Paković: "Krivo nas uče, postoji ljubav bez ljubomore"

Slika korisnika admin
Iva PERINČIĆ
Troglava šekspirijanska neman - Zlatko Paković, Hrvojka Begović i Juraj Aras

U crkvi sv. Dominika večeras nas očekuje premijera predstave "Othello" u režiji i dramaturgiji međunarodno priznatog redatelja Zlatka Pakovića, koji posljednjih nekoliko tjedana s glumcima Jurajom Arasom i Hrvojkom Begović radi na ovoj predstavi.

Predstavu rade povodom 400. godišnjice smrti Williama Shakespearea.

Strukturalna greška

Lani ste u Zadru gostovali sa predstavom Ibsenov Neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad. Kako je došlo do suradnje na predstavi "Othello"?

- Da, lani smo sa Ibsenom gostovali najprije u Kuli Stojana Jankovića. Tamo sam se upoznao s Jurajem Arasom, sklopili smo partnerstvo i više od toga, prijateljstvo, i budući smo imali slične nazore i o kazalištu i o svijetu, životu i smrti, shvatili smo da ne bi bilo zgoreg da nešto zajedno i uradimo. Ova suradnja je izraz produženog prijateljstva ili produbljivanja prijateljstva i to je to. Ne znam bolji način za započinjanje suradnje.

U najavi predstave spomenuli ste Othella kao aktualnu dramu u relacijama Europe i njene politike spram afričkih i bliskoistočnih imigranata, poglavito muslimana.

- To je jedna od bitnih stvari. Štoviše, to je bilo aktualno još prošle godine, dok smo pisali projekt, posebno odnos Europske unije prema migrantima iz Afrike, a sada je to dobilo dodatni zamah, naročito s postavljanjem žice, zabranom prolaska... Mi imamo povelju o univerzalnim ljudskim pravima, koja promiče pravo ljudi na slobodno kretanje. U tom smislu je priča aktualna jer Othello je jedan od tih, koji dolaze iz te klase ili grupe ljudi, njegovi su kao maori prognani iz Španjolske. On postaje venecijanski časnik i stavlja se u službu onih koji vode imperijalnu politiku. Aktualnija od toga je jedna tema koja je suštinska europska tema i prisutna je od prvog spjeva, Homerove Ilijade do danas i naročito je dobro istaknuta u Othellu, a to je ljubav. I u Ilijadi imate pitanje preljuba, kao i u Othellu, samo što je to u Ilijadi realizirano, a u Othellu je hinjeno. To je pitanje odnosa ljubavi i ljubomore. Odakle to da ako je ljubav, mora biti i ljubomora? Mi smo izgleda naučili da kao najveći dokaz ljubavi preuzimamo ljubomoru. Mislim da je tu jedna ozbiljna strukturalna greška, koja traje preko dvije tisuće godina.

Vi kažete da Othello želi biti ljubomoran.

- Uvriježeno je mišljenje da Othello stradava od ljubomore. Ne, on želi biti ljubomoran, da ne bi stradao od nečeg mnogo goreg, a to je istina i suočavanje sa samim sobom i spoznaja da zapravo služi neprijateljskoj klasi. Ljubomora je iracionalni poriv preko kojeg se prikriva suština lažnosti njegovog bića, njegova habitusa i praksesa. Zato je Shakespeare golem. Zato je najveći. On postavlja pitanja na koja smo uobičajeno odgovorili i držimo da je dobro znao odgovore.

Europska ljubav žene

Mislite li da je ovo što sad govorite jasno svakom tko iščitava Othella?

- Ne, mislim da svakom čitatelju to nije jasno jer je svaki čitatelj već ranije naučio kako čitati i pristupati Othellu. I u školi i u kazalištima Othello se čita kao da stradava od ljubomore. Ja kažem da to nije točno. Zašto bi inače Shakespeare stavio da je Othello crnac? Takvu priču o ljubomori možete imati i s bijelim Othellom. Radi se o nečem drugom i zato je Shakespeare najveći. Ovakvo nešto izmiče uobičajenom tretmanu koji Othello ima u obrazovanju, teatru... Nešto je trulo u ljubavi kakvu su nas naučili da želimo. To Shakespeare govori. S druge strane imate i Desdemonu koja ljubi Othella i nakon što je on grub prema njoj, i nakon što joj kaže da je kurva, i nakon što je tuče... To je priča o europskoj ljubavi žene koja živi u patrijarhalnom sustavu i koja je naučena ljubiti specifičnom ljubavlju, od koje na kraju stradava i Othello i ona. Ovo nije tragedija o ljubomori, nego tragedija o ljubavi, i više od toga. Tragedija naše, europske ljubavi. Ratovi i zlo oko nas potječu iz iskrivljene, okljaštrene želje za takvom ljubavlju.

Postoji li društvo u kojem ljubomora i ljubav nisu na sličan način povezane?

- Postoji. Da se vratimo, postoje takvi oblici u literaturi. Ona nam je dala takve oblike ljubavi, od grčkog mita do danas, recimo do Nabokova. Možda je najbolji primjer Majstor i Margarita. Tu je ljubav čista, potpuno drukčija, paradoksalna, bez ljubomore. Imate to i između Nataše Rostove i Pierrea Bežukova u Ratu i miru, i prekrasan roman Nabokova, Lužinova obrana, kao jedan od najljepših rubavnih romana. Imamo primjera u literaturi, a literaturu imamo da bismo se produbljenije bavili životom.

Znači li to da Rusiju ne uključujete u Europu kad govorite o europskoj ženi, budući ste upravo naveli tri primjera iz ruske književnosti?

- Uključujem, ali da, dobro ste to primjetili. Znate kakav je utjecaj ruskog romana na europsku književnost 19. stoljeća. Ne gledam Rusiju i Europu odvojeno, vi ste to sad uočili, da, zanimljivo. Evo, kod Madame Chauchat u Mannovom Čarobnom brijegu imate primjer čiste ljubavi.

U kojem je dijelu vaš Othello drugačiji od drugih?

- Od početka do kraja. Kani biti drugačiji, pretenciozno bi bilo da vam kažem nešto drugo. Ovo je otkrivalačko i istraživačko čitanje te istraživački oblik do kojeg smo došli zajedno.

Koliko će se predstava mijenjati?

- Zapravo će se nadopunjavati, jer ne može mijenjati svoju intenciju i ideju. Ona mora biti ono što jest, a ne ono što nije, da se poslužim Shakespeareovim izrazima iz Othella. S nama će raditi Vili Matula, dovest ćemo i glazbenike te će se oni nadovezati na nešto što je asketski na način da postane više barokno, a pritom mislim na dodatne ukrase, rješenja... Predstava koju ćemo izvesti večeras je crtež koji tek treba obojati.

Ništa bez Jaga

Čula sam da je vaš Othello bez Jaga. Kako to?

- Nemoguć je Othello bez Jaga jer od njega sve počinje.

Tko je Jago?

- Svi smo Jago. To mi i kažemo i objasnimo. Ova predstava ima pedagoški odnos prema publici, između ostalog. Analizira i pokazuje svoje vlastite metode. Uvijek mislim da predstava, koja je namijenjena publici, mora biti napravljena tako da bude jasna onima koji imaju sedamnaest godina i koji su, recimo, treći razred gimnazije.

Kakva je vaša suradnja s glumcima Jurajem Arasom i Hrvojkom Begović?

- Odlična, izvanredna. To je vrlo važno, da duh ideje koji nosi redatelj obuzme suradnike. Onda se radi zdušno. Onda se ponašate kao krak jedne iste zvijeri ili dio mehanizma. Možda najvažnije u radu mi je odabrati suradnike.

Imate li ikakva predviđanja o tome kako će zadarska publika prihvatiti ovu predstavu?

- Imam iskustvo sa zadarskom publikom od prošle godine kada smo na istom mjestu, u desakraliziranoj crkvi sv. Dominika, igrali Ibsena. I bilo je izuzetno. Nakon toga izašle su prekrasne analize, a o toj predstavi je pisao i najveći teoretičar teatra Hans-Thies Lehmann, koji je kazao da je ona put kojim kazalište treba ići i tako dalje. Veselim se novom susretu sa zadarskom publikom.

Plakat za predstavu je pozivajući i intrigantan.

- Da, naša ideja se morala vidjeti i u plakatu. Njega je napravio zadarski književnik Želimir Periš. On je upućen u to kako mi predstavu radimo. Meni je od samog početka bilo važno da "o" o Othellu bude u obliku polumjeseca jer je on sam konvertit iz islama i to je možda bit njegove nesigurnosti i nestabilnosti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno