Emancipacija

E baš su me obradovali dej after jestrdej da će žene morati raditi do 65. A imam cirka sedam godina radnog staža, a od toga petam brontulam kad ću u mirovinu. Vrag odnio i emancipaciju… nekad se pitam što nam je to trebalo. A mogla sam lijepo naći bogatu partiju, udat se, trošit novce, rodit koje dijete da se plemenita loza nastavi i bit na miru…
Pokušavam se zamisliti sa 65. Tresu mi se pjegave ruke s ukrivo nalakiranim noktima, jebiga, godine čine svoje. Razlila mi se crvena šminka niz smežurana usta, rumenilo ušlo u izbrazdano lice. Pomalo si ličim na Smojinu Lepu. E da, i nosim predimenzionirane sunčane naočale s graduiranim staklima da mi se manje vide podočnjaci i okoloočne bore. I baš je kul u tim godinama nositi naočale. Ne znaš jesu li lude babe napušene, isfrustrirane od godina ili puknute same od sebe. Ladna trajna obavezna, crni ehoton ili eventualno golublje sivi razliven po sijedoj kosi…
Upravo jedna takva ja za nešto preko tirdeset godina radim i dalje u ovom istom jebenom dućanu i poslužujem kupce. Pa kažem curi od 20 koja joj majica bolje stoji, s kojim donjim rubljem će bolje zavesti dečka. Odem u skladište, pa se lagano penjem na škale do najviše police, tražim, tražim, pa se puževim korakom laganini spuštam… Deset minuta nakon što sam otišla po majicu idem i po hlače. Nakon isto vremena se vraćam. Poslužim je, a usput joj vadim korzete, tangice, haltere… Korakom Žuži Jelinek povlačim se do blagajne da joj naplatim i tada nastaje problem… moram skinuti i staviti dioptrijske naočale, pa se ne snalazim koje su za na blizu a koje za daleko… I kad napokon nađem, ubi me u pojam elektronika (govorimo o vremenu u budućnosti za preko 30 godina) i zovem svoju također ocvalu kolegicu da dođe naplatiti. Pa se ne snalazimo obje, a djevojka s donjim rubljem s pregršt poštovanja prema metuzalemicama pita hoće li nam ona pomoći…
Prestrašno… I onda ću s 65 taman otić u mirovinu i cicikrepnuti. A neka od 62 će se radovati da su je zvali s biroa da je napokon dobila posao. I vjerojatno će je od uzbuđenja prvog radnog dana strefiti srce…
Neka ukinu i godišnje. I porodiljne dopuste. Ma tko je vidio uopće odmarati. Rad oslobađa, rekao je jedan ne tako davno. Žene? Žene su otporne beštije. Kad mogu preživjeti mengu, porod, nositi tri kantuna kuće, biti uspješne poslovne žene, samohrani roditelji… onda neka i rade dok ne krepaju. Ionako starce sve treba potamaniti, a dostojna starost je da radiš dok ne krepaš, tj. da čim prestaneš raditi krepaš što prije… Jer na mladima svijet ostaje.
Na onim mladima tu negdje s mojom generacijom ili nešto starijima koji s u prije petnaestak godina svi s 20 i nešto otišli u mirovinu, umjesto da su im dali posao. Pa nisu znali gdje bi sa sobom i prolupali. Prepustili se kriminalu. Drogi. Oduzeli sebi život. Upropastili sebe i svoje obitelji. I sve oko sebe. Pa onda se skontalo da ima previše takvih mladih umirovljenih. Da ih je bilo u stvarnosti koliko ih je bilo na papiru, rat bi trajao dva dana… Ali ne, ne objavljivati imena kako je tko došao do boračke mirovine jer bi se tek onda otkrilo tko je ustvari imao jaja na pladnju, a tko ih je ladio negdje u hladu domovine ili van nje…
A onda ovi koji su ladili mandu i jaja u HS-u, pa nakon četiri godine dobili zastupničke povlaštene mirovine… Pa svi ovi koji su samo rekreativno bili u Reemtincu, a šuška vani na računima… Pa svi oni koji nisu ni bili u Remetincu, a trebali bi doživotno… Pa svi oni koji su kupili državne firme za jednu kunu…
Nemam volje više nabrajati. Jebeš mi sve, kako je krenulo, kad počnu i žene radnim stažom otplaćivat dugove, dok ih otplatimo, sva četiri milijuna i po da radimo do stote i na dan mirovine odapnemo, ne bi nam bilo dosta…
Mare