Vojni mimohod

Slika korisnika admin

Bura koja se na političkoj sceni digla oko Piranskoga zaljeva stišala je prijepore oko proslave Oluje. Utihnula unutarnjopolitička prepucavanja oko svečanog vojnog mimohoda u Zagrebu, daju naslutiti kako se konačno nešto ozbiljno radi, što i doliči obilježavanju 20. godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja. Konsenzus stranaka oko izlaska iz arbitraže možda se konačno prelije i glede Dana domovinske zahvalnosti.

Povezujem ove slučajeve, jer je najava vojnog mimohoda u Zagrebu obznanjena samo dva mjeseca prije obilježavanja istog događaja u Kninu, započela s ideološkim predznakom kao i dogovor sa Slovencima oko Piranskoga zaljeva. Poslije Račanova parafa na sporazum kojim se zapravo odriče Piranskoga zaljeva, krenuli smo na arbitražni sud najavljujući bjelosvjetsku pravdu koja je na našoj strani. Vojni mimohod je isto tako zamišljen kao parada vladajuće garniture gdje će se hrvatskim pridružiti i vojne snage naših saveznika, što je završilo vanjskopolitičkom blamažom. Istodobno srbijanska politika drži osobnom uvredom nazočnost svake zemlje na proslavi u Zagrebu, a sam spomen Oluje kriminalizira genocidnim. Bestidno nas napadaju oni koji su doslovno izravni sudionici agresije na Hrvatsku. A danas to mogu zbog servilnih odnosa hrvatskih političara prema njima, počevši od Račana i Mesića, preko Sanadera i Josipovića, do Vesne Pusić.

S Račanom se, vidimo, otvorilo pitanje Piranskoga zaljeva, pa i proslave Oluje, jer je njegova vlast u Hrvatskome saboru izglasala nadležnost Haaga nad redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja. Dok smo čekali pravdu i konačno oslobađajuću presudu Haaga, mi smo krenuli u detuđmanizaciju, dok se Srbija na vanjskopolitičkom planu iskupljivala za sve strahote učinjene u ratu. Sad kada znamo na čemu smo, za nadati se kako će se poslije mimohoda u Zagrebu konačno i zatvoriti politička praksa oko hrvatskih nacionalnih interesa koju je promovirao Račan, a kasnije nastavile sve hrvatske političke garniture.

U krivu su, međutim, oni koji dvoje oko toga jesu li "naši saveznici" ustuknuli pred dolaskom u Zagreb zbog izjava Vučića, Dačića, Dodiga i sličnih, ili pred politikanskim sporovima naših vladajućih struktura. Jedan nizozemski diplomat kazao je biskupu Franji Komarici: "Ja sam Slobodanu Miloševiću omogućio da započne rat". Prvi zamjenik tajnika Ujedinjenih naroda će reći: "Gospodine biskupe, NATO nam je zabranio da interveniramo u Srebrenici." Peter W. Galbraith javno priznaje kako su SAD i Europa do Srebrenice upozoravali "Hrvate (i katkad Bošnjake) da ne poduzimaju nikakav korak koji bi vodio širenju rata", a koji je istodobno krvavo širila velikosrpska i jugoslavenska strana. Tek kad je pokrenut napad na Bihać s planiranom reprizom genocida peterostruko većih razmjera nego u Srebrenici, naši su saveznici "bez protivljenja" pustili Hrvatsku vojsku da krene u vojnu operaciju Oluja, ali su istu zaustavili u onome času kada su naslutili potpuni krah velikosrpske politike.

Republika Hrvatska će 4. kolovoza u Zagrebu u svečanom vojnom mimohodu pokazati ne samo impresivnu snagu vojske koja je dobila Domovinski rat, već i svoje nacionalno dostojanstvo i ponos. Konsenzusom treba proslaviti svoju vojsku na kojoj nema nitko pravo skupljati stranačke političke bodove.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno