Gordana Rančić: U smiraj dana

Slika korisnika admin

Kada sam pisao o prvoj zbirci pjesama Gordane Rančić "Bijeli oblak, ili priča o Brbinju", svoj sam prikaz započeo s ovom tvrdnjom: "Kad u svojoj poznoj dobi netko donosi po prvi put u javnost rukovet svojih pjesama, onda nam je s pravom očekivati da je takva odluka donijeta s vrlo čvrstim razlogom". Sad kad trebam prikazati drugu stihozbirku iste autorice, mogu već u početku kazati kako su ti "čvrsti razlozi" ovdje pjesnički i opravdani. Naime, ako netko piše iz svoje unutarnje potrebe, onda on piše upravo onako kakav je i on sam, onako kakav je njegov duhovni portret, a naša pjesnikinja koja je po onome što govori očito nekomplicirana, jednostavna i skromna osoba, puna osjećajnosti, čiste i bistre misli, ona na taj sebi svojstven način sažima i svoje krajnje lirske istine.

Poezija ostaje dio čovjeka

Zato, što i kako uopće govoriti o ovoj poeziji, u času kada se toliko nekritičkih pojedinaca nadobudno na sve strane javlja s pjesničkim uradcima, koje nigdje i nitko neće ni zamijetiti, kamo li zabilježiti, osim najužeg kruga poznanika. Možemo li vjerovati da će rime ovakvih pjesnika i njihova metaforika jednom dirnuti širi krug čitatelja, inače sve manje sklonih poezije, ili su ljubitelji lirike oduvijek bili na gubitku kao tek neznatna šačica zanesenjaka. Ili su ova mudroslovna pitanja jednostavno suvišna danas kad nitko i ne želi, niti ima vremena za pronicanje u bit nečijih ideja!? Ono u što možemo biti više nego sigurni, bez obzira na sve pojave oko poezije čiji se broj autora povećava obrnuto proporcionalno broju čitatelja, da poezija ostaje dio čovjeka sve dok je ljudske civilizacije. Ljudsko biće ne bi moglo živjeti bez poezije kao ni bez zraka, jer ono što je zrak plućima i srcu, poezija je duhu i duši koja se u njima krije. Iz svega vidimo da to nije moguće ni u današnjem globalističkome svijetu u kojemu su počeli cvjetati tisuće pjesničkih cvijetova, i to mahom na zaboravljenim i potisnutim lokalnim govorima. I kada se čovjek prepusti grubom materijalističkom hedonizmu, on će i u njemu užitak naći tek posredstvom svojih pjesničkih čula. Dakle, dok god budemo imali potrebu pojedinaca da pjevaju, da se lirski izražavaju i tako s okolinom komuniciraju, dok god se budu i u malim našim mjestima javljali oni koji na bilo koji način nastoje istinski promicati pjesnički mit, za nas ima nade.

Jedna od takvih nada je i pojava pjesnikinje Gordane Rančić, koja je upravo živim primjerom teze kako globalizam koji nastoji zatrti svaku individualnost, na drugoj strani zaziva vrijeme povratka iskonskom, korijenima, nacionalnoj individualnosti, povratak lirici i snu, i to vrlo često tamo gdje bi se to najmanje očekivalo, na neprofesionalnim umjetničkim, književnim stranama. Kada to znamo lakše nam je razumjeti i liriku gđe. Rančić, jer nam je jasno da u toplini ljudskih osjećaja uglavnom vezanih za zavičaj, nema što tražiti suhoparni hermetični jezik. Ukratko, to bi bila i najsažetija ocjena lirike Gordane Rančić koja se kloni zakučastih problema, uopćenih istina i stanja, jer su joj dovoljni osobni i snažni, duboki osjećaji koji je prate u običnom svakodnevnom životu. Njezina su pjesnička iskustva kao i stihovi u koje ih pretače, jasna i jednostavna, ali ne i bez snažne osjećajne dubine, i to iz razloga što izgleda jedino još naši nepriznati i javno neafirmirani pjesnici, oni van književno-povijesnih reflektora, van antologija i pjesničkih teorija, još jedini vjeruju kako su riječi doista ljekovite, da su to ljekovitije što su čistije, pa se sukladno tomu i ponašaju pri ispisivanju svojih stihotvorbi.

Četiri ciklusa

Svoju zbirku "U smiraj dana" Gordana Rančić dijeli u četiri ciklusa: "Izgubljena lica", "Priroda", "Moja zemlja" i "Crtice", koja međusobno tako tvore zasebne tematski i sadržajno potpuno zaokružene cjeline da bi slobodno mogle biti i zasebne zbirke. Ovih nešto više od stotinjak pjesničkih uradaka pisanih u obliku klasične poezije zatvorenoga stiha, pjesama u prozi i crtica na razini haiku izraza, uvijek prožetih kršćanskim nadahnućem, općim moralnim i egzistencijalnim mjestima kao i pitanjima ljubavi i socijalne tematike, uvijek s neizbježnom laganom aforističnošću, kao da nas vraćaju na početke lirskoga govora, što nam je i jedina nada pred gubitkom u bespuću.

Ciklus "Izgubljena lica" naslovljen po istoimenoj uvodnoj pjesmi, uglavnom govori o davnim stazama djetinjstva i izgubljenim snovima mladosti, prisjećajući se pri tom svih onih izgubljenih lica tolikih životnih suputnika koji sada kao u kakvome mimohodu prolaze tu pored nas, opominjući nas kako su prijatelji, odnosno ljudi jedina "sol ove zemlje". Za Rančićku su to svi ljudi koji odlaze "ko klasje zrela žita", ali i sva traženja duša "u klancima bespuća", kao i vrijeme koje teče "poput sitnog morskog pijeska", dok sirene postaju "morske stijene", a svi se dani sjećanja svode na slike maslina, mora, valova, sunca, bijelih jedara, sjena, zvijezda i mjeseca, i na kraju kamena - "Slušam kamen kako zvoni / pod nogama mrtvih duša".

Osoba van nemuštih utjecaja

U ciklusu nazvanom "Priroda", gdje se zaziva galeba da joj "bar na časak dade svoja bijela krila", sinusoida pjesničkih raspoloženja ogleda se u ritmičkim i rimovanim, lepršavim, krilatim i prhkim pjesmicama, baš kakvi su i njini opjevci, kao što su lastavice, galebovi, kosovi, cvrčci, leptiri i zrikavci. Iz ovih je stihova razvidno kako nas život u malim mjestima još uvijek navodi na istinsku komunikaciju s prirodnom okolinom, pa je i pjesništvo ovdje nedjeljivo od svijeta i omogućuje nam jednostavno saopćiti spoznajne istine, bilo misli, bilo osjećaje. Ciklus koji slijedi, "Moja zemlja" u tom pogledu još je zahtjevniji, a ono što u njemu treba istaknuti je to da ovdje nema lažne inspiracije, bez obzira na konačni rezultat njezina ustihovljenja. I što je važnije, pjesnikinja je uglavnom izbjegla opasnu zamku iskoraka u banalno kada su u pitanju ovakve teme. Jer, - "Ja nisam pjesnik koji svoje rime / stavlja u stroge okvire / već ih bacam kao sijač sjeme / na ledine i na izorane njive". Tako gledajući na poeziju, ali i na zavičaj i domovinu, "Moja zemlja" je istodobno i kamen na putu i kaplja mora, sunce koje žari i "Prometej na stijeni razapet, plave daljine, vino i masline, zrno soli i "stijena koja čvrsto stoji na tom žalu". Ne prilagođavajući se bezočnom nasrtaju novovalnih medija, zloduhu globalističkog tsunamija, modernom senzibilitetu i tehnologiji, ostajući na tragu starinske, pa i konzervativne, ali vječne "slike o galebu", Rančić piše poeziju koju svatko može razumjeti i prihvatiti.

Pjesme "Zavičajnog" ciklusa pisane su uglavnom čakavskim govorom, na brbinjskom idiomu, s već poznatim temama kad je u pitanje ovakvo pjesništvo - "Moja mâti", "Ćaće moj", "Kuća tetê Šânte", "Bepa Grgina" i slično. Ovdje je i pjesma posvećena pok. nadbiskupu Marijanu Oblaku "Mali a veliki čovik" ("Gle, na kamenom podu škrinja leži, / škrinja obična, drvena, a u njoj čovik"). Ciklus "Crtice" također je usko zavičajnog karaktera formom blizak haiku i aforizmu, što mu omogućuje bavljenje "sitnicama" kao što su puž, metilj, mrav, prozor, cvrčak, dječje oko, slamka i slično. Na kraju, su "Pjesme u prozi", slikoviti mozaici koje često završavaju s poukom. Ova vrlo zahtjevna pjesnička forma s kojom se Gordana Rančić nosi vrlo uspješno, još jednom pokazuje ovu pjesnikinju kao osobu van nemuštih utjecaja, ispraznog filozofiranja, hermetičke tvorbe riječi, svjesnog ili nesvjesnog igranja riječima, i slične kombinatorike, a potvrđuje je kao pjesnikinju koja slijedi isključivo svoja osobna iskustva, ne libeći se pri tom ni jednog od mogućih od svojih raspoloženja.

Iz svega rečenog, držim da je više nego razvidno kako ove pjesme valja objelodaniti s uvjerenjem da one predstavljaju novi doprinos hrvatskom zavičajnom pjesništvu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno