Opet prosjaci na mostu i po štekatima

Slika korisnika asaric
TV SVEKRVA
A sada zamislite sljedeću situaciju. Mali musavi Cigo uzme tarabuku, lupa u nju i dere se iz petnih žila i čeka novce od prolaznika. Digla bi se kuka i motika. A u čemu je suštinska razlika? I jedan i drugi prose. I kaže mi moje dijete da zašto se ljutim i psujem sebi u bradu.
Marin GOSPIĆ
Ilustracija

KAKO TO IZGLEDA KADA JE LJETO, GUŽVA, A JA SAM NERVOZAN?

Još pod dojmom emisije o turizmu u kojoj su rekli nešto o kulturi naših ugostitelja, šetam po gradu i razmišljam kako je to kod nas. Ne trebamo sada biti previše pametni i otkrivati Ameriku spoznajom da nam grad izgleda kao trećerazredna prčvarnica brze hrane, da su turisti takvi kakvi jesu, a bolje da to sada ne raščlanjujem, da sve smrdi po užeglom ulju, da svatko radi što ga je volja, a o prometu da i ne govorimo jer su takve teme opasne po zdravlje bolje ih je i ne načinjati.
Ono što je mene zaintrigiralo je činjenica kako su opet počeli prosjaci, kako na mostu tako i po štekatima gdje ti prilaze neke djevojke koje nešto mrmljaju nekim molećivim glasovima, vi im kažete »hvala, u redu je, ne treba, ništa...« ili nešto slično, a one još neko vrijeme i dalje mrmljaju samo što je u tom mrmljanju sada i vaša majka, obitelj i nešto slično što moliteljica stavi u sočnu psovku na vaš račun. S druge strane, imamo tu i one Egipćane, morske sirene, razne pande i Olafe, a da i ne spominjemo one koji prodaju one odvratne svijetleće balone. Naime, osim onog jednog finog gospodina s bradicom, koji u slobodno vrijeme svira gitaru, svi ostali izgledaju toliko besprizorno da iz njihovih ruku ne bih uzeo ni čašu vode u pustinji, a kamoli nešto tako bezvezno kao što je ovaj balon. Ipak, mene je najviše oduševio jedan dječak koji je našao za shodno da na sred Široke ulice malo vježba na violončelu. Stavio momak sjedalicu (zbilja bi bilo teško svirati čelo stojeći na nogama), ispred sebe violončelo (koji je, moramo li napominjati, veći od njega),  što je ovo nered, prošnja i ovo se ne smije – kažem mu bijesno. A tko mu brani - pita dijete? Pa, nitko mu ne brani i u tome je glavni problem.i ispred svega i šešir za milodare, i tako, mic po mic, zauzeo pola ulice. A sada zamislite sljedeću situaciju. Mali musavi Cigo uzme tarabuku, lupa u nju i dere se iz petnih žila i čeka novce od prolaznika. Digla bi se kuka i motika. A u čemu je suštinska razlika? I jedan i drugi prose. I kaže mi moje dijete da zašto se ljutim i psujem sebi u bradu.

KADA JE NA EKRANU HUGH GRANT, MOŽETE UGASITI TELEVIZOR

Ima tako nekih glumaca koje je dosta vidjeti na ekranu da biste znali što ćete gledati. Kada je neki komičar (Dreyfuss ili Aykroyd) – smijeh, kada je akcioni glumac – akcija ili dosada (ovisno o glumcu i filmu), kada je karakterni glumac – drama, ali ima još jedna kategorija koja je sama za sebe, a u nju spada glumac Hugh Grant. Ovaj se gospodin proslavio filmom »4 vjenčanja i sprovod« da bi zatim nastupio u nizu filmova u kojima glumi malo smotanog momka koji nikako da nađe curu pa je na kraju, nakon zgodnih peripetija, nađe i onda se oni vjenčaju i svi su sretni i zadovoljni, žive dugo, imaju slatku dječicu, a mi moramo uzeti inzulin da bismo bar malo smanjili šećerno-saharinsku atmosferu u koju upadnemo nakon gledanja takvih filmova. Upravo je nevjerojatno da ovaj, inače neloš glumac nije u stanju igrati ni jednu drugu ulogu, ili je možda toliko dobar u ovoj da mu više nesretniku i ne nude nešto ozbiljnije. Zato, kada vidim Hugha na ekranu brzo okrećem program na bilo što, samo da nisu cajke. Zdravlje je u pitanju.

JAPANSKA POEZIJA

Oh, kako ja volim gledati japanske filmove. Ništa doduše ne razumijem, ali mi ih je zanimljivo slušati. Oni naime, i kada pričaju najnježnije stvari zvuče kao da se svađaju i jedan drugog mrze i za nešto optužuju i prijete. S obzirom na to da nam je HRT3 u zadnje vrijeme ponudio nekoliko japanskih filmova (a zanimljivo... svi su povijesni) moglo se zbilja uživati. Stvar izgleda ovako. On njoj izjavljuje ljubav, a ona njemu vjernost, a to zvuči ovako: »Grrrhhhh! Groarghhh! Mggghahhh! Gnnnhhhmrljml!« Tu je i legendarna scena kada jedan samuraj, prije nego što napravi ritualno samoubojstvo, recitira oproštajnu pjesmicu. Zvukovi su kao da sjedi na zahodu nakon petodnevne opstipacije i tamo se napinje, stenje i muči se, a u prijevodu možemo pročitati sljedeće: »Leptirić mali, sa cvijeta na cvijet letaše, u proljetne dane, cvjetnih livada...« itd., itd... I onda uvijek pomislim - kako bi tek zvučao da nekoga proklinje?

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.3 (3 glasova)