Nove tehnologije omogućile su kvalitetniju analizu i zaštitu antičkog stakla

Na izložbi su predstavljena 22 staklena predmeta. Kriterij kojim sam se vodio prilikom njihovog odabira jest da prikažem nekoliko vrsta restauratorskih rješenja. Primjerice, negdje je osim čišćenja urađen samo postupak stabilizacije bez nadomještanja nedostajućih dijelova. Dakle, primjerak je samo statički stabiliziran. Drugdje su pak nedostajući dijelovi nadomještani pigmentiranim vezivom
Sa Šimom Perovićem, mladim zadarskim arheologom i restauratorom, u čiji se restauratorski talent “kunu” svi iz struke, razgovarali smo povodom otvaranja i trajanja Šimine autorske izložbe “Antičko staklo: restauracija” otvorene prošlog utorka u Izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar.
Započnimo, Šime, s izložbom. Zamjetan je trud u nju uložen, a prošlo je nekoliko dana od njezina svečanog otvaranja, primjetili smo i knjigu dojmova, pa kakve su reakcije publike, kako su ju posjetitelji ocijenili? Također, na svečanom je otvaranju bilo mnogo ljudi iz arheološke struke. Što struka kaže na izložbu?
– Koliko sam imao prilike do sada čuti, publika je na izložbu vrlo pozitivno reagirala. Vidio sam i niz pohvalnih komentara u knjizi dojmova. A i kolega iz struke su izložbi dali pozitivne „ocjene”. Sve mi to pruža jedno veliko zadovoljstvo i motiv za daljnji rad i stalno napredovanje. Smatrao sam da je sada, prije nego li se Muzej antičkog stakla otvori, pravi trenutak obavijestiti javnost o radu na staklenim predmetima iz antike. Mislim da je sada puno bolji trenutak za to nego li kada Muzej bude otvoren, jer će tada ovi predmeti činiti njegov stalni postav i vjerojatno ih ne bi ni dobili za jednu izdvojenu izložbu poput ove.
Iako ste se na ovoj izložbi predstavili kao restaurator i konzervator, vi ste arheolog. Kako ste došli do stakla i, uopće, kako je teklo vaše obrazovanje i napredovanje? Čemu dajete prednost: arheologiji ili restauratorskom radu?
– Na Sveučilištu u Zadru sam 2004. godine diplomirao dvopredmetni studij povijesti i arheologije. Ono što tijekom studiranja mogu apostrofirati jest činjenica da pripadam sretnoj generaciji studenata arheologije, koje je imala priliku istraživati na znamenitom lokalitetu antičke nekropole na Relji.
„Zaljubljivanje” u staklo
Prilikom rada na istraživanju te nekropole do mene su dolazili cjeloviti stakleni predmeti, a osobito ulomci staklenih posuda iz kojih se mogla tek nazrijeti forma predmeta. Moje je „zaljubljivanje” u staklo teklo tako, više sponatano. Upravo neposredan kontakt s predmetom koji ti se nalazi u rukama, a za kojeg znaš da je jako star, je jedno od onih zadovoljstava koje arheologija pruža i koje je kod mene intenzivno. Podjednako me privlači i arheologija i restauratorski rad. Kod restauracije bi valjalo još istaći stalnu evoluciju tehnika i metoda, koja je kod nas još uvijek pomalo nedorečena u smislu da je dosegnuti stupanj teško nadograditi.
Kako i gdje ste naučili sve vještine prikazane na ovoj izložbi? Redom, svi predstavljači su na otvaranju hvalili vaš talent.
– Osim što sam neke vještine naučio sam, nadogradnja restauratorskih vještina nastala je dijelom na skupu International Council of Museums (ICOM) na kojem sam sudjelovao, a dijelom konzultacijama i razmjenom iskustva s kolegama, pa čak i na međunarodnoj razini. Praktičan dio ovome poslu neobično je važan, posebice ako se u obzir uzme konstantan i brz napredak struke.
Kako je tekao posao na restauriranju staklenih predmeta u Zadru prije nego li ste se vi time počeli baviti? Tko je prije vas radio taj posao? Bavi li se osim vas još netko ovim poslom?
– Konzervatorska radionica Arheološkog muzeja u Zadru među širokom je paletom različitih vrsta materijala poput kamena, keramike, metala ili drva ponekad je na svoj radni stol dobivala i stakleni arheološki materijal, te ga obrađivala i restaurirala. Osobitu pozornost zaslužuju pokušaji konzervatora širokog spektra interesa pokojnog Božidara Vilhara, još tamo 70-ih i 80-ih godina.
Analitičke metode
Osim njega valja istaći i rad Ive Donellija, koji je trenutno aktivan na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koji je obradio niz primjeraka iz kolekcije antičkog stakla iz Argyruntuma. Trenutno se, koliko ja znam, u Zadru osim mene nitko ne bavi obradom i restauriranjem staklenih arheoloških predmeta.
U čemu ste vi u prednosti u odnosu na vaše prethodnike? I u katalogu izložbe i nešto prije ste spomenuli brz i neprestan razvoj i napredak tehnika i metoda restauracije staklenih predmeta.
– Ponajprije, uznapredovale su analitičke metode, odnosno kemijske i fizičke analize kao nedestruktivne metode koje nam omogućuju optimalan izbor postupaka i materijala pri budućoj obradi staklenog predmeta. Uvid u udjele pojedinih elemenata u sastavu stakla danas je moguće dobiti zahvaljujući spektroskopskim mjerenjima kao i PIXE (Particle Induced X-ray Emission) analizama koje se ostvaruju suradnjom s Centrom za nuklearnu i magnetnu rezonanciju na Institutu Ruđer Bošković. Zatim uznapredovala je tehnologija proizvodnje kemijskih preparata na poljima poput ortodonike, protetike i slično, a koji se upotrebljavaju i pri obradi stakla. U kontekstu napretka tehnika i metoda opet se vraćamo onome o potrebi stalnog obrazovanja i usavršavanja, tako da usavršavanje u neku ruku postane i bit restauratorsko konzervatorskog posla.
Ako je suditi po onome što se u posljednje vrijeme govori Zadar je u antičko doba bio karakterističan po staklenim rukotvorinama. Uostalom, to bi i trebao biti uzrok pokretanja i skorog otvaranja Muzeja antičkog stakla. Možete li vi izreći vaš sud o tome?
– Da, staklo je karakteristično za antički Zadar i stoga se gradi Muzej antičkog stakla. Dva su za to osnovna razloga. Prvi je velika brojnost nalaza staklenih predmeta ili njihovih ulomaka koja proizlazi iz izvanredno sačuvane rimske nekropole na Relji čija je sačuvanost nesvakidašnja čak i za europske razmjere.
Restauratorska rješenja
Tamo je pronađeno oko 3.000 cjelovitih staklenih primjeraka, te otprilike još toliko oštećenih. Drugi razlog jest široka tipologija staklenih predmeta, njihovih formi i načina izrade.
Kojim ste se vi kriterijima vodili prilikom odabira ona 22 staklena predmeta za izložbu? Ako se ne varam, profesor Fadić je na otvaranju izložbe kazao kako je kroz vaše ruke u protekle dvije godine prošlo oko 200 staklenih predmeta.
– Da, na izložbi su predstavljena 22 staklena predmeta. Kriterij kojim sam se vodio prilikom njihovog odabira jest da prikažem nekoliko vrsta restauratorskih rješenja. Primjerice, negdje je osim čišćenja urađen samo postupak stabilizacije bez nadomještanja nedostajućih dijelova. Dakle, primjerak je samo statički stabiliziran. Drugdje su pak nedostajući dijelovi nadomještani pigmentiranim vezivom itd. Naravno, osim reprezentativnosti restauratorskih i konzervatorskih tehnika prilikom odabira predmeta za izložbu vodio sam računa i atraktivnosti primjeraka.
Opet detalj s otvaranja. Profesor Fadić, vaš budući šef u Muzeju antičkog stakla, osim vašeg talenta naglasio je potrebu daljnjeg usavršavanja. Spomenuo je usavršavanje ili u Mainzu ili u Veneciji.
– Pa, trenutno tražimo jedan dobar edukativni program. I Mainz i Venecija imaju svojih prednosti. Samo bih želio stečeno restauratorsko znanje spojiti s užom arheološkom obradom osobito kroz stručne i znanstvene radove.
 

Iz kataloga
U tekstu istoimenog kataloga izložbe „Antičko staklo: restauracija” kojem je autor također Šime Perović spominju se i prvi opisi restauratorskih zahvata na razbijenim staklenim predmetima. „Jedan od takvih je slikovito opisan postupak lijepljenja razbijenih staklenih ulomaka smjesom bjelanjka jajeta i gašenog vapna, koji donosi Plinije Stariji u djelu Naturalis historia… Možemo reći da je taj antički zapis zasigurno jedna od prvih pisanih restauratorskih uputa, koja je zapravo idejno vrlo bliska suvremenim tehničkim rješenjima koja se primjenjuju u restauraciji staklenih izrađevina. Tim je postupkom, kao i danas, bilo moguće staklenim predmetima vratiti formu, no ne i ostale kvalitete poput nepropusnosti i čvrstoće. Pokušaje antičkih staklara restauratora u rješavanju i tih poteškoća također nam prenosi Plinije Stariji koji dalje u istom djelu opisuje druge pokušaje i tehnike kvalitetnog lijepljenja i integriranja staklenih ulomaka. Spominjući kako se staklo zagrijavanjem uz dodavanje sumpora stvrdnjava u kamen…Plinije predočava postupak kojim se lijpljenje pokušavalo učiniti trajnijim, a kvalitetu recikliranog i rekonstruianog predmeta povećati.”