Sukošanski Vuk i tri praščića

Potom se krenulo na klanje tri posljednja sukošanska prasca, kupljena početkom mjeseca kolovoza i dobro uzgajana do posljednjeg, “sudnjeg” dana. Prije klanja životinja se omamila da što manje pati. I ona je živo biće. A našem dičnom Vuku crvene oči…
Svinjokolja je ovih hladnih prosinačkih dana u punom zamahu i u zadarskom kraju, ali uz određene promjene u odnosu na ranije godine. Naime, stari način klanja svinja, koji je uključivao brojnu ispomoć, od samog klanja, preko obrade mesa pa sve do pripreme mesa za sušenje, danas je u velikoj mjeri u izumiranju. Postalo je dovoljno tek se mobitelom najaviti kod mesara i dogovoriti termin, nakon čega on preuzima poslove klanja i osnovne obrade mesa.
Dim – bura – dim
Ipak žitelji seoskih naselja i (cijela) sela još uvijek nisu bez svinja i svinjokolje, no kako je krenulo već idućih godina moglo bi se ispisivati koliko je sela ostalo bez svinjokolje, tog tradicionalnog običaja zbog kojeg se do jučer vjerovalo da će prije propasti selo nego on. Danas su na kušnji običaji svinjokolje, pripremanja kobasica, spremanja masti i čičaka (čvaraka) te sušenja pršuta na tradicionalni način, dim – bura – dim. Uostalom, nije li jednostavnije ući u veliki trgovački centar i samo izabrati ili lutati po benkovačkom sajmu, selima i svinjcima, kupiti, klati, čistiti, prati i praviti kobasice, krvavice, hladetinu, pancetu, špaletu i pršut, topiti mast. Tradicionalna svinjokolja i sve oko svinjokolje, nažalost, ubrzanim koracima odlazi u prošlost.
Ne tako davno prve svinjokolje započele bi na nekadašnji praznik Dan Republike 29. studenoga i završile do Nove godine. Danas su sve rjeđe i rjeđe, tako da je proteklih idealnih dana za svinjokolju bilo pravo umijeće na širem zadarskom području pronaći onu pravu domaću, starinsku svinjokolju.
U Sukošanu danas tek rijetki, zaista rijetki mještani uzgajaju svinje ili po sukošanski prasce, odnosno “gudine”. Nakon što se svinjokolja, po domaću “klanje pracov”, prijavila nadležnoj veterinarskoj službi i posta životinja barem dvanaest sati, svinjokolja kod Željka Pašića Paje zvanog Vuk po staroj tradiciji započela je isprobavanjem nekoliko suhih smokava i fritula i zagrijavanjem s čašicom domaće rakije ili afrodizijačke “činčindraće”, da se održi običaj. Potom se krenulo na klanje tri posljednja sukošanska prasca, kupljena početkom mjeseca kolovoza i dobro uzgajana do posljednjeg, “sudnjeg” dana. Prije klanja životinja se omamila da što manje pati. I ona je živo biće. A našem dičnom Vuku crvene oči.
– Sinoć sam se oprostija od njih. Srce mi je gotovo puklo na dva komada. Što da vam kažem. Kupili smo ih prije gotovo pet miseci kad je njih troje imalo svega niti 100 kili. Ranili smo ih triput dnevno. Ujutro – žito. U podne – pomočeni kruv, mekinje i spirine. Uveče – sukošanska ekozelenjava, zelje i blitva. I tako svaki dan. Ranili, čistili pa ih ti sad zakolji, ubi, a? Teško je to, puno teško, uzdahnuo je Vuk jer to ipak nije bila bajka o “vuku i tri praščića” već prava, krvava svinjokolja.
Svinje na grani
Oko jadnih svinja natiskali su se Dragan Pašić Pajo, Ivica Molnar, Frane Ročak, braća Tome i Božo Dević te gospodar Vuk. A žene, djeca i ostali iz prikrajka s dozom uzbuđenja i napetosti bodrili su svinjokoljce. Tek što ste rekli “keks” svi su odahnuli – i posljednji ovogodišnji sukošanski prasac je pa’. S obližnje “crne kužine” na kominu iz velikog crnog “bruncina” dizala se para. Svatko među muškarcima i ženama zna svoj posao. Nekoliko žena, stojeći po strani, čeka da se prvi prasac stavi na izuzetno čisti stol, izvadi povismanka te da one pored krvi “hvataju drob” pa s crijevima sutra na pranje, a onda przanje, raspravljanje, sakupljanje krvi i vješanje svinja naglavačke o granu stabla.
Svijest o sigurnosti i ispravnosti mesa, slobodno se može reći da je na visokoj razini. Meso čak nitko i ne kuša, niti bilo što konkretnije radi s njim dok mu se ne utvrdi ispravnost.
– Meso odnosimo na pregled kod veterinara u zadarskoj Biogradskoj ulici i onda nam jave telefonom nalaz da možemo početi sa spremanjem jela. Poslijepodne ili sutradan ću poći po potvrdu o ispravnosti mesa. Hvala Bogu, do sada je uvijek bilo sve u redu pa će valjda i ove godine. Ipak, ne valja se šaliti s tom trihinelozom pa meso nikada ne miješamo dok ne dobijemo nalaz o ispravnosti, pojašnjava Vukov zet Pegy.
Bilo je oko 11 sati kada je i zadnji posao napravljen. Domaćin nakon obilne marende poziva sve na večeru, a tada bude pravo veselje. Treba se dobro najesti, napiti i zapjevati nakon što su pala tri “junaka”. Bila je to, kako već biva, urnebesna “fešta od pracov” u Vukovim dvorima.
S druge strane, trgovački centri nude već izrezano svinjsko meso, pršut svih veličina, kuhane, sušene ili upravo pečene, kobasice po ukusu, kao domaće, gotovo kao domaće… Sve je sjajno posloženo, a moguće je kupiti i na dekagrame, ne manje od pet, i još platiti na rate, preko kartice.
Zato zapamtimo 2008. kao godinu kada je ritual svinjokolje (još) postojao. Nagodinu će biti još teže objasniti što znači živa vaga. Naime, nestajanje običaja uzgoja svinja u vlastitom dvorištu i potom svinjokolje posve je izvjesno i neizbježno.