Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Dvije sekunde za skok s tornja traju kao cijela vječnost

Autor: Nebojša Gunjević

28.12.2008. 23:00
Dvije sekunde za skok s tornja traju kao cijela vječnost


U zraku ste u grču. Dok letite imate osjećaj da nikada nećete stići dolje. Mada to traje dvije sekunde – kaže Sutlović
Valter Sutlović, Vale, predstavnik je jednoga od najatraktivnijih sportova, skokova u vodu. Poseban među skakačima u vodu, po našem mišljenju u velikoj konkurenciji najbolji “tornjaš” kojega je Zadar dao, nekako najskladniji u izvedbi i njenoj ozbiljnosti. Kao skakač Vale je trajao više od četvrt stoljeća – od 1958. do 1985., a kao trener i duže. Bio je državni reprezentativac u juniorskoj i seniorskoj reprezentaciji, trener reprezentacija, predsjednik Saveza za skokove u vodu. Član je Skupštine Hrvatskoga olimpijskog odbora. Živo se još sjećamo jednog njegovog skoka s tornja, gdje je bilo teško izbrojiti koliko ima salta a koliko vijaka, i savršenog ulaska u more. I arbach-salta iz zaleta jednom dok su skakači međusobno igrali “vatala” na skakaonici, što je bilo rijetko. Tada bi se cijeli bazen prestao kupati i uživao u gledanju nesvakodnevne ljepote i spretnosti, stopljenosti skakača sa suncem, zrakom i morem. Ove godine pola je stoljeća otkako je Vale aktivno u tom sportu, godinu dana nakon što je davne 1957. sagrađen desetmetarski toranj. Vi ste stanovali pokraj bazena. Kako ste počeli?
– Stanovao sam u onoj žutoj zgradi. Bio sam živahan, kao sva mala djeca. Gledali smo te skokove, treninge. Gledao sam i rekao: pa mogao bih i ja skočiti. I išao sam na skakaonicu pokazati se treneru. Bacio sam se s pet metara, neku lastu, kako sam znao. Treneri vole takve. I počeo sam se baviti daleke 1958. skokovima u vodu. Josip Stošić me zapazio i uzeo. Puno me naučio i Slovenac Milan Keber, koji me je neko vrijeme trenirao. Onda me ponovno preuzeo Stošić.
Skokovi i rukomet
Vaše prvo prvenstvo bilo je 1958. na Šalati. Niste bili dobro plasirani?
– Prvo moje natjecanje je bilo s jedanaest godina u Zagrebu na Šalati, ne znam gdje ste to izvadili. Majka su me i otac ispratili – nisam znao ni gdje idem ni s kim idem. Dijete koje je bilo u kući, tako reći zatvoreno, a sada me tamo proziva da skočim. Nisam znao niti hodati po dasci, a kamoli skakati.
Ipak, karijera je strelovito narpedovala?
– Za četiri godine bio sam već juniorski prvak Jugoslavije, a 1965. sam bio drugi senior u Jugoslaviji. Poslije sam bio dvaput seniorski prvak Jugoslavije. Bio sam vječito u vrhu, ako ne prvi onda drugi, treći. Bio sam stalni član reprezentacije u stvarno jakoj konkurenciji.
U srednjoj školi paralelno sa skokovima u vodu počeli ste igrati rukomet.
– Igrao sam za Pomorsku školu, bili smo dosta dobri. Zapazio me onda Krsto Peša, koji je bio trener Bagata, i pitao bih li prešao u Bagat. Zadnje dvije godine igrao sam u Bagatu rukomet. Bili smo prvaci dalmatinske lige, dobili smo sve kvalifikacijske utakmice u Hrvatskoj te smo kao prvaci Hrvatske išli u Čačak na kvalifikacije za ulazak u prvu ligu. Tamo smo ispali od nekih koji su bili nešto malo jači od nas. U Šibeniku smo 1972. igrali utakmicu s reprezentacijom Jugoslavije, koja se pripremala za Olimpijske igre i poslije bila prva. Dao sam im tri gola.
Koju ste poziciju igrali?
– Srednjeg vanjskog. Onda sam završio srednju školu i kratko vrijeme prekinuo sportsku karijeru.
Naslijedio Josipa Stošića
U knjizi Pomorske škole Prvih 50 godina, zapisano je da ste bili 6. generacija brodostrojara, 1966. ste maturirali.
– Pomorsku školu sam završio 1966. i otišao na brod. Nakon četiri godine sam se ponovno vratio. Josip Stošić, trener koji me i primio u skokove, 1972. teško se razbolio i nažalost 1973. i umro. Ja sam se iskrcao i preuzeo klub. Onda sam bio i natjecatelj i trener godinama. Godinama smo imali najbolju momčad u državi, stvarno smo dobro radili. Mislim da mi je najveći uspjeh što sam kao trener imao izvanredne skakače. Perkovića, Fabijana, Ražova, Rožu, Jakupovića, Jakšića. I druge. Imali smo stvarno izvanrednu generaciju skakača.
“Za sve što sam postigao najveće zasluge pripadaju našem treneru, učitelju i prijatelju Valteru Sutloviću”, rekao je jedan također vrhunski skakač, Neven Perković, također prvak bivše države.
– On je moj najbolji skakač. Počeo je lagano. Dizao sam ga. Pomagao sam mu i materijalno i u školi. Poslije je stasao i to mi je… Ne njega nego svih. Oni su meni bili takoreći djeca. Ja sam živio za njih, ja sam za njih živio.
Mostarski skokovi
Skakali ste i s mostarskog mosta. Kolika je njegova visina?
– Ima 25-26 metara. Ovisi kako puštaju vodu.
Kakav je tu bio osjećaj? Čuo sam da na tom mjestu gdje se skače rijeka nije baš duboka?
