Plemići i skorojevići

Iako definitivno nije vrijeme za metafore, nego jasne i konkretne poteze, tom uobičajenom načinu komunikacije teško odolijevaju i u vlasti i u oporbi. Dok premijer Zoran Milanović, obraćajući se šefovima javnih poduzeća, zaziva ne plemenitu krv nego plemenitu pamet, oporbeni zastupnik HDZ-a Gordan Jandroković naziva ga skorojevićem koji govori kao ulični huligan. Istodobno s takvim “čašćenjem” javnosti se servira preozbiljna problematika ulaska u proceduru prekomjernog deficita.
Za očajničko traženje 7,5 milijardi kuna kojim bi se ispunio dio proračunske provalije premijeru i njegovim ministrima doista je i potrebna plemenita glava, jer kako rezati, a da se ne ugroze radnici, a ni gospodarstvo? Teško da može biti vuk sit i koza cijela. Zašto je Vlada naivno očekivala nerealno investicijsko čudo i čekala sa strukturnim reformama sve do ove europske procedure da se uhvati konsolidacije financija?! Možda joj jeste sada lakše samo reći da se rezovi ne mogu izbjeći jer su takva pravila igre u EU, no druge su okolnosti sada za vladajuće puno teže. Teško da će rasti broj onih koji će pljeskati na vladine mjere, na najave otpuštanja dvije tisuće radnika u javnim tvrtkama, a ni plaće više nisu nedirljive. Okolišanje Vlade Zorana Milanovića u provođenju reformi, dolazit će na naplatu u narednom vremenu na način da će se dodatno topiti njezin rejting te će naknadnom pameću shvatiti da je odgađanjem neminovnog u cilju čuvanja rejtinga bila promašena politička taktika. Javnost, koja kao da ima kratko pamćenje, možda će alternativu vidjeti u onima koji Vladu najviše kritiziraju, u HDZ-u, bez obzira koliko Linić i Milanović kada izgube živce grme kako je HDZ upravo kriv za sve.
S druge strane ostaje činjenica da je kormilo vlasti u rukama Kukuriku koalicije već dovoljno dugo da se moglo vidjeti barem je li na putu zaokreta. S obzirom na to da, kako ponavljaju vladajući, treba vremena da Vladine mjere pokažu rezultate, HDZ može zadovoljno trljati ruke jer propusti vlasti idu na njegov mlin i ne moraju više negoli to čine mutiti vodu. Tim više što gospodarstvo, industrijska proizvodnja još idu nizvodno.
Sugestije iz Hrvatske udruge poslodavaca da se u smanjenju proračunskog deficita konačno mora dirati i u plaće, što se više i ne odbacuje tako žustro kao i prvotni probni baloni s uzimanjem novca iz drugog mirovinskog stupa i iz dobiti javnih poduzeća, a sve vezano za načine rješavanja problema proračunskog deficita, ukazuju na Vladinu kolebljivost, jer ponovno ispipava bilo javnosti, a nije u stanju odlučno donijeti dobro odvaganu odluku.
Kako privatni sektor ne izlazi iz problema, a poskliznulo se i najavljivano investiranje, javna poduzeća će se pomno nadzirati, kao i njihova dragocjena dobit, a višak zaposlenih konačno će na ulicu. Iako premijer ističe kako to samo izgleda da se povećava broj nezaposlenih, ako se ne otvore nova radna mjesta, to će ostati upravo to. Neizbježno će se navući dodatni gnjev radnika kojima premijer danas priznaje da je prije pogriješio kada je u HDZ-ovo vrijeme potpisao peticiju protiv izmjena Zakona o radu. Pred Vladom je teško vrijeme za koje će, i ako ga odradi najbolje što može u postojećim okolnostima, platiti politički ceh.
A onaj najskuplji ceh plaćaju i platit će građani koji se osjećaju poput kmetova bez obzira na to koliko “plemići” i “skorojevići” razapinjali nad njima lažnu aureolu svoje plemenitosti.