Placet treneru koji nema ni iskustvo ni kvalifikaciju

U nedjelju je u Zagrebu tenis, dakako, odveo mnoge u Arenu, pa sigurno i dio onih koji bi možda svratili do KC Dražena Petrovića. Na utakmicu Zadra i Cibone, suparnika čiji su dvoboji nekoć u bilo kojemu natjecanju, bili nešto. Danas se sve ili gotovo sve svelo na zazivanje brojnih sjećanja iz ovog ili onog vremena, ove ili one bitne utakmice, prvenstva, kupa… Nedjeljnom srazu u Zagrebu, prema slobodnoj procjeni, pribivalo je oko tisuću gledatelja i već i taj podatak ukazuje na ‘zaobilaženje’ brojnih ljubitelja košarke (a dalo bi se propitati i kako to da zadarski studenti u Zagrebu slabo dolaze) utakmice između klubova čiji bi samo i spomen imena kod navijača prije izazivao groznicu. Ovdje se, eto, malo zapalo u lamentacije koje dijelom zadiru i u polje sociologije, a o (ne)igri zadarskoga sastava još ni slovca.
Tko je budio momčad?
Pa, što se to uopće događalo i što se dogodilo? Nadobudni Franko Sterle, koji je poslije demisije Ante Matulovića prema svojim riječima, od sportskoga direktora Branka Skroče dobio placet, prije utakmice kazao da Zadar ‘ide na pobjedu’, dok je poslije utakmice, čiji kraj nije dočekao na klupi jer je isključen, govorio uz ostalo i kako je ‘nakon prve rotacije Ramljak-Barać (je li ovo trenerovo stavljanje Baraćeve glave pod giljotinu?, pr. a.) sve je palo u vodu’, dodavši i da ‘što se naše igre tiče, igrali smo katastrofalno do poluvremena’. Pa je nastavio ‘na poluvremenu sam pokušao objasniti momcima kako se pristupa utakmici i ovakvom derbiju, te smatram da ih je to trgnulo pa su odigrali solidno drugo poluvrijeme’ konstatiravši i da se momčad – probudila. Probudila se jest sigurno jer je Samir Žuža, koji figurira kao Sterlin pomoćnik, na svjetlo dana izvukao svoje igračko iskustvo i ponešto trenerskoga pa (s)krpao već dobrano poderane hlače. Tu sad dolazimo do toga da je i najpovršnijem pratitelju košarkaških zbivanja razvidno da su obnašatelji funkcija u svekolikoj klupskoj politici obični zarobljenici. Čega? Pa, golemoga klupka zamršenih niti okamenjenih relacija, dramatično lošeg novčanoga stanja, te nekompetentnosti.
Istina, je nije jednostavno danas tražiti trenera (moglo bi ga se tražiti i sa svijećom u po bijela dana) koji će a priori prihvatiti Zadar, a nije jednostavno i zato jer su u bliskoj budućnosti donesene nedovoljno promišljene odluke i povučeni neodgovarajući potezi. Nema više love da bi se namamilo pipane i nazore pa je i Ante Matulović bio dobar. Kako takva politika nikad nema obećavajući rok trajanja, Matulović je izgorio na lomači naslaganih ‘balvana’ i otišao, a premudro rukovodstvo ne mogavši se dvaput ili triput otvorenih očiju okrenuti oko sebe i pronaći najmanje slabo rješenje, momčad predaje čovjeku koji (još) nema kvalifikacije za trenera prve momčadi. Nominalno, to je najjeftinije, a moguće je da se jednom otkrije kako je u hodanju linijom manjega otpora prije spominjani Rajko Vidaković (od Sterle svakako iskusniji, a da ne govorimo o kvalifikaciji) bio samo formalni kandidat.
Pomoćništvo
I tako, Sterle je kao prvi trener u svojoj drugoj samostalnoj utakmici imao (ne)sreću da je naletio na Cibonu. Pa je pošao ići svoj autoritet graditi i na teatralnim, ali ishitrenim i posve nepotrebnim sukobima sa sucima. Naletio je na minu, otkantali su ga suci kao i svakog tko autoritet nije sagradio na stručnosti i na znanju. One njegove tri, četiri godine pomoćništva s pločom u ruci i flomasterom u prethodnim stožerima bijahu primarno samo otjelotvorenje jednom izrečene trenerske ambicije. I ostvarene na platformi stare (i u konačnici uvijek kobne) zadarske pojave – kad ‘mali’ ili ‘mala’ nešto požele, pa dajte mu/joj tu igračku… Placet koji je Branko Skroče uručio Sterli potvrdio je direktor Boris Skroće i s aspekta legitimnosti nema tu ništa sporno. Ali, skandalozno je to što se promašaji nižu i što će to sve, vjerojatno, jednoga dana netko trebati i platiti.