Odbjegli Ognjen

Kada se konačno dogodilo da se besramnom mitu po prvi put odmjeri stroga kazna, što je trebalo otjerati skepsu javnosti o nedodirljivim krojačima malih sudbina, opet je poslije svega ostao okus gorčine i nevjerice te što je najtragičnije, dobro je uzdrmano povjerenje građana kako u zdravstveni tako i kazneni sustav. Dojam kako aferama te rupama u zakonima i sustavima nikad kraja dodatno se užario, a sve je to potpalio odbjegli dr. Ognjen.
Teško je za povjerovati kako je riječki kardiokirurg, dr. Ognjen Šimić jedini procijenio kako će izricanje nepravomoćne presude biti preteško za njegovo srce pa da stoga treba započeti operaciju bijega u drugu domovinu koja ga ne smije izručiti, a da to nikome od nadležnih nije palo na pamet. Njegovo državljanstvo susjedne BiH moralo je biti objelodanjeno, otkriveno i uzeto u obzir.
I dalje onima koji se u današnje doba ismijavaju kao idealisti ostaje pitanje kakav to mora biti čovjek još uz to i liječnik koji za smotuljak eura diktira otkucaje nečijeg srca. Oni koji se nazivaju realistima jasno bi odgovorili kako dr. Šimić nije ni prvi ni zadnji koji je u nevini bijeli mantil spremio dodatnu plaću, nagradu za svoj božanski rad koji gospodari granicom između života i smrti. Ovakva djela nisu karakteristična samo za jedan grad, jednu zemlju, do bogatstva se danas teško i nikako dolazi poštenim i predanim radom. Liječnici tu nisu izuzetak. Ono što je možda karakteristično za Hrvatsku jesu do sada preblage i s obzirom na raširenost mita i korupcije, rijetke kazne.
U cijeloj priči o dr. Šimiću kojega su razapeli svi mediji i svi pravni, medicinski, antikorupcijski i moralni stručnjaci nije bit u polemiziranju oko visine njegove višegodišnje kazne, nego u tome da je jedan čovjek izigrao sustav, a da je godinama radio u sustavu za koji je kao inteligentan stvor procijenio da je plodno tlo za sjeme mita iz kojega brzo raste sav korov novokomponiranog hrvatskog bogatstva. To nije počelo, a nažalost, neće ni završiti na dr. Šimiću kojemu je, kako sam reče, sada i  “Sarajevo lijep grad”.
U okolnostima kada u hrvatskom zdravstvu postoje liste čekanja za operacije, kada se liječnici žale na male plaće i kada ih je sve manje jer je njihova ogromna odgovornost sve manje na cijeni i kada je gotovo svim pacijentima normalno da se raspituju kakav je koji liječnik kada je u pitanju davanje mita, teško da može stati izjava dr. Hrvoja Miniga, predsjednika Hrvatske liječničke komore kako je uvjeren da 99,9 posto liječnika svoj posao obavlja pošteno. Sigurno je nepravedno da se zbog slučaja Šimić prozvanim osjećaju svi liječnici, jer teško u toj struci mogu raditi oni koji su zaboravili čovjekoljublje i suosjećanje, a onda i moralne principe i humanost. Njima, a posebno pacijentima je u interesu da se svi oni koji primaju mito prokažu i strogo kazne. Da je sustav zdravstva savršeno posložen, ne bi se dogodilo da dr. Šimić 18 puta uzme mito. Bio bi ranije otkriven, a možda mu ne bi ni palo na pamet da od bolesnika cijedi posljednje novce ostavljene za slučaj da im život visi o koncu.
Nadalje, neprihvatljivo je i razumu protivno, a zakonski moguće, da osoba kojoj je u jednoj zemlji dosuđena kazna zatvora u drugoj uživa slobodu, bez obzira što će dr. Šimiću možda vrlo brzo to breme bosanske slobode postati preteško.