Kraljevi ulice

Slika korisnika admin
pitomacki_1
Filip BRALA
Ratimir Dragaš voli mijenjati poslove i ne drži ga mjesto - zadnje tri godine bavi se skupljanjem plastične ambalaže i aluminija. Kaže da na ulici sebi uvijek nađe neku zanimaciju

Prava je to nakaza. Otužna neobojana prizemnica išarana grafitima, razbijenih prozora i plitkih, dugačkih balkona zaraslih u gustu šikaru. Krš je to nekadašnjeg restorana u kojem je prije rata odjekivala vojnička vreva i krčkao se grah. Danas je to ruševina iz koje iskrivljene armature strše u nebo, komadi gornje ploče vise u zraku dok je dvor zatrpan šutom i smećem: neopisivom gomilom smeća. Jedva hodamo po neravnu tlu, naslagama utrte cigle i smrvljenog stakla, praveći velike korake kao da se krećemo po minskom polju.

Kad smo ušli u nekadašnju sivomaslinastu kuhinju Stjepan je upravo pripremao roštilj. Sirove komade piletine stavljao je na užarenu rešetku i oni su cvrčali. Kašljući u gustom dimu iskusnom je gestom sasuo u grlo pola boce bijelog Peristila, kao da je gemišt, pa još jednom okrenuo pileća krilca na vatri. Bio je prilično pijan ali se to na njemu nije vidjelo. Maločas se vratio pješice s Borika, skupio desetak plastičnih boca i nešto kablova. "Večeras je disko, onda po parkovima ima boca. Dovoljno da skupim za cigare i litru vina. To je neka normala".

Mir

Objašnjava mi da je Pitomački restoran odlično mjesto jer nema gužve, relativan je mir, a i prljave podne keramičke pločice od sunca se toliko ugriju da su u proljeće i ljeto sasvim ugodne. "Zimi je već puno teže, treba mi više antifriza", smije se kroz guste gorštačke brkove. Dok se obračunava s ostatkom boce 47-godišnji Stjepan Galović pripovijeda kako je rodom iz Slavonije, da je bio na frontu kod Nove Gradiške i tamo izgubio brata, da mu je nakon nekoliko godina umrla žena a on ostao sam u kući pa se propio i počeo lutati. Došao je u Bibinje, našao curu, živio s njom tri godine pa je na koncu i to puklo. Riječ po riječ, uskoro doznamo da je ležao u bolnici zbog tuberkuloze i epilepsije, da je radio kao pekar i mornar sve dok nije, razočaran u poslodavce i uvjete rada, odlučio preživljavati na ulici.

Ima dvije godine da je Stjepan napustio zadarsko prihvatilište za beskućnike i došao ovdje. U prebjegu su mu se kasnije pridružili Rato, Ivan, Živko i Mirko, pa danas svi žive skupa i dragi su jedan drugom. Nekada polude i jako se posvade, ali brzo ih to prođe. Za radnog vremena, podijele se na rajone pa kopaju uokolo po kontejnerima, vrebajući svaki zalogaj. Spavaju u ovoj pojati od bloketa. Protiv policije nemaju ništa, ali protiv Caritasovog prihvatilišta svašta. Natrag u njega ne žele ni pod koju cijenu.

"Tamo se nad nama vrši Alkatraz. Sve je puno ucjena i cinkaroša. Ovdje imamo slobodu", ozbiljno kaže 45-godišnji Ivan Starčević. Ostatak ekipe odobravajuće kima glavama. "Valjda nas neće izbaciti odavde kad izađemo u novinama?", kaže Stjepan s knedlom u grlu. Mada nije osobito dostojanstven, ipak je ovo njegov dom. To što taj dom nema osvijetljene prozore i dim iz dimnjaka, satelitsku antenu i dobar auto na kolnom prilazu Stjepana previše ne zabrinjava. U njegovom svijetu igraju neka druga pravila. Bitno je zajedništvo, kaže Stjepan pa nogom smrvi opušak: "Ne krademo, nismo idijoti, što nađemo skupa popijemo, popušimo i podijelimo. Evo, danas sam našo dvoje cipele. Ustvari, jednu je našo Ivan, jednu ja. Kom pašu taj će ih i nositi, nije bitno".

Simpleks

Stjepan ubaci još jedan komad jelovine na vatru smještenu nasred kuhinje nekadašnjeg vojnog restorana, skine s rešetke komad piletine, stavi ga na kruh i zagrize. Vidjelo se da je meso žilavo jer ga je teško žvakao. Prilazi mu Rato i traži vatre, Stjepan mu spremno pripaljuje. Obojici se tresu ruke, pa plamenu i cigareti treba nekoliko sekundi da se susretnu. Kad ga bolje pogledaš, shvatiš da Ratimiru Dragašu nisu baš sve na broju.

"Imam ka neku šizofreniju", objašnjava mi, "Simpleks. To je kako bi ti reka, ka neka blaga šiza, ka manija proganjanja". Rato mi ispripovijeda kako je radio u Ninu u Elektri i kako je nakon četiri i pol godine osjetio da mu je u Ninu postalo dosadno pa je otišao na Vir i tamo radio na baušteli da bi mu ubrzo proradio crv u guzici pa je negdje na nekoj farmi u Slavoniji muzao krave. "Dojadilo mi je sve to pa sam poša ća u grad munjesati".

Spavao je na željezničkom i autobusnom kolodvoru, nakon toga kratko boravio na odjelu psihijatrije. Ima oca na Bilom brigu i baku u Dobropoljani na otoku Pašmanu i sve ih silno voli i dobri su mu, ali ne želi živjeti s njima. Kaže da mu nije tako loše na ulici, uvijek sebi nađe neku zanimaciju: "Po danu skupljam plastiku i aluminij a uveče popijemo dvi, tri litre vina i leć. Ujutro u šest uri je dizanje i posa". I tablete je, kaže, smanjio: "Rekla je meni doktorica, kaže, ako misliš pit vino, nemoj lijekove. Jedino ako mi dođe malo teže, onda popijen jedno dva normabela, uvr glave tri". Kaže da na ribarnici redovito dobije vrećicu neprodane ribe, a u smeću nađe ostatke sirovog mesa. "Mesari ogulu meso i bace u kontenjer, ali uvik nešto ostane. Onda mi narižemo, izbiramo i frigamo. Prva liga. Jednom sam naša dvajst kili mesa. Bilo junetine, bilo i mljevenoga, volke smo pljeskavice pekli", kaže nasmiješeno.

Jara

Sjedim tako nasuprot Rate, u prljavoj fotelji po kojoj se šire mrlje. Posvuda vlažna trulež, plijesan i salmonela. Rato mi pokazuje bačeni cvijet kojeg je pronašao u kontejneru i koji još uvijek nije uvenuo. "Vidiš i sam kako živimo", kaže kao da se ispričava, "K'o da smo u jari."

- "U čemu?"- zblenem se ja u čudu.

-"U jari...u štali...ka ovce ili koze, razumiš", pojasni Rato, a onda zašuti gledajući negdje ispred sebe, u prazno.

 Običan život, večeri uz TV, dva jaja na oko - sve to za ove ljude ne postoji. Nitko ovdje ne živi tek tako, ne ideš ovamo dok te ne pritjera besparica, bolest i izolacija. Sjediš nepomično uz vatru, poput utvare, piljiš u zimski dalmatinski mrak i jedini nadomjestak za bilo kakvu zabavu ti je alkohol. Sjediš, piješ i misliš kako ti se standard totalno srozao. Ili ćeš poludjeti ili postati pobožan, druge ti nema. Gledam sva ta raspela i krunice obješene po zidovima nabreklim od vlage, sve te fotografije Isusa i postere Ivana Pavla II, gledam taj pitomački hram, a onda se osvrćem i susrećem s blaženim izrazom Vinka Gvozdanovića, izrazom koji se rijetko viđa.

"Vinko nas je spasija. Puno nam pomaže i dobar je čovik", govori mi Rato za ovog optičara i konceptualnog umjetnika koji je prije nekoliko godina, nakon poslovnog kraha, doselio iz Splita u Zadar i stao raditi na kampanji spašavanja potlačenih duša. Siguran u ono što radi, uvjeren da može spasiti svijet od kaosa, Vinko je jednog dana došetao do restorana i ondje ugledao Stjepana i Ratu kako izvaljeni u hrpi smeća, probavljaju ručak. Vrlo brzo su se sprijateljili. "Sam dragi Bog ih je meni poslao", razdragano će Vinko sjedajući na sobni bicikl kojeg je Rato pronašao na otpadu: "Vidiš, ova bicikla je u ovdi u jednoj čisto kreativno-marketinškoj funkciji", govori dok žustro nogama okreće pedale, "Kao primjer da svako od nas more ići naprid ili nazad". Vinko ovu ruševinu zamišlja kao jedan radno galerijski prostor gdje bi beskućnici izrađivali suvenire koji bi na koncu mogli postali turističkim proizvodima grada. Unutar restorana je pripremio scenu za Kazalište potlačenih: "Tu ćemo postaviti niz instalacija", pokazuje na rupu u vlažnom zidu, "Stare televizore na koje ćemo zalipit listiće iz kladionice. Tu će ovisnici od kocke moć doć razbijat ekrane. Terapijsko razbijanje, razumiš".

U međuvremenu su se Ivan i Živko vratili iz dućana noseći cigarete i bocu jeftinog vina. Stjepan ih zovnu da se ugriju uz vatru. Živko je iz Splita, obučen je u masne traperice i izlizanu crnu jaknu. On je pali borac. No za razliku od drugih palih boraca, Živko nije mrtav i još ga se može sresti na ulici. Nekad je bio hrvatski časnik i dragovoljac, pa je nakon pet godina ratovanja otvorio vlastitu tvrtku za razminiravanje i propao. Neko je vrijeme radio u HT-u, kad su u firmi krenuli otkazi završio je na cesti. Raspao mu se i brak. "Časnik i dragovoljac na ulici zahvaljujući državi za koju se borija i koju je stvara", kaže tvrdo, "Eto kako država jede svoju dicu, a takvih ka šta sam ja imaš koliko oćeš." Dok Živko pripovijeda svoj ratni put, Ivan se nečujno povlači u sobu. Spavaća soba je u potpunom mraku. Ivan je zatvorio vrata od grubih dasaka, zapriječio put svjetlu, da ni jedan pogled niti zraka sunca ne rasvijetle njegovu propast. "Ma kakva propast! Ovo ti je ko jedan bunker sistem. Malo si, kako bi rekao, u praznom prostoru, privremeno si saniran, ništa više. Šta nama fali ovdje, reci mi? Dobri smo, mladi smo, šarmantni smo, imamo povijest života. Šta nam fali? Nemamo struje ali imamo svjetlost. Imamo Mjesec". Ivan Starčević odbija da ga itko zove beskućnikom: "Nema beskućnika. Svaki je čovjek beskućnik. Sutra ti padaš i ti si beskućnik. Kako ću ja reći ko je beskućnik? Jedan danas uspije, drugi sutra pada. Ovaj se spušta, onaj se diže. To ti je kao pimpek. Staviš ga, on se diže i spušta. Dis iz lajf, jes men."

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)