Štiti li djecu i maloljetnike crna traka preko očiju?

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
nasilje
Djeca ne zaslužuju provlačenje po medijima, ali zakon je pun rupa

Već dulje vrijeme primjećujem, a i čujem od drugih civiliziranih ljudi, o hipokriziji koja je prisutna u medijima, i javnosti općenito, a vezano uz zaštitu identiteta djece i maloljetnih osoba. Prvo da nešto razlučimo. Dijete je osoba do 14 godina starosti, a preko toga (do 18 godina) je maloljetnik. Svi bi oni, na neki način, trebali biti zaštićeni od medijskog izlaganja, ali je cijela ta priča na klimavim nogama, i, što bi rekao naš narod, ne drži vodu. Pitanje je - treba li u javnosti jednako tretirati dijete koje je iz nekog razloga pretrpjelo traumu i onoga koji mu je tu traumu nanio? Zašto to pitam? Zato što se, kada se dogodi kakva svinjarija, skriva identitet i jednog i drugog, samo što se ovi drugi puno teže prepoznaju. I pitanje je - treba li jednako tretirati neko dijete koje je ukralo kutiju keksa u dućanu, mobitel na plaži i slično i nekog koji se sadistički iživljavao na vršnjaku?

Pogledajte malo ove naslove: "14-godišnjakinja šipkom prebila stariju ženu"; "16-godišnjakinja ubila staricu radi 160 kuna"; "maloljetnici sa 30 udaraca metalnom polugom umlatili starca"; "bacila vršnjaka sa stepenica"; "petorica učenika na smrt istukla kolegu"; "15-godišnjak silio djevojčicu na oralni seks" i da ne nabrajam više. Dakle, nisu to djeca koja su malo zastranila ili podlijegala iskušenju, nego patološki monstrumi. Njihov identitet ne znate, ali svi znate tko je npr. Luka Ritz. Mogli bi sada na ove dvije strane razglabati o pravilnicima, zakonima, kodeksima časti i ostalim stvarima i njihovim tumačenjima, ali bolje je da uzmemo par primjera i kažemo nešto o njima. Sve su to djeca i maloljetnici, svi spadaju pod "zaštitu identiteta" i svi sve znaju o njima. Tko su, što su, čiji su i ostalo.

Tajni identitet koji je poznat svima

Neki dan na televiziji je bila reportaža o domskoj djeci koja bi htjela nastaviti školovanje, a za to nemaju uvjeta. Radi se dakle o mladim ljudima koji imaju i znanja i ambicija za normalan, uredan život, mladima koji bi se htjeli školovati i normalno živjeti. Dakle nešto sasvim pohvalno, nešto što bi trebalo biti primjer za sve. Ali ne misle svi tako. Voditelj emisije kaže da su, iz ne znam sada točno kojega ureda, dobili izričit zahtjev da se akterima reportaže sakrije identitet. I slušajte sada kako su to inteligentno napravili. Djevojka govori, a lice joj je zamagljeno tako da se ne može vidjeti o kome se radi. Sve je to lijepo, samo što su joj zaboravili promijeniti glas. Ne bi to bilo toliko bitno, po glasu je možda ne bi ni prepoznali, da se pametni ljudi nisu sjetili na dnu ekrana napisati ime i prezime dotične, anonimne osobe. Ali, ako je netko i tada bio u nedoumici tko je to, uz ime je vjerovali ili ne, napisano i iz kojeg mjesta dotična osoba dolazi. Zaboravili su doduše napisati i točnu adresu i telefonski broj, ali nema veze. I ovo je posve dovoljno da svi znaju o kome se radi. Pa sada vi samo recite, zašto uopće kriti identitet zdrave i pristojne djevojke, kakva je to "zaštita identiteta" i tko je u konačnici ovdje lud (bolje rečeno glup).

Vrhunska glupost

Sve me to, kao mislenu osobu, strašno nervira, jer se radi o jednako licemjernom skrivanju identiteta maloljetnih osoba, bilo da se radi o sitnim delinkvencijama, teškom kriminalu ili pak o običnim reportažama. Evo, kada npr. netko napravi neku opačinu, recimo u Zadru, stave mu se samo inicijali, godine starosti te kvart i ulica u kojem se to "nešto" dogodilo. Netko iz Varaždina neće znati o kome se radi, ali u Zadru, gdje identitet počinitelja realno može jedino nekoga i zanimati, vrlo će brzo znati svi. Onome malom nesretniku iz Bjelovara kojega su u školi sustavno maltretirali, a zbog čega bi se ploča s imenom njihova grada na ulazu trebala crvenjeti od srama, stavili su mu inicijale (njemu, ali ne i zlostavljačima), fotografiju lica nakon nasilja koje je pretrpio, a na kojoj su samo prekrili oči, sliku rodne kuće i roditelja, kompletnu obiteljsku anamnezu, dva mlađa brata....

I na što to liči? Svi znaju o kome se radi, a u Bjelovaru su znali i od prije, samo što su zatvarali oči pred iživljavanjem dječice koja će, po običaju, i nakon takvih strahota u školi biti bez sankcija, a da i ne govorim da će sigurno svi do jednoga primiti i sakrament svete krizme, bez obzira što su, ovo izjavljujem pod punom odgovornošću, očigledno prodali dušu vragu. Divljacima koji su maltretirali dijete, samo zato što je siromašno, nema mobitel ni nove patike, šepa na jednu nogu i nije iz njihovog mjesta, niti su objavljeni inicijali, ni adresa, ni slike roditelja, niti išta drugo pomoću čega bi se moglo zaključiti o kome se radi. Odvratno i licemjerno do srži.

Tužna priča o "maloj Lani", Vlatki i Dikanu

Priča o "Maloj Lani" jedna je od tužnijih pojava u hrvatskoj javnosti. Djevojčica čiji je sam početak života obilježen tragedijom tj. apsurdnom pogibijom majke, poznate glumice Ene Begović, bila je čest gost raznih jeftinih časopisa, naravno u sklopu dične Dikanove obitelji Radeljak. Dok su snimali njihov idilični obiteljski život, bilo ih je u svim novinama i tv-emisijama. Malo s ljetovanja, malo s nedjeljnih odlazaka na svetu misu (taj mi je blasfemični dio bio posebno odvratan), ali kada su se Dikan i Pokosica počeli rastavljati i gaditi jedno drugo preko medija, mala je Lana odjednom dobila crnu traku preko očiju, kao, da mi ne bi znali o kome se radi, kao da one slike od prije, sa nedjeljnih šetnji, ljetovanja i s vjerskih obreda, nisu nikada ni postojale.

Mala je Lana postala važan segment njihovih prepirki i prepucavanja u medijima. Ne bi bilo pošteno ignorirati ili ismijavati Vlatkine izjave o tome da se emocionalno vezala uz malo dijete koje je rano ostalo bez majke, ali iznošenje pojedinosti iz zajedničkog života na trenutke je uistinu bilo degutantno. Ona je naglašavala svoju povezanost s djetetom i njihov idilični odnos, dok su Dikan i njegov sin (koji je "nota bene" sa svojih 25 godina živio s njima u istom domaćinstvu (?)) iznosili pojedinosti o njenoj grubosti i neprimjerenom ponašanju u tolikoj mjeri da se opravdano postavlja pitanje kako su uopće dozvolili da mala djevojčica tolike godine provede s takvom okrutnom maćehom. Sve u svemu, ovo je tipičan slučaj izlaganja nedužnog djeteta očima javnosti na neprimjeren i senzacionalistički način, a posebno iritira ta nekakva "zaštita" maloljetnog djeteta (kao da postoji punoljetno djete) u očima javnosti koja se takvim pričama u stvari i hrani.

"Mala od skandala" i "Ona druga"

Kada smo već kod djece poznatih, u javnosti se u posljednje vrijeme pojavile dvije djevojčice koje misle da su netko i nešto, samo zbog toga što su im roditelji dio ove naše jadne i bolesne "celebrity" scene. Sada nije važno što je mama Begovićka poznatija po svojim vezama sa starijim (zanimljivo i imućnijim) muškarcima, nego po svojim ulogama (?), i što je pokojni tata Dvornik medijima bio zanimljiviji zbog svoga privatnog (znate o čemu govorim) života, nego zbog svoje glazbe, ali kćerke im baš ne mogu služiti na čast. Jedna je tzv. "mala od skandala", a druga isto ima nekakav nadimak kojega sam, hvala bogu, već zaboravio, ali kod obje je simptomatično to da su prisutne u javnosti, ne zbog nekog svog talenta za nešto, već samo zato što se vucaraju po klubovima i tamo partijaju. E sad. Jedna je još uvijek maloljetna, a druga ne, ali u javnosti je eksplicitno prikazivana dok je bila dijete još prije nekoliko godina u tzv. reality showu "Dvornikovi",.

Postavlja se pitanje zašto one, ako su maloljetne, nisu zaštićene od javnosti, zašto im nije zamagljeno lice, i u krajnjem slučaju, zašto im roditelji nisu adekvatno i tretirani, s obzirom da im se djeca povlače po novinama. Reći ćete - pa nisu napravile nikakvo zlodjelo. Možda i nisu, ali ako se djevojčica od 16 godina u sitnim noćnim satima "zabavlja" u klubu punom duhanskog dima, ekstazija i kokaina (A što ste mislili, da im tamo serviraju šipkov čaj i karamele?), onda je to veća sramota, i veći razlog za skrivanje identiteta, nego da si ukrao mobitel u dućanu, ili pobjegao od kuće. Ovima čak nije dosta samo da se konstatira da su viđene na nekom opskurnom mjestu, nego se još i hvale nezrelim prenemaganjem koje uključuje i to s kime su trenutačno u vezi i za koliko bi bile spremne.... Hm, bolje da više ništa ne pišem. E, ali tu se pravobraniteljica ne javlja, nego to čini kao treba sakriti identitet pristojnoj 17-godišnjakinji iz doma (ne, popravnog, naravno) koja govori o financijskim problemima svoga daljnjeg školovanja, a što je opet posebna priča.

Natezanje oko HIV-pozitivnih djevojčica

Jedna od najmučnijih stvari, a koja se prije 7-8 godina nadugo i široko povlačila u javnosti, bila je saga Nini i Eli. Te su nesretne djevojčice vrlo rano iskusile što su to ljudska bijeda, nemoral i licemjerje, a sve to samo zato što su HIV-pozitivne. Selili su ih amo-tamo, iz grada u grad, iz vrtića u vrtić, iz škole u školu, a vrhunac je bio kada je jadnoj Eli u Kaštelama, u mjestu koje se diči nekim svojim imaginarnim kršćanstvom, društvo pravio jedan jedini dječak, jer ostalu djecu roditelji nisu pustili da sjede u istoj učionici s "gubavim i zaraznim" djetetom. Pritom je najveći čovjek ispao dr. Bradarić infektolog Splitskog kliničkog centra koji je svoje dvoje malene djece doveo da se druže s djevojčicama, znajući kao učen čovjek da nema opasnosti, ali ni to nije bilo dosta primitivnim roditeljima, pa se mučenje nastavilo. Bile su ih pune novine, i iako su bile "zaštićene" svi su znali o kome i o čemu se radi. Prvo su se iz Zagreba doselile u Kaštela, pa opet iz kaštela u Kutinu, a svugdje su ih pratili skandali, mediji i sve što uz to ide.

A što je još lijepoga išlo uz to? Tko su udomitelji i s kakvim su "skrivenim namjerama" uzeli takvu djecu? Koliko su dobivali novaca? Koliko i kome je bivši premijer Račan dodijelio 50 000 kn pomoći, a oko kojih je i došlo do prepirki? Sve su to stvari koje su se nadovezale na osnovnu temu, iako je pitanje koliko se smije sumnjati u poštenje ljudi koji su bez ikakvih predrasuda prihvatili djecu s takvim problemima? A tu možemo donijeti jedan vrlo važan zaključak. Iako u Hrvatskoj ima još djece koja su HIV-pozitivna, o njima se ništa ne zna, nije ih bilo u javnosti i nisu ni imali problema, i to toga što su uspjeli ostati anonimni.

Štićenici tajni - udomitelji javni

A kad smo već kod udomitelja, kakva je logika da se djetetov identitet štiti, a udomitelja se razvlači po novinama punim imenom, prezimenom i adresom? Ne treba nam ići daleko. Zadnjih par mjeseci u javnost je dospjela djevojčica udomljena u Poličniku. Sve je počelo upisom na jednu pretragu. U javnost je odmah procurilo i ime udomitelja i adresa, tako da se sve znalo, a da ne bi bilo zabune, izvučene su pikanterije o tome da je mala romkinja (točno, ali nebitno), da je pronađena na smetlištu (netočno - samo je živjela tamo, ali nije rođena), gdje je mama, gdje je tata (kakve to ima veze s upisom na rendgen?), a medijima su osobito bili zanimljivi podaci o posvojiteljima. Bila je mala i po novinama i televizijama. Pa neka je bila, ako će joj to pomoći, ali zašto, zašto joj skrivaju lice kada se ionako sve zna? S druge strane, kao i u slučaju udomitelja male Nine i Ele, jedva se dočekalo malo kopati po privatnosti i npr. objaviti podatak o sukobu koji su usvojitelji imali s "momkom" njihove kćeri. Tu se postavlja jedno krucijalno pitanje. Zašto su ljudi skloni na ljude koji prihvate tuđe, odbačeno dijete, gledati s nekakvim prezirom i sumnjom? Odgovor je jednostavan. Zato što su svjesni da su takvi ljudi plemenitiji i bolji od njih. Rijetko miješam svoj novinarski rad s svojom osnovnom strukom, ali moram napomenuti da je gospođa koja je prihvatila tuđe i, što je najvažnije, teško bolesno dijete, kada su u pitanju dolasci na terapije, brižnija i savjesnija nego mnoge "naturalne" majke koje vrijeme sa svojom dječicom provode u zadimljenim kafićima i trgovačkim centrima.

Privatni život poznatih i njihove djece

Kada su u pitanju "poznati" scenarij je uvijek isti. Prvo se, željni slave, guraju u medije, a kada ih mediji uhvate pod svoje onda se čude. Kakve to ima veze s djecom? Ima, ima. Osobito, ako ih očevi teško priznaju. To je tek prava "zaštita identiteta". Nema te tiskovine koja nije objavila razgovor s majkama izvanbračne djece Stjepana Tuđmana, Gorana Višnjića i da ne nabrajam sada neka nama još bliža imena. Sve saznamo. Kada su prohodali, koje su im prve riječi, je li se baka Ankica (uf, sada sam odao identitet djeteta) zanimala što joj je s unukom, što o svemu misli Višnjićeva supruga, i još puno zanimljivosti, ali kod svih je jedna stvar uvijek ista. Mame su u pravilu zgodne i same su sa svojom "pričom" izašle u javnost, zaboravljajući onako uz put da su znale da je dotični oženjen i da ima djecu. Vjerojatno se radi o načinu utjerivanja priznanja očinstva i ostalog što ide uz to, ali svima nam je jasno da je takvom djetetu već u startu apsolutno nemoguće sačuvati anonimnost, i svi će od vrtića do fakulteta znati da je taj i taj vanbračno dijete tog i tog. Pa čemu onda ta gluma i prenemaganje, ta lažna zabrinutost, ta hipokrizija? Pred kim se to glumi i koga se to zavarava? Na žalost (ili na sreću), mjesta više nemamo za daljnje čuđenje i analizu, ali mislim da je, što bi rekla jedna zadarska novinarka "pametnom sve jasno".

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)