Krešo i Pino to nisu zaslužili

PRIJENOS IZ ZADRA
Gledali smo košarkašku utakmicu iz Zadra. Zadar je odlično igrao, uživali smo u briljantnim potezima vrhunskih velemajstora i na kraju pobijedili madridski Real. Zvuči kao bajka? Ne radi se, naravno, o prvom timu KK Zadar jer se on tog dana odmarao od poraza u čuvenom košarkaškom centru Širokom Brijegu, već o revijalnom susretu veterana, a u povodu “umirovljenja” Krešinog i Pinovog dresa. Sve je bilo svečano i lijepo osim odaziva publike na što je jedini otvoreno obratio pažnju Vlado Đurović koji je rekao da su Pino i Krešo ipak zaslužili punu dvoranu. Komentator pak, Slavko Cvitković nam kaže da je dvorana “ugodno popunjena”, što zvuči malo ljepše nego da je poluprazna.
A kada smo kod komentatora, kao gost se pojavio i Vlado Vanjak kojeg je Slavko ipak mogao malo pustiti i da govori. Naime, u većini slučajeva mu je upadao u riječ i nije mu dopuštao da završi ono što je počeo govoriti. Dok Vanjak priča nešto zanimljivo o zadarskoj košarci, ovaj ga prekida inteligentnim komentarom o tome kako je “publika (u predzadnjoj minuti op. a.) počela navijati za Zadar”. Zanimljivo. A za koga bi trebala navijati? Možda za cibose? Osim toga, Slavek voli i deminutive. Kaže kako su se “dječica” skupila kraj aut-linije i kako bi se mogla dogoditi i neka “ozljedica”. Što su to “ozljedice”? Možda je otvoreni prijelom nadlaktice zgodna “ozljedica”? Osim toga, ako su “dječica”, onda je i “aut-linijica”. Mladi reporter dolje na terenu ide njegovim stopama i pita Šarliju, jednog od najboljih pojedinaca na terenu, jesu li njegovom nasljedniku veći uzori Krešo i Pino ili tata Stipe. Vidi se da voditelj nema djecu čim postavlja tako glupo i neumjesno pitanje.
Što se tiče same igre, iako se ja baš ne razumijem previše, čini mi se da su trbušasti veterani i dalje daleko bolji nego ovi što za igranje primaju plaću. Osim tih nekih komentara, još jedna stvar koja nije bila na razini je i “čuveno zadarsko navijanje” koje, ruku na srce, nismo uopće čuli, osim nešto malo na početku i na samome kraju. Naši daju tricu s pola terena, a atmosfera u dvorani kao da je književna večer meditativne poezije. A ulaz je bio besplatan. Sic tranzit gloria mundi.
MISTIFICIRANJE NIČEGA
Kada smo kod ovoga prijenosa, ne mogu a da se ne osvrnem na jednu pojedinost koja mi već dugo bode uši. Kada se govori o toj utakmici s Realom u kojoj je Zadar 1975. trebao nadoknaditi golemi manjak koševa, uvijek se spominje podatak da se u tu svrhu kralo vrijeme. S godinama je to preraslo u nekakvu legendu, i samo što se ne slavi kao veliki sportski uspjeh u povijesti kluba. Najbolje je to što je Zadar i tu utakmicu, kao i prvu, izgubio, što je značilo da je u trenutku konačnog poraza imao minus od ukupno 40-ak koševa. Kakve je uopće svrhe imalo to odugovlačenje? Zar se mislilo da će doći do iznenadnog preokreta u zadnih nekoliko minuta? Bolje je to više i ne spominjati.
KAŽNJAVATI IH ILI ŽALITI?
Pišem o televiziji već nekoliko godina, ali moram priznati da nešto tako jezivo nisam do sada vidio. U Red carpetu gostuje karikat…, pardon, kreatura koja se naziva modnim mačkom, a koji pravi audiciju za svoga “asistenta”, ma što to značilo, a radi se vjerojatno o tome da bi taj netko izabran trebao biti njegov sluga ili nešto slično. Mislio je nesretnik da će odaziv biti masovan kao na ostalim audicijama raznih natjecanja koje možemo gledati u posljednje vrijeme, ali se našlo samo šest “kandidata”. Među njima je i jedan muški (?), koji bi ga mogao koštati glave jer je evidentno maloljetan, a on ga je natjerao da obuče ženske štikle i šeta se takav pred kamerom. Ovo je dobra prilika da se i tog mačka, a i one koji ovo dopuštaju konačno makne s TV-a i smjesti negdje na sigurno, s obzirom da valjda postoje neki zakoni koji štite neformirane ličnosti od ovakvih perverzija. Osim toga, kaže da će onaj koji bude glasao za pobjednika, a kojega izvuku iz bubnja, za nagradu imati čast provesti jedan “glamoruzan” (?) dan s mačkom i njegovim društvom. Zamislite nekoga tko s ovakvima želi provesti samo pet minuta, a kamoli još cijeli dan. Kakav li je to tek bolesnik?
LUTKA SA SLANOM SRDELOM U USTIMA
U istoj emisiji, kao nekakava eskluziva, išao je i razgovor sa “slavnom” Ninom Morić. O njoj znam samo to da je manekenka i da je prije izvjesnog vremena na pitanja novinara odgovarala na talijanskom jeziku jer je svoj, hrvatski jezik, bila naprasno zaboravila. Ona je izgleda važna i vrijedna razgovora jer se rastavila od nekog Fabricija i zato što je lijepa. Problem je u tome što je razgovor s njom sve samo ne razgovor, a još je strašnije što ona uopće nije lijepa. Izgleda umjetno kao neka plastična lutka, kao da ju je netko nacrtao za potrebe stripa, a posebno groteskno djeluju njene napumpane usne koje su neprirodno otečene kao da je cijelu noć u ustima držala slanu srdelu. Žali Bože potrošenog vremena i kamere.