– Da se ne junačim, vjerujte nije ugodno stati na onaj mali podest uz željeznu ogradu. Skakali smo s 10 metara, a to je dva i pol puta više. Stvarno nije ugodno. Vjerovao sam da mogu skočiti i znao da ću skočiti, ali imao sam tremu.
Televizija je prenosila. Sjećamo se njihovih lasta, ali vi ste skakali na drugi način.
– Ja nisam skakao lastu, skočio sam u prigibu. Išao sam na sigurno, ispravljao, ispravljao. Ono kako oni skaču je opasno. Prve sam godine bio drugi, a četiri godine zaredom je tamo skakalo nas nekoliko.
Dobili ste posebnu nagradu za najspektakularniji skok.
– Imate discipline skokovi na noge i skokovi na glavu. Kada to završi, prijave se skakači koji će izvesti još neki skok mimo tih, mada su oni i dalje skakali te iste skokove. Napravio sam na tom gore podestu stoj i iz stoja sam skočio provlaku. Dobio sam novčanu nagradu. Skočio sam je zgrčeno, a ne pruženo kako mi je bila u programu, jer je zgrčeno bilo lakše balansirati.
Sportska svestranost
Kako objašnjavate svoje uspjehe?
– Mislim da sam imao talent, dar. Skokovi u vodu su specifičan sport. Svi bi htjeli skakati, ali svi nemaju osjećaj za skokove. Moraš imati i hrabrosti i osjećaja u prostoru, želje za napredovanjem. Tu se stvara jedan adrenalin, izazov. Dokazuješ se, najviše samom sebi.Ja sam uvijek gurao naprijed. Htio sam što bolje, što jače. Nije me bilo strah visina i imao sam taj osjećaj prostora. Kao skakač ti se okrećeš, vrtiš. Mozak ti radi 100 na sat. U svakom trenutku moraš znati što radiš, da se ne slomiš, ne razbiješ. I zato sam brzo napredovao. Gledao sam kako drugi skaču, uvijek sam htio izvesti teži skok. S laganim skokovima ne možeš ići naprijed. Moraš imati težinu. I tu težinu dobro izvesti. Jer ocjena skoka množi se s težinom skoka i onda dobiješ konačnu ocjenu.
Skakali ste, igrali rukomet, mali nogomet. I svagdje bili istaknuti.
– Kojega god sporta sam se uhvatio bio sam među boljima. Među boljima sam bio u rukometu. Igrao sam mali nogomet za momčad Turisthotela, kada je jako puno ljudi gledalo mali nogomet na Đilu. Osvojili smo u Zadru kup. Još me znaju zaustaviti i reći: Ja se vas sjećam s Đila. Džaja, golman, jednom mi je rekao: ‘Ti si mi bio najgori. Dogovarali su se koga čuvati posebno, a ja im govorim – ne njih, Valu treba čuvati.’ Bio sam brz i imao sam osjećaj za kolektiv, svatko me je htio u ekipi. To su bila ta tri sporta: skakanje, rukomet i mali nogomet. Ali bavio sam se svim sportovima. Za Sojaru sam igrao u radničkim sportskim igrama i odbojku i košarku i nogomet i rukomet i stolni tenis. I kuglao sam. I šah sam igrao, i streljaštvo – sve živo. Onda su na razini Jugoslavije bile igre proizvođača ulja i biljnih masti. Nema gdje nismo bili. Tu bi bilo od 400 do 600 sportaša. I to kakvih sportaša. Na jednim igrama sam proglašen za sportaša igara. Čega god sam se takao, bio sam dobar.
Znate li koliko imate medalja?
– Tko bi ih pobrojio. Stvarno ih imam puno. Mogu ih donijeti, stavio sam ih u jednu kutiju. Bio sam ih stavljao na zid, ali sam odustao. Stvarno ih ima puno, vjerujte.
Sin Marko
Vaš sin Marko, profesor kineziologije i autor knjige Cjelokupan trening skokova u vodu, kaže da je od vas naslijedio ljubav prema sportu.
– I prije nego je krenuo u školu vodio sam ga na gimnastiku. Nikada ga nisam htio dati u skokove. Dijete mora samo osjetiti želi li nešto ili ne.
Ali on je svejedno bio prvak Hrvatske u skokovima.
– Bio je dobar skakač. Imao je glavu dobru, imao je dobru koncentraciju, dosta dobar program. Ali bio je nešto boležljiv, stalno se ozljeđivao.
I za kraj – što ima ustvari u toj visini od 10 metara? Skakali smo s pet metara, sa šest, sa sedam, s osam, s devet, dvije stepenice ispod 10, pa jednu? Pa tek onda s desetke? Nismo uspjeli detektirati što ima u toj visini?
– I ja sam tako išao, kao sva mala djeca. Nikako doći do 10. I jednoga dana uspio sam. Skočio sam. Mada me peklo stopalo. Možda od onog grča, od onoga straha. U zraku ste u grču. Dok letite imate osjećaj da nikada nećete stići dolje. Mada to traje dvije sekunde. Ali tih dvije sekunde vama je vječnost. Pogotovo s onoga mosta. Tamo letite malo dulje. Cijeli vam život prođe kroz glavu odozgor do dolje. Nikad doći. U početku je brzina mala, a poslije padate, to vam je nešto poput šuštanja pored ušiju. To je jedan izazov, to je jedno zadovoljstvo u onom zraku, u onom trenutku kada vidite da vam nije ništa. To je veselje. Gledam ovu djecu danas, pa ih slušam: Jesi skočio? Nisam, ne mogu, plašim se. Vidim tu sreću te djece kad skoče: Ja jesam! Onda ih znam izazivati: Pa nije ti to ništa. Ne znam kako bih to objasnio – iz tebe izađe sreća. Poslije je meni bilo skočiti s 10 kao nekome s ruba bazena.


