Proučavanje cenzure i njezine povijesti

U četvrtak navečer u dvorani Matice hrvatske u Zadru organizirano je svečano predstavljanje nove knjige prof. dr. sc. Ivana Pederina „Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji”. Izdavač knjige i organizator predstavljanja je ogranak Matice hrvatske u Zadru. Osim autora, knjigu su predstavljali dr. sc. Serđo Dokoza i dr. sc. Zaneta Sambunjak. Inače, i lani je u Matici hrvatskoj profesor Pederin predstavio svoju knjigu „Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkog dvora”.
Dr. sc. Serđo Dokoza, profesor na Odjelu za povijest Zadarskog sveučilišta, govorio je o knjizi, kako je sam kazao, kao povjesničar, ali i kao čitatelj:
– O instituciji cenzure u nas je relativno malo pisano. Tek je profesor Aleksandar Stipčević znanstveni interes, između ostalog, usmjerio i prema proučavanju cenzure i njene povijesti na našim prostorima. Knjiga „Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji” pisana je ponajviše na temelju građe Državnog arhiva u Zadru. Dosta građe u našem se arhivu našlo i zbog činjenice kako je Zadar bio odredište prekomorskih veza kojima su u Habsburšku monarhiju iz drugih zemalja stizale knjige, a među njima i one zabranjene. Kao primjer možemo navesti djela Flauberta i Baudelaira, koje su se inače više proslavile zbog cenzure nego zbog samih autora (?!). Budući da je rad cenzorskog ureda u Zadru bio podređen najvišem političkom vrhu Monarhije – samom Metternichu – profesor Pederin morao je istražiti i Bečki arhiv. U ovom djelu autor odbacuje tezu, inače došlu s lijeve strane, o knjizi kao o robi. Postupak cenzuriranja je išao tako da je svaki autor rukopis trebao dostaviti policijskom uredu koji ga je trebao recenzirati i u skladu s vlastitom procijenom odrediti mu sudbinu. Cenzor je u pravilu dolazio iz obrazovanih krugova, najčešće je to bio neki bibliotekar ili gimnazijski profesor. Naravno, uvjet sa posao cenzora bila je politička podobnost. Cenzura se osim na knjige odnosila na cjelokupan tisak ali i na kazališne komade. Svaki primjerak cenzori su slali u Beč, tako da se bečka biblioteka silno povećavala. Osim knjiga u Beč su slani i neki stari dragocijeni rukopisi. Vlasti su posebnu opsanost vidjele i u prvim posudbenim bibliotekama, a posebno je cenzuru smetala reklama. No, osim zabranjivanja nekog djela vlast je ono za kojeg je smatrala poželjnim mogla i pomoći. I to tako da su svim općinskim, župnim i drugim uredima stizale naredbe ili preporuke o nabavci određenog djela. U vremenu kojim se autor u ovoj knjizi bavi, knjižare su postojale samo u zadru i u Dubrovniku. U načelu je Metternicha tisak smetao, ali je on uvidio i njegovu moć shvativši da njegovim posredstvom javno mijenje može podržati reklamu neke politike ili ideologije. Tako je vlast neke novine pomagala i poticala. Više od hrvatskih na udaru cenzure su bile talijanske novine, a na strogost cenzure utjecale su i vanjskopolitičke prilike. Od 1848. godine je umjesto cenzora uvedena institucija odgovornog urednika koji je sada objedinjavao teške i odogovorne funkcije urednika i cenzora. Iste godine donesen je zakon o zloupotrebi tiska. Političke novine kontrolirane su pomoću mehanizma jamčevine koju je državna blagajna ukoliko je smatrala da se zakon o tisku krši mogla prisvojiti. Među cenzoriranim djelima na posebnom su udaru bila djela prve faze komunističke ideologije.
Više o književnim djelima koja su se našla na udaru austrijskih cenzora govorila je profesorica Sambunjak, također profesorica Sveučilišta u Zadru, a najzad je i profesor Pederin ukratko predstavio svoje istraživanje.