanu i  Libiji.
Superigra Njemačke i  Kine
Svjetska je privreda u prvom desetljeću 21. stoljeća  u potpunosti slijedila ekspanzijske učinke globaliziranog biznisa, ali i njegove  velike krize, pa je u prvih  osam godina ostvarivala visoke stope rasta svjetskog  BDP-a u rasponu od četiri  do pet posto godišnje, da bi  od sredine 2008. do jeseni  2009. pretrpjela pad svjetskog BDP-a gotovo za 2,8  posto. No, od izlaska Zapada iz krize, već je tijekom  2010. svjetski BDP bio povećan za više od četiri posto,  da bi u 2011. sve izraženije  bilo njegovo novo usporavanje, pri stopi rasta koja  tendira godišnjem povećanju svjetskog BDP-a za  najviše tri posto.
To novo kočenje ukupnog  svjetskog rasta, rezultanta je  dviju komponenti, što svjedoče o tome da je ove,  raštimane i dramatične,  2011. godine pola svijeta i  dalje u snažnom zamahu, a  pola pred bankrotom ili u  kroničnom, velikom zaostajanju. U zamahu su štedljive, a visoko industrijalizirane i krajnje izvozno  orijentirane ekonomije, dok  su pred bankrotom zemlje  koje su svoju potrošnju, pa i  imperijalne ratove, napuhale na račun neumjerenog  zaduživanja u inozemstvu i  privremenog priljeva visokih inozemnih ulaganja. U  tom velikom raskoraku, na  obroncima prve velike svjetske ekonomske krize u 21.  stoljeću, rađa se i novi, multipolarni raspored ekonomskih, političkih i vojnih snaga u svijetu. Kraj neoliberalizma uglavnom se podudara s najnovijim opadanjem američke premoći u  svijetu, s krajnjom raštimanošću Europske unije, i s  novom gospodarskom ekspanzijom Njemačke i Kine  kao izvoznih velesila, te Rusije i Saudijske Arabije kao  energetskih velesila, u pratnji radišno liderske Indije,  Turske i Indonezije. 

Četiri izvozne velesile

Najveće vanjskotrgovinske viškove (izvoza nad uvozom) unazad 12 mjeseci su u svijetu ostvarile četiri vodeće izvozne velesile: liderska Njemačka (u iznosu od gotovo 200 milijardi dolara), sve zahuktalija Kina (u iznosu od 175 milijardi dolara), te naftonosno-plinski giganti, Rusija (uz plus od 164 milijardi $) i Saudijska Arabija (uz plus od 150 milijardi $). Istodobno, najveće vanjskotrgovinske manjkove ostvarile su Amerika (uz enormni minus od gotovo 700 milijardi dolara!), Velika Britanija (uz minus od 156 milijardi dolara) i Indija (uz minus od 112 milijardi dolara), dok je velika Europska unija imala gotovo izjednačen izvoz i uvoz.