 SUTLOVIĆEVA KARIJERA


1958. je u pionirskom sastavu na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu na Šalati.
1961. 4. junior u Hrvatskoj s tornja; 6. s tornja, 7. s daske u Jugoslaviji.
1962. i 1963. juniorski prvak Jugoslavije s tornja u 14. godini.
1963. seniorski reprezentativac Jugoslavije u Poljskoj na četveroboju nacija – skakao s Poljacima, Talijanima, Francuzima. Prvi put skače s Clausom Dibbiasiem.
1965. drugi na seniorskom prvenstvu Jugoslavije; ravnopravan dvoboj s Clausom Dibbiasiom u susretu između Italije i Jugoslavije, Talijanom koji je bio srebrni s tornja u Tokiju.
1966. završava Pomorsku školu i odlazi na brod.
1969. vraća se s broda, 2. u Hrvatskoj s tornja i daske.
1970. prvi s tornja na Prvenstvu Hrvatske, s daske 2.
1971. prvi s tornja na Prvenstvu Hrvatske, s daske 2.
1973. seniorski je prvak Jugoslavije s tornja u Zagrebu – u reprezentaciji je za Balkanske igre. Nije nastupio na prvom Prvenstvu svijeta u Beogradu radi ozlijeđenog ramena.
1975. sportaš je saveznog razreda.
1978. prvi put skače s mosta u Mostaru zajedno s Božom Jačanom, Nevenom Perkovićem i Velidom Jakupovićem – drugo mjesto ukupno te posebna nagrada za najspektakularnije skokove.




 DIBIASI – VELIKI SVJETSKI SKAKAČ


Dvaput sam skakao s Dibbiasiem. Prvi put na četveroboju nacija u Poljskoj, gdje smo bili smješteni u Gdanjsku. Bio je preteča modernih skokova. Uveo je toliko novina. Olimpijska akademija svake godine održava tečajeve za trenere. Ove godine je bio organiziran u Moskvi, bio je moj sin. Tu dođu treneri iz cijelog svijeta. Jedne godine bio sam 15 dana na tom tečaju u Rimu – jedan od predavača bio je Dibbiasi. Skakao sam s njim i u Zadru i u Poljskoj.


 OLIMPIJSKE IGRE I BAZEN


Šime Perić nije se kvalificirao na Olimpijske igre u Pekingu.
– Šteta. To mi je jako žao. Uvjeti su nam u odnosu na druge zemlje vrlo loši. Vrhunski sport je jedan svakodnevni teški fizički rad s mnogo odricanja. A mi treniramo samo ljeti. I to ako ti je vjetar ne možeš trenirati. I pod tim uvjetima imamo takve rezultate. Želja mi je da se bilo tko iz Hrvatske uspije plasirati na olimpijske igre.
Hoće li novi bazen pomaknuti stvari nabolje?
– Mislim da hoće. Sada je sve na trenerima i na djeci, materijalu kakvog ćete imati.


 DVA KLUBA


U Zadru postoje dva kluba za skokove u vodu. Dobro ili ne?
– U početku mi se činilo da nije dobro. Ima dva kluba i u plivanju i u vaterpolu. U košarci ih imate desetak. Jest da je mali sport i mali grad. Ali grad se širi zato sada mislim da je to zapravo dobro.