Molat - otok umirovljenika

Slika korisnika admin
Ivan JAMIČIĆ
Molat čezne za mladošću

Otok izuzetne ljepote s klimom kakvom se samo poželjeti može, opisao je ukratko otok Molat Fahrudin Nikšić, jedan od rijetkih stalnih žitelja ovog lijepog, ali, nažalost, slabo naseljenog otoka. Na otoku Molatu tri su mjesta: Molat, Brgulje i Zapuntel.

Fahrudin, ili kako ga mještani od milja zovu barba Nikša, za sebe kaže da je među mlađom populacijom na otoku, iako ima "tek" 81 godinu, čime je slikovite prikazao demografsku sliku otoka. Na otoku tijekom zimskim mjeseci živi tek 80-ak žitelja, koji su svi redom umirovljenici. Oni su na rodni Molat došli provesti umirovljeničke dane daleko od gradske vreve. U slobodno se vrijeme bave ribarstvom i poljoprivredom.

Jedna obitelj s djecom

Na otoku živi i jedna mlađa obitelj - pekar i njegova supruga te njihovih pet kćeri. Oni duže vrijeme opskrbljuju mještane svježim kruhom, ali izgleda da bi i oni uskoro mogli otići na kopno. Naime, tri starije kćeri bi trebale ići u srednju školu, ali nisu dobile mjesto u đačkom domu pa su morale prekinuti školovanje. Obitelj pekara ima još jednu kćer, koja ide u osnovnu školu i to u Molatu, što je čini jedinom učenicom na otoku. Ona je i jedino dijete svoje dobi na otoku, ali kako kaže, nije joj dosadno jer joj dani prolaze u igri sa sestrama i psom. Obitelj ima još jednu kćer - djevojčicu staru tek godinu i pol dana. Svi vole Molat i uživaju u miru i svježoj prirodi, ali zbog školovanja djece i bolje kvalitete života izgleda da će se morati preseliti na kopno.

Osim njih mlađu populaciju čini i učiteljica Petra Paunović. Ona je na Molat došla u potrazi za poslom.

 - Nakon završenog fakulteta nisam mogla naći posao i kad sam vidjela da se na Molatu traži učiteljica, prihvatila sam ukazanu priliku i odlučila se na preseljenje na Molat. Sad tijekom tjedna živim na Molatu, a vikendom idem u Zadar, rekla je učiteljica Petra. Dodala je da joj nije previše dosadno jer uvijek nekako osmisli dan pa joj tjedan brzo prođe.

Molatska osnovna škola izgrađena je davne 1880. godine, kad je na otoku bilo više djece. Prije pedesetak godina se ugasila jer više nije bilo učenika. Ipak, prije nekoliko godina zgrada je opet obnovljena i u njoj su uređene dvije učionice u kojima sad svoje školske dane broje jedna učiteljica i jedna učenica. Nažalost, ako se obitelj pekara odluči vratiti na kopno, izgleda da će škola opet zjapiti prazna čekajući na dane kad će njezinim hodnicima odjekivati veseli dječji glasovi i smijeh.

Na kopno se tijekom zime preseli veći dio stanovnika tako da ih na Molatu ostane tek 80-ak najupornijih. Naime, većinu stanovništva obeshrabruje što na Molatu nema stalnog liječnika, već on dolazi dva puta tjedno po dva sata, a ako je loše vrijeme, ne dođe. Isto je i s "vikendašima". Tijekom vikenda se broj ljudi znatno poveća, ali i to ovisi o vremenu. Na otoku tijekom zime radi jedan kafić, jedna trgovina i pekara, a u kućama ne postoji mogućnost za internetsku mrežu tako da mještanima najveću zabavu pruža televizija ili pokoja partija karata u kafiću.

Bez mladih obitelji

 - Iako smo u zadnjih nekoliko godina uložili dosta u uređenje mjesta, mislim da se situacija na otoku neće popraviti, već suprotno, bojim se da bi Molat mogao postati vikend-naselje. Udaljenost od kopna, izoliranost i skupoća prijevoza građevinskog materijala te svega ostalog, onemogućuju dolazak mladih obitelji. Osim toga, mladi nemaju što raditi, objasnio je Ivica Buterin referent M.O. Molat. Dodao je da na otoku tijekom ljeta zna biti od 800 do 1.000 stanovnika. Tada se i domicilno stanovništvo, koje preko zime "prebjegne" na kopno, vrati, a dođu i turisti. U većini slučajeva su to nautičari koji provode noć u mjesnoj lučici. Na Molatu turizam nije pretjerano razvijen i nije se dogodila apartmanizacija pa je mjesto zadržalo svoj mediteranski šarm s malim kućama okruženim mediteranskim biljem.

Ivica Buterin kaže da su Molaćani nedavno uredili šetnicu na rivi, gdje su popločali put, posadili palme i postavili klupe. Osim toga uredili su mjesne puteve, parkiralište nedaleko od crkve, protupožarne puteve te osnovnu školu. Uredili su i Seoski prosvjetni dom u kojem se održavaju brojne manifestacije, kao što su gostovanja kazališnih grupa ili karnevalske svečanosti. Ljeti se na trgu ispred Seoskog prosvjetnog doma održavaju brojna događanja.

Molaćani su nedavno postavili i 14 hidranata po mjestu preko kojih domaćinstva mogu doći do vode. Naime, brod vodonosac Zrmanja, doveze vodu do Molata, koja se potom cijevima prenese u dvije seoske vodospreme, a onda domaćinstva s hidranata prema potrebi uzimaju vodu.

Ipak, izgleda da ništa od ovih ulaganja, nažalost, nije dovoljno, jer na otoku ima sve manje mladih ljudi. Tijekom našeg boravka na Molatu razgovarali smo s nekolicinom mladih koji su se tamo našli. Rekli su da dane krate ribolovom te ponekim poslom i pomažući svojim sumještanima. Ipak, svi tvrde da na Molat u većini slučajeva dolaze najranije krajem ožujka, a zimu provode na kopnu. Svi se slažu kako se tijekom zime nema što raditi pa radije žive u gradu. Još jedan problem s kojim se susreću Molaćani je udaljenost otoka od kopna. Naime, vožnja katamaranom je relativno brza, na mjesto odredišta se dođe za 50-ak minuta. No trajektom treba čak 2 sata i 45 minuta, što je za većinu putnika predugo vrijeme. Oni koji se odluče na putovanje trajektom mogu vrijeme prikratiti u kafiću. Molaćani su se nadali da bi se nekadašnji zloglasni talijanski fašistički logoru, kroz koji je tijekom Drugog svjetskog rata prošlo 20.000 civila, žena i djece, mogli preurediti u muzej, čime bi se mogao privući veći broj turista, ali i obitelji. Ipak, to je još uvijek na razini ideje i ne nazire se početak realizacije.

Ostavili smo Molat u nadi da će ovaj prekrasni otok u budućnosti ipak privući mlade koji znače - život otoka.

Kategorija: 
Tag: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno