Pedeset godina je brzo prošlo, ali ne dam se i krećem ispočetka

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Predsjednik i trener Karate kluba B iz Biograda slavi zlatnu obljetnicu djelovanja u sportu
Autor: 
Naš klub je dao 17 reprezentativaca, računajući sve natjecateljske kategorije. Osvojili smo više od 1.440 medalja s regionalnih, državnih, europskih i svjetskih natjecanja, grand prixa, mediteranskih prvenstava, malih olimpijada, europskih igara i drugih natjecanja U Danilu Domdjoniju smo imali svjetskog i dvostrukog europskog prvaka - ističe Mrvičić
Vedran SITNICA
CRNI POJAS OSMI DAN - Svemir Mrvičić

Danas ima 63 godine, a punih 50 posvetio je...
- Karateu - kaže Svemir Mrvičić, predsjednik i trener Karate kluba B iz Biograda, kolektiva koji valjda ima najkraće ime među sportskim klubovima u Hrvatskoj.
- Postojimo od 1995. godine kada smo se odvojili od Karate kluba Zadar i počeli raditi samostalno. I do tada se trenirao karate u Biogradu, ali te 95. smo osnovali klub. Zašto samo B? Nekako mi se činilo preobično nazvati klub Biograd, pa sam uzeo samo B. I tako je ostalo do danas.
Pod tim je imenom klub ostvario velike uspjehe, unatoč svih problema s uvjetima za rad, kao i tome da se do 2001. radilo na otvorenom.
- Kad nas pitaju što smo napravili u 26 godina, moj odgovor je - osvojili smo sve što se može osvojiti i jedino što nam nedostaje je nastup na olimpijskim igrama. Vjerojatno bismo i to imali da je karate bio olimpijski sport. Sada se pojavio u Tokiju prvi, a mislim i zadnji put.

Svjetski i europski prvak

Ima Mrvičić točnu evidenciju klupskih ostvarenja.
- Naš klub je dao 17 reprezentativaca, računajući sve natjecateljske kategorije. Među kadetima i juniorima to su bili: Neno Tomić, Milan Mikas, Danijel Žepina, Hrvatin Došen, Ante Došen, Tomislav Bašić. Potom mlađi kadeti: Danil Domdjoni, Davor Šarić, Ive Klarendić, Ante Maksan, Ante Mrvičić, Luka Prtenjača, Krešimir Kapitanović, Roko Baričić, Dino Urem, Petra Mitrović, Mateo Mitrović. Svi su oni bili državni prvaci. Osvojili smo više od 1.440 medalja s regionalnih, državnih, europskih i svjetskih natjecanja, grand prixa, mediteranskih prvenstava, malih olimpijada, europskih igara i drugih natjecanja. U Danilu Domdjoniju smo imali svjetskog i dvostrukog europskog prvaka. Zahvaljujući radu i ostvarenom rezultatu 2008. i 2009. Hrvatski olimpijski odbor Danila je nominirao za sportaša godine, a mene 2009. za najboljeg trenera. Ante Mrvičić u reprezentaciji je od kadetske dobi do danas. Debitirao je 2008. i od tada je kategorizirani sportaš.
Klub je dobio brojna priznanja, među kojima se ističu nagrade Grada Biograda i Zadarske županije. Mrvičić je Nagradu Grada Biograda dobio i osobno kao i od Hrvatskog karate saveza koji ga je s Domdjonijem nagrađivao šest godina zaredom, od 2005. do 2011. Grb Grada Biograda 2013. dobio je Ante Mrvičić, a Nagradu Grada Biograda Mateo Mitrović 2020. Zadarski list je četiri godine zaredom Domdjonija proglašavao najboljim sportašem Zadarske županije, od 2007. do 2011.
- To su sve uspjesi na koje smo ponosni. Naravno, sve je to imalo svoju cijenu i u ovih 26 godina smo potrošili otprilike milijun kuna. Išli smo na sva moguća natjecanja, često i na dva u istom vikendu. Ali, neka, vridilo je, rekao bi Oliver Dragojević. Ulaganje nam se u konačnici isplatilo.
Domdjoni je daleko najjače ime biogradskog karatea i jedan od najboljih hrvatskih karataša svih vremena.
- Danil je kod mene u klub došao kad je imao deset godina. Puno toga smo prošli zajedno. S njim, ali i s ostalima natjecateljima, treniralo se 5-6 dana u tjednu i to dvaput dnevno. Mnogi nisu izdržali taj ritam, od fizičke, tehničko-taktičke i psihološke pripreme. Danil je bio najuporniji i sve je upijao kao spužva. Puno smo i sparirali jer bez toga nema napretka. Sa mnom je osvojio sve što se moglo osvojiti, kao i Ante Mrvičić te ostali koji su dolazili i odlazili iz kluba. Kad smo Danil i ja osvojili svijet i obranili europsku titulu 2009. godine rekao sam mu da će još deset godina biti vladar tatamija ako ostanemo zajedno. Ipak, nije išlo tako. Nakon odlaska iz Biograda 2011. osvojio je još jednu medalju, srebro na Europskom prvenstvu 2015.

Lokalne prepreke

Ima Mrvičić puno toga za nabrajati, ali...
- Ne znam koga je to posebno zanimalo u lokalnoj sredini. U Biogradu nikada nismo imali pravi tretman, dovoljno je reći da ni danas nemamo tatami nego radimo na parketu. Zadnjih godinu i pol dana zbog korone smo vani na betonu ili na plaži kao u vremenima do 2001. kada je otvorena dvorana. Čini se da Biograd ima desetke svjetskih prvaka kad o onome kojeg je imao nije vodio računa, kao ni o mnogim državnim prvacima i reprezentativcima. Objašnjavali su nam da su takvi pravilnici, propisi i slično. Ako je doista tako onda te pravilnike treba promijeniti jer po njima svjetski i europski prvak, u sportu koji je u prvoj kategoriji Hrvatskog olimpijskog odbora, ima tretman koji nije ni na razini rekreativca.
Imao je Mrvičić i ponuda za promjenom zastave.
- Bilo ih je više, posebno kad se pojavio Domdjoni, a onda i Mrvičić. Prije toga zvali su me u Ameriku, kasnije u Sloveniju, Austriju, Češku... Nudili su nam svašta, ali nisam želio otići iz Biograda i Hrvatske. Nisam mogao zamisliti da ljudi koje sam trenirao nastupaju za druge države, a ne za svoju. Financijski sam pogriješio, ali srce mi je danas na mjestu jer sam ostao u svom gradu, svojoj županiji i svojoj domovini. Puno smo proputovali zemalja i kontinenata i nikad mi nije bilo žao nego sam ulagao još više snage, inata i upornosti u realizaciji svega toga.
Domdjoni je 2011. preselio u Zagreb i tamo osnovao novi klub, Ipon. U međuvremenu je postao izbornik kadetske reprezentacije, a na Svjetskom prvenstvu, koje je nedavno završilo u Kataru, bio je i v. d. izbornika seniorske reprezentacije.
- U Biogradu nisu mogli pratiti rezultate svih naših osvajača medalja, a tako ni Danilove i Antine rezultate. Obećavalo se svašta, posebno kad bi se Danil vratio s nekog natjecanja i kada bi došli novinari s kamerama i mikrofonima. Govorilo se o izgradnji centra za borilačke sportove za koji su se poduzeli i neki koraci. Međutim, u praksi, nije bilo ničega, od Grada smo dobivali oko 20-30 tisuća kuna godišnje, ja nikada nisam imao, a nemam ni danas, status profesionalnog trenera i to pored vrhunskih sportaša prve kategorije HOO-a koji su bili u klubu. O terminima za treninge da i ne govorim. Nije to samo problem biogradskog, nego općenito hrvatskog sporta. Previše je ljudi koje plaćamo u administraciji, a premalo novca dolazi do onih koji te rezultate proizvode, sportaša i trenera. Osjećam da karateu još mogu dati dosta toga, ali sam svjestan da vrijeme prolazi i stižu nove generacije koje se bore s istim problemima.
Pandemija koronavirusa je vratila biogradski karate nekoliko godina unatrag.
- Ne godina, nego desetljeća. Od 19. ožujka prošle do početka listopada ove godine nismo mogli trenirati u dvorani. Dakle, više od godinu i pol dana. Kao klub ostali smo bez dvije trećine djece i danas ih na treninzima imamo najviše deset. Bilo je sjajne djece, ali kako ih zadržati kad tako dugo nemaju gdje trenirati. Nekima se pojavio problem tjelesne težine, drugi su otišli u sportove na otvorenom, neki su upisali škole, tečajeve i slično... Kad sam vidio što nam se dogodilo mislio sam dignuti ruke od svega.
To se nije dogodilo.
- Bilo je onih koji su mi dali podršku, onako usmenu, ili moralnu. Rekao sam, dobro, idem još jednom ispočetka. Ne znam ni sam po koji put.
Ovih dana Mrvičić je dobio još jedno priznanje, Upravni odbor HKS-a u Zagrebu mu je uručio diplomu, promaknuće Osmi dan karate umijeća.
- Malo ljudi u Hrvatskoj ima to zvanje. To je nagrada za ono što sam ostvario u 50 godina rada i postignuća u karateu.
Kad je riječ o pojasevima želio je reći još nešto.
- Kod mene se pojasevi nisu dijelili šakom i kapom. Svaku boju ste morali zaslužiti. Tako su sa mnom radili moji mentori, a tako i ja radim s onima koje treniram. Iza svakog pojasa trebaju stajati konkretni rezultati i znanje.

Obiteljski sport

Za Mrvičiće karate je obiteljski sport. Svemir je bio trener kćerima Ivani, inače supruzi Danila Domdjonija, i Luciji te sinu Anti, koji se s 28 godina i dalje aktivno natječe u poluteškoj (- 84 kg) i teškoj kategoriji (+ 84 kg). U svibnju ove godine Ante je s Hrvatskom osvojio titulu momčadskog prvaka Europe, a ima i momčadsku broncu s EP-a 2017. Višestruki je prvak Hrvatske, osvajač mnogih Grand prixa i drugih velikih natjecanja. Prije desetak dana nastupio je na Svjetskom prvenstvu u Dubaiju (UAE), gdje je u prvom nastupu protiv Azerbajdžana dobio udarac u glavu zbog kojeg je dvoboj prekinut, a suci su Mrvičiću dodijelili pobjedu s maksimalnih 8:0. Ipak, nije bilo dovoljno jer je Hrvatska na kraju izgubila.
- Nije bilo lako na relaciji otac - trener, ali snalazio sam se kako sam najbolje znao, odvojio bih jedno od drugog i profesionalno radio. Lucija ima crni pojas, Prvi dan. Ivana je također imala odličnih rezultata i obje su osvajale medalje na natjecanjima. Najviše sam radio s Antom, što je i logično jer je najduže ostao u ovom sportu. Kao i Danil osvojio je pod mojom palicom puno toga i naučio mnogo toga što mu koristi, kako na tatamiju tako i u životu. Od 2012. godine je član Hrvatskog dragovoljca iz Zagreba, gdje i živi. U dogovoru s njegovim klubom Ante i ja radimo zajedno kada dođe u Biograd. To vrijeme koristimo najviše za mentalne treninge koji su u karateu jako važni. Osim toga ponavljamo i stare te učimo nove tehnike i kombinacije.
Ante ima medalje s brojnih velikih natjecanja.
- Doživio je dosta nepravdi zbog kojih mu nije bilo lako. Tako se u nekim razdobljima malo povukao, a kada počne govoriti da će odustati uvijek mu kažem da sam se ja borio do 38. godine. Dobro, to su neke moje želje, naravno da će na kraju on odlučiti što je najbolje. Mislim da može dati još puno u karateu, sada je najzreliji i bitno je da nije potrošen u nijednom pogledu. Ipak, da sutra kaže da odustane mogu mu samo čestitati na svemu što je ostvario. Iskreno, mislim da se to neće dogoditi jer može puno toga napraviti u karijeri, sada natjecateljskoj, a poslije i trenerskoj u kojoj me može naslijediti.

Dolaze bolja vremena

U 50 godina u karateu Mrvičić je imao brojne dužnosti i na nacionalnoj razini. Međunarodni sudac, predsjednik sudačke komisije Dalmatinskog odbora HKS-a, trener i izbornik kadetske reprezentacije 1996./97. s kolegom Zdenkom Horvatom, član Stručno-trenerske komisije HKS-a, mentor i predavač na Visokoj školi za karate trenere u Splitu pri Ministarstvu obrazovanja i sporta. Ipak, nikada nije bio seniorski izbornik, iako mu se to mjesto, kako kaže, nudilo tri puta.
- Neki od razloga su bili ti da se posvetim svojim reprezentativcima u klubu, posebno Anti i Danilu, a to ne bi bilo moguće da sam postao izbornik. Imao sam svoje principe od kojih nisam odustajao i zato nisam prihvatio tada mjesto izbornika. Nije mi žao zbog toga što očito tada nije bilo vrijeme. Danas je situacija u hrvatskom karateu bolja, došli su mladi ljudi koji rade ozbiljno, a mi stariji smo im podrška u svemu. Zato i vjerujem da dolaze još boljih dana za ovaj sport.

Nominacija HOO-a 2008. godine

Mrvičića je Hrvatski olimpijski odbor nominirao za najboljeg trenera 2008. godine. To su priznanje tada osvojili Joško Vlašić i Bojan Marinović, treneri Blanke Vlašić. Osim njih i Mrvičića nominirani su bili i: Slaven Bilić (nogomet), Dimitar Bobev (plivanje), Lino Červar (rukomet), Lidija Katalinić Špoljarić, Ivica Klaić (taekwondo), Igor Kriajimskii (gimnastika), Čedo Vukelić (boćanje).

Početak u Zadru

Djetinjstvo i mladost Mrvičić je proveo u rodnom Sv. Filipu i Jakovu. Punih 25 godina je proveo kao natjecatelj na tatamiju u poluteškoj i teškoj kategoriji (-84, +84 kg), a poslije kao trener u Zadru i Biogradu. Trenerski put počeo je još kao natjecatelj 1983. u KK Zadar s trenerom Mladenom Modrićem.
- S karateom sam počeo u osnovnoj školi 1971. godine, u sekcijama koje su počele s radom 1968. Karate klub Zadar je osnovan 1973. i jedan je od najstarijih klubova u Jugoslaviji u koju je karate došao šezdesetih godina prošlog stoljeća. Putovao sam u Zadar na treninge i uživao u ovom sportu. Natjecao sam se i u samostalnoj Hrvatskoj, sve do 38. godine. Tada mi se dogodila paraliza živca lijeve noge i shvatio sam da je vrijeme za povlačenje. Iz tog vremena pamtim puno toga, a posebno borbe s teškašima M. Pinjuhom, M. Ostojićem i Enverom Idrizijem, legendom hrvatskog karatea.

Domovinski rat

Mrvičić je umirovljeni časnik Hrvatske vojske, dragovoljac i ratni vojni invalid.
- U Domovinski rat sam se uključio u svibnju 1991. i moj ratni put je trajao više od 1660 dana. Bio sam u naponu snage i 1991. sam trebao početi profesionalno nastupati u full kontaktu u Italiji. Spremao sam se više godina u Karate klubu Zadar na Ravnicama uz trenera Modrića i kondicijskog trenera Slavka Trninića. No, tada odlazim u obranu Domovine. Obnašao sam brojne dužnosti od zapovjednika voda satnije četvrtog borbenog sektora i zapovjednika 134. Domobranske pukovnije. Bio sam pripadnik 112. i 134. brigade HV-a, MUP-a i Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske, bojne Matija Vlačić. Umirovljen sam 2003. godine. Šteta, mogao sam Domovini dati još puno toga. Od države nikad ništa nisam dobio, niti adekvatne činove temeljem obnašanja zapovjednih dužnosti, ni stana, ni zemljišta, a imao sam pravo kao mnogi drugi. Bez obzira na to, ponosan sam na doprinos koji sam mogao dati u obrani suvereniteta naše Hrvatske. Karate i vještine koje sam naučio u tom sportu su mi u tome bili od velike koristi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)