Juan Antonio Samaranch:Zaklinjao se Francu, iskreno

Slika korisnika admin
samaranch
PRISEGA KRVNIKU - Juan Antonio Samaranch u trenu kad je Francu iskazao 'svoju iskrenu odanost i vjernost'

Nedavno preminuli i pokopani Juan Antonio Samaranch (17. srpnja 1920. - 21. travnja 2010.), koji je 21 godinu bio predsjednik MOO-a, nedvojbeno je u nemalom intervalu svoga življenja iskreno pripadao fašističkom pokretu. To su svojim obimnim istraživanjem i knjigom Gospodari olimpijskih krugova godine 1992. objelodanili Vyv Simson i Andrew Jennings, iskusni novinari - istraživači. Četiri godine bavili su se dubinskim istraživanjem dokumentacije i objavljenih publikacija među kojima je na istaknutom mjestu djelo Sport moći (Jaume Boix i Arcadio Espada), svojedobno objavljeno u Madridu.

U svojoj knjizi Simson i Jennings istaknuli su da je istraživanje područja olimpizma bilo veoma zahtjevno jer je bilo teško prodrijeti u svijet olimpijskih igara. Ponekad su zapreke bile previsoke. Autori su konstatirali i da je u Međunarodnom olimpijskom odboru i svemu što se oko toga zbiva, novac podređen eliti, to jest za ekskluzivan način života za malobrojne pripadnike te elite. Ne, dakle, primarno za sportaše, nego "za osobe koje manipuliraju sportom radi ostvarivanja vlastitih interesa..."

Šesnaestgodišnji frankovac

Juan Antonio Samaranch kao šesnaestogodišnjak oduševio se fašističkim vođom Francom i pristupio je pokretu Frente de Juventudes, zbog čega su ga republikanske vlasti u Barceloni privele na saslušanje pa zatim pustile. Dvije godine potom bio je regrutiran u republikansku vojsku, a dezertirao je prvom prigodom. Inače, tijekom boravka u redovima republikanske vojske isticao se i tako što je nadređenima uvijek bio na usluzi kad bi poželjeli komadić čokolade ili cigaretu. Iz toga razdoblja jedan je svjedok svojedobno javno kazao da je Samaranch "od početka bio drugačiji od ostalih vojnika". Taj je svjedok Juan Llarch, poslije čuveni katalonski književnik.

Kad je završio građanski rat u Španjolskoj, Samaranch je ozbiljno ušao u poslove s tekstilom. To mu nije bio problem jer se njegova obitelj time dugo bavila, imao je bogatstvo. Uvećavao ga je i tako što je eksploatirao jeftinu radnu snagu, a dio novca ulagao u nove i za sebe korisne veze. Veoma brzo prometnuo se Samaranch u vođu barcelonske bogataške elite, a prije spomenuti Larch tvrdi da je itekako dobro Samaranch znao da njegovi darovi, po kojima su ga smatrali velikodušnim, postupno donose atraktivne, unosne protuusluge.

Bio i - boksač

Kad je o sportu riječ, Juan Antonio nije želio ostati po strani. Pokušao je biti boksač, čak je zabilježio i pobjedu (navodno je meč lažiran) u perolakoj kategoriji na katalonskom prvenstvu, no nije se u ringu dugo zadržao, više ga je privlačila politika. Ipak, da bi u politici brže išao naprijed, iskoristio je teškoće hokejaša na koturaljkama. Dao je novac, utemeljio koturaljkašku udrugu i objedinio taj sport, pa mu je 1945. Francov ministar za sport, general Moscrado, odobrio ulazak u međunarodne vode. Bio je u Montreuxu na glavnoj skupštini međunarodnog udruženja koturaljkaša. S malo novca utemeljio je domaću organizaciju i sve podredio tomu da 1951. u Barceloni bude svjetsko prvenstvo. Uspio je, a veliki je vođa Franco bio zadovoljan jer je taj događaj, svakako, pridonio i međunarodnoj afirmaciji njegova, inače krvavoga, režima. Korak po korak, Juan Antonio Samaranch doišao je do izbora za gradski odbor u Barceloni. Nije se moglo proći tek tako, provjere su bile stroge.

U nekim dokumentima u arhivi Falange pronađene su neke lijepe riječi za Samarancha. Na primjer da je on, Samaranch, jedan od rijetkih falangista "koji je bio prisutan u vrijeme generalnoga štrajka"... S druge strane, tajna policija pratila je i privatni život pa je utvrdila (i) da Samaranch daruje automobile "svojim brojnim prijateljicama koje stalno mijenja". To je presudilo, još nije bio spreman za gradskog odbornika što je silno želio postati. Politika mu je pritvorila vrata i bacio se potpuno na sport.

Vezama i novcem domogao se pozicije zamjenika predsjednika organizacijskoga odbora Mediteranskih igara koje će biti u Barceloni, na njegovu terenu. Opet prigoda za afirmaciju Franca i frankizma. Znajući koliko je bitan utjecaj javnih glasila, gotovo sve ih je pridobio na razne načine (svjedoci: noćni barovi, darovi, prostitutke...) pa je u sljedećem intervalu, zahvaljujući i ditirambima koji su objavljivani u njegovu čast, došao do toga da i tajna policija 1954. između ostaloga utvrdi da "ovaj čovjek uživa veliki ugled u sportu, a politički se poistovjećuje s režimom..."

Ušao je u gradsku vlast prethodno se učlanivši u fašističku partiju (Movimento) i na koncu, jer se to izričito tražilo od njega, oženio se. Politička karijera mogla je početi i išla je veoma brzo prema gore. Ušao je u regionalno vijeće, a da bi dokazao da je vjeran, piše jednom istaknutom fašistu pismo koje je zaključio ovim riječima:

- Uvijek na usluzi, pozdravljam Vas s dignutom rukom!

Senorito u Madridu

Djelujući u sportu i u politici bez skrupula, Samaranch je dosta brzo dospio i do utjecajnih madridskih krugova. Tamno ga nisu baš svi voljeli, malo podrugljivo zvali su ga senorito (moglo bi se prevesti kao fićfirić ili kicoš, pr. a.), no njega to nije bilo briga. Tjerao je po svomu. U biznisu dao se u špekulacije s nekretninama, ulazio u banke i druge institucije kao član nadzornih odbora, a privatno je bio u izvrsnim odnosima s Francovom kćeri Carmen. Fašistički je vođa godine 1966. Samarancha imenovao ministorm za sport, a kao predstavnik svoje partije ući će u Cortes (španjolski parlament) i ostvariti veliki dio svojih snova, planova i težnji. Zbog utjecaja nekih starih fašista, zadrtih, smijenjen je s ministarskoga mjesta 1970., ali je i dalje bio odan partiji, držao je sve druge položaje u sportu i u politici. Na parlamentarnim izborima 1971. jedva je prošao (glasovalo svega 35 posto birača), no u MOO-u su ga veličali. Na OI u Meksiku bio je zadužen za protokol, poslije će imati zaduženja za odnose s javnošću, što mu od prije izvrsno ide, potom je postao član MOO-a i 1980. postao je njegov predsjednik.

Mreža koju je tijekom godina i godina ispleo omogućila je Samaranchu da postane nedodirljivi suveren Međunarodnog olimpijskog odbora. Koga je trebalo kupiti, kupio je, koga eliminirati, eliminirao je. On je taj koji je u olimpizam uveo korporacije, njihov golemi novac i nezajažljivu potrebu za - još novca!

Vjeran režimu

Inače, pred kraj Francova života, kad je general Carrero Blanco imenovan predsjednikom vlade, Samaranch je postao ni više ni manje nego predsjednik katalonskoga regionalnoga vijeća. Na tom mjestu, u Francovo doba, nije mogao biti bilo tko. Samaranch je na svojoj inauguraciji kazao:

- Izražavam svoju iskrenu odanost i vjernost režimu, vjernost načelima Movimenta, svoju pokornost španjolskom princu i svoju potpunu odanost Francu!

Bilo je to godine 1973., a kad je ETA bombom ubila generala Blanca, Samaranch je kazao da je on, general, bio otjelotvorenje pravoga Španjolca. Posthumno ga je odlikovao zlatnom medaljom katalonskoga regionalnoga vijeća.

Poslije Blanovca ubojstva vlast je provodila mnoge represivne mjere, a veoma često rabila je vatreno oružje. Niz stradalih prošlo je garrote vil, odnosno polagano davljenje metalnom ogrlicom s čavlima koji se zabadaju u kralježnicu. I godine 1974. Samaranch je iskazivao odanost Movimentu pa je sudjelovao u falangističkim demonstracijama, a godine 1975., tad i kao podpredsjednik MOO-a, bio je na istaknutom mjestu na proslavi obljetnice fašističkoga osvajanja Barcelone. Pred kraj iste godine bio je i na proslavi Falange pri čemu je zdušno, kao i svi, pozdravljao fašističkim pozdravom. Kad je Franco umro Samaranch je rekao i ovo:

- Španjolska i Katalonija postali su sirotani, imam gorki osjećaj. Ne treba očajavati, naša država ima vjeru u kralja. To je Francov zavjet. Francov primjer će nas uvijek pratiti u našoj borbi za bolju Španjolsku!

Mnogi istaknuti frankisti, pa i Samaranch, poslije pada Francova režima prošli su bolje nego su se sami nadali. Zahvatila ih je amnestija. Narod jest demonstrirao, ali lukavi markiz nije izlazio na ulicu. Još je bio predsjednik katalonskoga regionalnoga vijeća kad su se ljudi okupili pred njegovom rezidencijom i klicali 'Samaranch, fot e camp!' (Samaranchu, gubi se!). Budući događaji išli su mu na ruku. Bio je i dalje predsjednik regionalnoga vijeća i politika se dosjetila kako će ga udaljiti iz Barcelone, dapače iz Španjolske. Htjeli su ga poslati u diplomaciju u Beč, no odbio je. Izabrao je i dobio - Moskvu! Povod, uspostava diplomatskih odnosa, ali već se znalo da je sljedeća olimpijada baš u Moskvi. Godine je iskoristio za vrbovanje ljudi iz SSSR-a i Istočnoga bloka da za nj glasuju u izboru za predsjednika MOO-a. Svekoliko iskustvo od početka svog djelovanja u sportu i u politici primijenio je u Moskvi i nadvladao je sve moguće zapreke sovjetske birokracije. Prošao je u prvom krugu glasovanja, on, Samaranch, deklarirani fašist.

Znao je, nema dvojbe, kako će zavladati i dalje vladati. Ericha Koneckera, šefa DDR-a, nagradio je Zlatnim olimpijskom orednom, pa je tu medalju dobio i Nicolae Ceausescu, bukureštanski mesar. Dobio je i bugarski diktator Todor Živkov...

Nemoguće je da MOO nije znao za Samaranchovu pripadnost fašistima, pače odanost do srži. Ipak, ušao je u MOO i učinio je sve da mu svijet plješće i da za njim prolijeva suze. Kažu da je veoma volio kad bi ga oslovljavali s Ekselencijo...

Koliko je tuđih života Samaranch žrtvovao za sebe i za elitu? Koliko je tuđe krvi proliveno? Koliko ljudi unesrećeno? Koliko je u njegovo vrijeme sportašica i sportaša umrlo od posljedica dopinga koji je zajedno s markizom, uz pomoć korporacija, posve zarobio vrhunski sport? Bit će, sasma sigurno, još istraživača koji će otkrivati nove i nove priloge o liku i djelu markiza Juana Antonija Samarancha. Nove, ali takve koji će do srži rasvijetliti "stazu na kojoj je ostavljao leševe" da bi došao do toga da ga zovu - Ekselencijo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno