Od Goetheovog "Fausta" do Vrčeva i Dragova

Slika korisnika admin
vrcevo1
Velimir BRKIĆ
Prema predaji, u svakom selu sjeverne Dalmacije postoje kamene ploče s kojih se polijeće na Vrčevo o kraju travnja

Prvi svibnja, Međunarodni praznik rada jedan je od onih datuma, čija se stvarna povijest obično ne pozna, kao i simbolika koja je uz to vezana. Naravno, ovdje se ne misli na sam povod radničkome blagdanu, štrajk u Chicagu 1886. i s njime povezano policijsko nasilje, jer ni tada nije taj datum izabran slučajno. U europsko-kršćanskom kalendaru tu je odavno upisan blagdan Sv. Josipa Radnika, dan kad su nekad cehovi i bratovštine, danas tvornički radnici izražavali svoja stremljenja, bilo kroz procesije i parade, bilo kroz štrajkove i prosvjede.

Istražujući korjene prvog svibnja ne smije se izgubiti iz vida noć koja mu predhodi. Riječ je o Walpurginoj noći koju neki autori nazivaju i Sabatom i koja predstavlja jednu od onih svetkovina za koju je teško naći točno ime, budući su ih se nazivalo kojekakvim, a najbolje bi svakako bilo kazati da je riječ o prirodnim svetkovinama, datumima usklađenim s godišnjem ritmom Zemlje i života na njoj.

«Vještica jato na Brocken hita

Žuta je strn, zelena su žita

Sad zbor je na njem ogroman

Nad svima sjedi Urijan

Sve prelijeće drvlje i kamen tvrdi

Vještica piči, jarac smrdi»

Ovako je Johann Wolfgang von Goethe započeo s opisom Walpurgine noći u svom remek djelu «Faust» u kojemu se dalje nižu opisi različitih likova, njihovih dijaloga i različitih zabava. Noć s 30. travnja na prvi svibnja odavno je poznata kao vrijeme za svetkovinu, koja nije bila uvijek povezana s vještičarstvom, nego i uz štovanje jedne kršćanske svetice. Riječ je o sv. Walburgi, čiji je kult štovanja u Njemačku došao iz Engleske. Walburga je iz Engleske na srednjoeuropkse prostore došla sredinom osmoga stoljeća kao misionarka. Smatra se da su je ubili Avari, a kosti su joj nakon ekshumacije baš u noći 30. travnja prenesene i sahranjene u crkvi sv. Križa u Eichstadtu.

No različite koincidencije su doista zbunjujuće; jer na isti datum se još u predkršćanskim vremenima svetkovalo noć plodnosti posvećenu germanskoj božici koja se zvala Waldborga pa su se imena, simboli i načini svetkovanja na kraju potpuno pomiješali. Walpurgina noć i njeno svetkovanje postala je omiljena optužba inkvizitora u vremenima progona vještica u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću.

Noć s 30. travnja na 1. svibnja proljetni je pandan jesenskoj svetkovini danas općenito poznatoj pod nazivom Haloween kako ju je zapamtila keltska tradicija, iako je ona bila nazočna u skoro svim drevnim kulturama. Tako se u starome Rimu u to doba godine svetkovao «Listopadski konj», kada bi se dvije skupine mladića borile za rep predhodno Marsu žrtovanog konja. Rep koji se do proljeća čuvao u Vestinome hrramu, rabio se za blagoslov stoke u proljeće, navjerojatnije upravo na sebi suprotan datum jer se tada izuzetno pazilo na najizraženiju zodijakalnu opoziciju bik - škorpion.

Kako je Haloween ostao čvrsto ukorijenjen u keltskom pa zatim njihovim posredstvom i u anglosaksonoskom svijetu, tako je Walpurgina noć ostavila dublje tragove kod kontinentalnih Germana. Tamošnje narodne legende i mitovi prepuni su opisa razuzdanog svetkovanja, okupljanja vještica i šumskih bića, čaranja i zabava što je tradicija koja je i ponukala Goethea da u «Faustu» dade jedan od najpoznatijih i najplastičnijih prikaza Walpurgine noći na koju Mefistofeles vodi doktora Fausta.

Drevni običaji štovanja prirodnih ciklusa nisu, međutim, vezani samo za daleke prostore Stonehengea ili njemačkog Siebenbergena. U etnološkoj baštini  Zadarske županije i sjeverne Dalmacije, sačuvano je mnogo spomena na vile, vještice i vještce, vukodlake i more. Središnje mjesto skoro većine legendi je brdo Vrčevo, pokraj Glavica i Debeljaka, a po predaji, u svakom selu sjeverne Dalmacije postoje kamene ploče s kojih se polijeće na Vrčevo o kraju travnja ili noći uoči Svisvetih.

Legende o Vrčevu često se dotiču i ribarenja. Izgleda da je nekad kod stanovnika kontinentalnog dijela postojala velika želja za ribom koju bi im priskrbljivale lokalne «štrige» svojim moćima koje su uključivale i let na metli i okupljanja na Vrčevu. Ali za domoći se ribe trebalo se boriti sa štrigama s otoka kojima je na čelu bio poznati dugootočni «štrigun».Ovaj je imao još i važnije zadaće jer je bio zadužen za obranu od upada vještica s druge strane Jadrana. Priča kaže da bi se dva štriguna, onaj s Dugog Otoka i onaj iz Jakina, odnosno Ancone sastajali na gumnu ponad Dragova gdje bi se pretvarali u bikove i borili. Tko bi pobijedio tome bi za tu godinu pripala vladavina na obje jadranske obale. Simbolika bika očito je i u našim krajevima bila dobro sačuvana, a u najstarijim hrvatskim legendama, «Veyskim povedama» s otoka Krka, Bakodlak, dlakavi bik je i posebno božanstvo, kojemo na nebu odgovara zviježđe Bika.

I danas se u mnogim ribarskim mjestima, posebice po otocima ribari klone određenih mjesta, putova, kuća ili čak i osoba za koje se iz generacije u generaciju sumnja da imaju moći bacanja čini, a ako se slučajno ipak naleti na takvu osobu, kao kontramjera najsigurnije je - uhvatiti se za genitalije.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno